Od djece ubijenih u Oluji traže 100 tisuća kuna za sudske troškove
Piše: Davorka Blažević, TRIS
Potkraj kolovoza na adresu Damira Punoša u Dobropoljicima, nedaleko Benkovca, stigla je opomena pred utuženje s Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kojom se od Punoša, njegove braće i sestre, potražuje, pod prijetnjom ovrhe, podmirenje sudskih troškova u ukupnom iznosu od 109.200 kuna.
Hicima na nepokretnu staricu…
Punoševima je, naime, u Oluji ubijena majka Draginja, bolesna, nepokretna starica koja je ostala sama u kući, odbila poći u nepoznato sa svojom djecom, računajući da bi putem umrla, njima samo na teret bila, a do cilja ionako ne bi stigla. Nije ni ovako. Osim ako se smrt ne smatra konačnim ciljem svih nas. No, ona je do svog konačnog odredišta stigla nasilnim putem. Ubijena je s nekoliko metaka, čiji se tragovi i danas vide na zidu kuće, dok je nepomično ležala na madracu pod nadstrešnicom, uvjerena da se nema čega bojati, jer prijetnja nikome nije bila. Nadala se sestri Anici, mislila je da će njih dvije te teške dane ratne završnice lakše prebroditi. Anicu nije dočekala…
-Srednji brat Sretomir ostao je zadnji u kući, pokušavao je nagovoriti, htio je sjesti na frezu, ali majka ni čut’ za to. -Di ću, k vragu, umrit ću po putu- govorila je, odlučna da iz svoje kuće ne ide nigdi. Bila je bolesna, imala je karcinom maternice, išla je na zračenje u Rijeku, povremeno je morala primati krv i mi smo joj je, sinovi, davali sve dok nije zaratilo, a tada više nije bilo moguće. Kad je počela Oluja, krenuli smo s kolonom prema Srbu, niko nam nije ništa govorio, ni kud ćemo, ni dokad ćemo tamo biti. I tako smo stigli do Srbije. Majku je u kući, pod nadstrešnicom, gdje smo je i ostavili, našao susjed Živko Borak. Živio je u Zadru, ali je u Gošiću imao staru kuću, i kad je vojska u Oluji prošla, odlučio je obići svoju starinu, a onda i susjede, da vidi je li tko ostao. Draginju je našao mrtvu pod strehom i pokrio…
Damir je s braćom i sestrom pokušavao preko Crvenog križa Srbije dobiti informacije o majci, ali bez uspjeha. O njezinoj sudbini prva je saznanja dobio tek u lipnju 2001. kad se vratio kući iz Srbije. Jedan dan, taman u dvorištu tukao bajame, na vrata mu dođe inspektor Joško Ferara iz Vodica i pita ga s kim je tu. S nikim, sam sam, veli Damir. I onda mu Ferara ispriča sve što je u istrazi otkriveno…
Oslobađajuća presuda za Šindiju, dokaza nema…
Policija je za majčino ubojstvo teretila pripadnika izviđačke satnije 113. šibenske brigade Hrvatske vojske Matu Šindiju iz Bibinja kod Zadra. Zbog zločina nad srpskim civilima, u kolovozu 1995., na obavijesni razgovor su pozvan Šindija i njegov sumještanin N.L., oba jedva punoljetni, a teretilo ih se i za zločine u Varivodama i Gošiću gdje je neposredno nakon vojne akcije Oluja ubijeno čak 16, mahom starijih, srpskih civila na njihovom kućnom pragu. N.L. je pušten kući, a Šindija je, kako je pisao Zadarski list u travnju 2013., s još četvero suboraca procesuiran na Županijskom sudu u Šibeniku 2001. pod optužbom da je kao pripadnik 113. brigade počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva ( čl.158 KZ RH ) u zaseocima Nadoveze i Dobropoljci. U optužnici se navodilo da je sredinom kolovoza 1995. u mjestu Laškovica, u zaseoku Nadoveze zatekao 85-godišnju Milku i njezinu 50-godišnju kćer Danicu Bulaja i usmrtio ih pucajući iz puškomitraljeza. A nakon toga da je u mjestu Dobropoljci, u zaseoku Punoši, u dvorištu kuće zatekao staricu Draginju Punoš i usmrtio je na jednako brutalan način. Šindija je u sudskom postupku oslobođen krivnje, iako je tijekom istrage zločin čak i priznao, kako kaže Damir, sin ubijene Draginje, pozivajući se na navode inspektora Ferare, ali zločin nije dokazan. Suđenje je, nakon uložene žalbe na presudu, prebačeno iz Šibenika u Zadar, s istim ishodom, a naposljetku je oslobađajuću presudu za Šindiju, u nedostatku dokaza potvrdio i Vrhovni sud.
