Što bi Milan Levar rekao onome koji mi želi metak u glavu?

Ponovit ću: Vesna Levar je razgovarala s mnogima, a ja pamtim razgovor s Mladenom Bajićem, koji se odvijao u Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 14. listopada 2010. Otišla je tamo kako bi se informirala o statusu predmeta protiv nepoznatog počinitelja zbog ubojstva njezinog supruga i primili su je tadašnji glavni državni odvjetnik i savjetnica u Odsjeku za ratne zločine.

Bio sam tamo u pratnji Vesne Levar jer me zamolio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović da budem svjedok tom razgovoru. A Mladen Bajić je kazao da oni u DORH-u ”znaju tko je ubojica”, ali da mu to ”ne mogu dokazati”.

Istoga dana kada je ubijen Milan Levar, u Gospiću, a zatim i diljem Like i Hrvatske, znala su se imena naručitelja ubojstva i samog ubojice. Ali postojao je razlog zašto oni nikada nisu uhićeni i osuđeni. To je onaj isti ”zavjet šutnje” zbog kojeg pripadnici ATJ Lučko šute o imenima ubojica iz Grubora i doline Plavno.

Milan Levar svjedočio je o ubojstvima civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje.

Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao filozofe, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i dobro zajednice, malo je toga znao o pravnim tumačenjima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Postao je mučenik za jednu bolju Hrvatsku.

Pitanje tko je ubio Milana Levara za mnoge Gospićane nije nikakva enigma.

Policija je još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz čovjeka… Precizne informacije možemo naći i u tjedniku Nacional.

Usprkos tome – i usprkos praktički tada svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima (pucalo se oko njegove kuće) – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi”, svjedočila je Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti uz juhu za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.”

Hrvatska danas, čini se, polako počinje postajati svjesna srama koji nas mora zaprimiti zbog svih zločina, i zbog onih nakon ”Oluje”, i zbog onih u Škabrnji, Vukovaru i drugdje.

Tek ćemo, pak, vidjeti mijenja li se zaista Hrvatska i hoće li se dogoditi potrebne i obećane istrage. Vesna Levar u proteklih dvadeset i dvije godine naslušala se obećanja državnih vlasti, ponajviše oko završetka zapravo zataškane i bojkotirane istrage o Milanovu ubojstvu.

Milan Levar je postao sinonim za građansku Hrvatsku koja nije željela i nije smjela prešutjeti tamnu stranu Domovinskog rata, onu u kojoj su civili, mahom Srbi, premda pamtimo i Documenta bilježi sva mjesta stradanja Hrvata, kao i pripadnika manjina, postali predmetom iživljavanja i strašnih zločina.

Ove riječi trebaju poslužiti svima onima koji su, iz bilo kojeg razloga, zaboravili na Milana Levara, na njegova sina Leona, svjedoka ubojstva, i na njegovu odlučnu suprugu i brižnu majku Vesnu.

Kakav je čovjek bio Milan? Bio je hrabar, uporan i pošten, ali je pogriješio što je mislio da se nitko neće usuditi ostvariti prijetnju. Vjerovao je ljudima, vlasti, državi…

Slutila je Vesna da će nastradati, jer su prijetnje postale učestalije iako je Milan nastojao zaštititi nju i sina i na neki ih način izolirati od svega. Osjetila je da više nema prostora za ono čuveno – bit će dobro. Međutim, povratka nije bilo.

Česta rečenica mu je bila: ”Što manje znaš, za tebe je bolje i čuvaj mi sina! Bježati nećemo, jer za ovaj grad sam se borio, a nemam mrlju da moram sagnuti glavu.”

I njihove uže obitelji su prolazile kroz teško razdoblje. Toliko teško i tragično da su i Milanova majka i Vesnin otac umrli nakon nekoliko mjeseci od posljedica koje su bile psihički preteške za njih nakon svega što se dogodilo.

Sjećamo se Milana, odajemo počast ovom hrabrom čovjeku i pitamo se kakvu Hrvatsku želimo.

Od Hrvatske je Vesna bila i umornija, ali to je njena zemlja i nije utekla ni usred rata. Nije bježala od ubojica i prijetnji. Misli da Hrvatska ima potencijala za normalan život i nada se da će i Leon i ona to doživjeti.

Vesna i Leon Levar žele samo svoj mir i normalan život koliko toga može biti. Nisu zaboravili supruga i oca i s ponosom ga spominju! Uz koga je časno biti, pitam ja vas u povodu dvadeset i druge godišnjice ubojstva Milana Levara, uz nečasne ili uz heroja?

Milan Levar nas je zadužio, svojim životom, da ostanemo uspravni, odgovorni i usmjereni k dobru države i svakog pojedinca u našem društvu.

Milan Levar je ubijen 28. kolovoza. Na taj je dan, 1963. godine, dr. Martin Luther King Jr. poveo svoj ”Marš na Washington”. Rekao bih da se nalazimo u sličnoj situaciji kao kada je King rekao svoj glasoviti I Have a Dream. Naime, da imamo mogućnost da unovčimo jedan ček. Parafrazirat ću ga.

Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena.

Ali Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček. Dala im je ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, dapače, bilo je i političkih ubojstva kao što je bilo Levarovo i kojekakvih masakra kao onaj u Gruborima 1995. godine. Bilo je neslobode, a socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Ja na neki način obnavljam vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Želim unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo jasno znati reći sebi, ali i vlastima, i to im poručujemo: da ne možemo i ne želimo više sebi dopustiti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.

Pišem ovu kolumnu jer sam, misleći ovih dana na Milana, u petak dobio jubilarno stoto pismo (otkako kolumnu, od listopada 2013., objavljujem na Autografu) s uvredama i prijetnjama, a koje završava ovako: ”Razgovor s tobom treba biti tako da ti se prvo spraši metak… Nadam se da će se netko naći i obaviti takav razgovor. Ne bi bilo pravedno da zgasneš prirodom smrću, majku ti jebem.”

Točno je da mi novinari moramo imati deblju kožu od ”običnih građana”, ali takav govor mržnje nije dozvoljen, nije moralan i nije ljudski. A može biti i opasan.

Čuvaj se, Drago, javi policiji, rekli su mi mnogi. Policiji sam se više puta javio. Nisu pokazali interes. Kao što nisu htjeli ni Levara zaštititi. I što bi Milan Levar rekao ovomu koji je poželio da mi netko spraši metak u glavu, i svima drugima koji mi prijete?

Ne, ne uspoređujem se s Milanom. On je bio velik, imao je karakter velikana. Ja sam mali. Hoću i bit ću malen među malenima. Predugo gledam ove ”Velike Hrvate”, a veliki su u krađama, u lažima, u mržnji i u destrukciji, kako bih propustio priliku da još jednom sve vas molim da podržite Autograf, projekt koji želi dobro, mir i radost.

Moramo podržati one koji se bore za pravdu, za siromašne, za obespravljene, za zlostavljane, svakim danom ih je sve više. I ostati zajedno. Osobito kada nam netko prijeti ili kada se država okomljuje na jednog od nas. Eh, to bi Milan Levar želio: da tražimo solidarnost s unesrećenima.

Budući da Milana ne smijemo zaboraviti, to znači da moramo ostati ustrajni na putu mira i solidarnosti.