A kako su Punoši izgubili parnicu, sud je od njih potraživao podmirenje sudskih troškova. Bili su ponovo šokirani…
No, i za mladog ročnika bio je to prevelik teret koji je nosio godinama nakon rata. Kad je imao samo 37 godina, bivši pripadnik 113. šibenske brigade pronađen je mrtav u svojoj kući u Bibinjama. Spekuliralo se svašta o uzrocima smrti, dok na zadarskoj Patologiji nije utvrđeno da je umro prirodnom smrću, jer je došlo do zatajenja srca…
Koncerti za obranu “heroja, a ne zločinca”
Sjeća se Damir kako je dolazila policija k njemu dok se vodio postupak, kako su radili rekonstrukciju zločina na licu mjesta, kako su u to vrijeme autobusi i zadarska Kalelarga bili obljepljeni Šindijinim slikama pod kojima je pisalo “heroj, a ne zločinac”, kako su održavani humanitarni koncerti na kojima je pjevala Doris Dragović, a sav prihod od ulaznica išao je za njegovu obranu… I obranjen je. Za Draginju nije bilo pravde.
-Jednog dana kod kuma u Đevrske došao je odvjetnik Luka Šušak, zatekao sam se tu i tako smo počeli priču o ubojstvu moje majke, o suđenju koje nam, ne samo da nije donijelo satisfakciju, nego nam prijeti i financijskim uništenjem, i on nam predloži da pokrenemo postupak, i da ćemo ga sigurno dobiti. Tražio je da mu svi, nas četiri brata i jedna sestra, potpišemo punomoć. Pokrenuo je parnicu, išli smo u Zagreb dati iskaz, svjedoci, koji su tog zlosretnog dana u kolovozu 1995. bili sa Šindijom, potvrdili su da su se čuli pucnji iz dvorišta u koje je Šindija ušao i zadržao se, a oni pošli naprijed, ali ništa nije pomoglo. Postupak je okončan pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu u listopadu 2016., potvrđen presudom ŽS u Varaždinu u travnju 2017. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH u veljači 2021. Punošima je naloženo da naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 109.200 kuna, odnosno, svaki tužitelj po 21.840 kuna.
Prijetnja ovrhom
Osim što su takvu presudu smatrali nepoštenom, nepravednom, neprihvatljivom, neki među njima, poput Damira, nisu mogli ni u teoriji pribaviti 21.840 kuna da bi uplatili državi. Koncem kolovoza ove godine dobili su od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu i opomenu pred utuženje kojom se od njih zahtijeva da u roku od 30 dana uplate spomenuti sudski trošak ili će biti provedena prisilna ovrha radi naplate tražbine.
-Obrazloženje suda je da ubojstvo nije dokazano, iako je ne jedan svjedok potvrdio, kaže Damir, da se tog dana kad je majka ubijena, ovdje, kod nas, pucalo. Osim moje majke, kazuje, ubijena je i guhonijema Petrovka Kužet, zapravo je zapaljena. Za nju nije ni bilo nikakvog postupka…
Pokazuje nam opsežnu dokumentaciju, kaznenu prijavu protiv Šindije i ostalih, sve presude. Šindija je, kako stoji u dokumentima, bio uhapšen u rujnu 2001. i doveden u istražni zatvor u Šibeniku. Njegovi suborci, koji su s njim bili u “akciji čišćenja terena” nakon Oluje ( I.B. iz Rašteviuća, G.C. iz Vodica, J.S. iz Laškovice i B.G. iz Prkosa ) dali su na sudu iskaze, a G.C. je potvrdio da je u Punošima, pod nadstrešnicom vidio staricu gdje leži na madracu, da se Šindija zadržao u dvorištu, a ostali su išli naprijed, i začuli pucnje. Bili su, kazao je, u “akciji čišćenja” na području šibenskog zaleđa prema Kistanjama. Ni od toga nije bilo koristi za Punoševe.
-Na sudu sam, kad su nam presuđeni sudski troškovi, rekao da nismo ništa drugo ni očekivali kad te kadija tuži i sudi, a sestra Gordana je ogorčeno dodala : “Ubili ste nam mater, a sad još oćete i da vam platimo! Sutkinja joj je odmah zaprijetila zaštitarima ako se ne smiri, ili novčanom kaznom- govori nam Damir. Priča i da im se nakon svega obratila odvjetnica Slađana Čanković koja je trebala preuzeti predmet ukoliko se žale na presudu, ali nitko od njih više nije imao snage za to. A ni nade da mogu išta postići. Tražila je da joj daju punomoć, ali su odbili. – Nemamo više ni zdravlja ni volje, razočarali smo se u tzv. pravnu državu i nismo htjeli da nas dalje ponižavaju. A kako se nismo žalili, pokrenuta je ovrha- reći će potpuno demoralizirani Damir.
Budem li morao platiti, objesit ću se!
Od Punoša je zatraženo da popune obrasce o imovini koju posjeduju kako bi se država mogla naplatiti.- Ja sam nasljednik- suvlasnik, sve sam naslijedio od oca i matere, ali imovina je zajednička. U obrascu sam napisao da je sva naša imovina u Punošima bila zapaljena, da sam kuću digao iz pepela, kao Feniks. Držim ovce, mučim se, pokušavam nekako preživjeti, i ako mi država to oduzme, meni ne preostaje nego se objesiti- shrvano će Damir Punoš. Kad su ušli u postupak, kaže, nije očekivao da će dobiti bogzna kakvu naknadu za mučki ubijenu majku koja nikad nikome nije ništa skrivila, ali da će ih teretiti za sudske troškove i to preko sto tisuća kuna, e, to ni u najcrnjem snu nije slutio.
Prvi rok od mjesec dana koji im je Odvjetništvo odredilo nije mogao i da je htio ispoštovati. Žalio se i dobio dodatnih 15 dana dokad je trebao dostaviti porezno uvjerenje za suprugu i obrazac o njezinoj imovini. Damirova je supruga Bugarka, već je sedam godina s Damirom u braku, i ima , samo ono što ima i njezin suprug. I novi rok je istekao, veli Damir, i sad nam ostaje samo čekati s čime će nas pogoditi.
Njegov brat Gradimir koji živi u Australiji, u Sydneyu, još nije dobio opomenu pred utuženje. Imao je prije rata kuću u Zadru, u ratu je zapaljena. Prodao je kao teren i s tim novcem otišao u Australiju. Danas je u mirovini. Drugi brat je ubijen u ratu od “arkanovaca”, a prijetili su, otkriva Damir, i njemu jer nije htio u rat.
Na kraju, naš ojađeni domaćin ispraćajući nas još reče: Platiti, niti mogu, niti hoću, radije ću se objesiti. Zar da platim za ubojstvo svoje matere?! Pa je li to moguće u pravnoj državi? Koja je to pravda i za koga? Kakva je to država koja ubojicama naše majke nije presudila, a nama, njezinoj djeci, danas još i dere kožu?! Država za te novce koje od nas potražuje neće propasti, a mi hoćemo. Da mi taj novac naplate, bio bi potpuno uništen!
Zbilja, ima li u ovoj zemlji imalo pravde za Punoševe?
Članak je prenet sa portala TRIS.
