Milorad Pupovc: Hrvatskoj ne trebaju samo komemoracije, zastave, lažni neprijatelji nego i priprema za budućnost

21. November 2026.
Politički poraz Aleksandra Vučića na nedavnim izborima u Srbiji i promjene koje su uslijedile otvorili su novo poglavlje u političkim odnosima u regiji, ali i ponovno aktualizirali pitanje odnosa Zagreba i Beograda. Tijekom svoje vladavine Vučić je Milorada Pupovca više puta javno napadao i optuživao, a nakon izbornog poraza ponovno ga je dovodio u vezu s hrvatskim obavještajnim službama i optuživao za djelovanje protiv srpskih nacionalnih interesa. Pupovac takve optužbe smatra izrazom autoritarnoga političkog mentaliteta koji svakoga tko drukčije misli nastoji proglasiti neprijateljem. No, političke napeto- sti ne zaobilaze ni Hrvatsku, u kojoj su sve izraženije društvene podjele, jačanje desnih političkih tendencija i incidenti usmjereni protiv pripadnika srpske nacionalne manjine. O tim temama, aktualnim političkim prili- kama, položaju SDSS-a nakon izlaska iz vladajuće većine, odnosima Srba i Hrvata te budućnosti manjinske poli- tike razgovarali smo s Miloradom Pu- povcem, predsjednikom Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i saborskim zastupnikom.
Milorad-Pupovac-2-1280x720-1 (2)
Milorad Pupovc Foto: Snimak ekrana youtube kanala VIDA

Autor: Hassan Haidar Diab, Izvor: Večernji list

Kako komentirate rezultate izbora u Srbiji i politički poraz Aleksandra Vučića? Znači li to početak kraja političkog sustava koji je u Srbiji izgrađivan posljednjih 14 godina?

To je prvi korak prema promjenama, odnosno dubinskoj i strukturnoj preobrazbi Srbije. Pobjeda studentsko-građanskog pokreta i Studentske liste na izborima potencijalno je iznimno značajna za srpsko društvo i državu, ali i za odnose među zemljama u regiji. Nadam se da bi mogla imati važan utjecaj i na europsku budućnost jugoistočne Europe.

Što je presudilo Vučićevu porazu? Jesu li građani kaznili njegovu politiku, korupciju i autoritarni način vladanja ili su studentski prosvjedi i građansko nezadovoljstvo stvorili novu političku snagu?

Aleksandar Vučić, da parafraziram riječi jednog svog srpskog prijatelja, glavni je kreator svojeg poraza. On je posljednjih godina koncentrirajući svoju vlast time  zapravo svakodnevno jačao studentsko-građanski pokret. Svojom radikalnom autokratskom vlašću stvorio je stanje u Srbiji koje je postalo nepodnošljivo. Nestalo je svega onoga što bi trebalo biti temelj svakog društva, da građani žive bez straha, da budu slobodni i da vide svoju  i budućnost svoje zemlje. Sve je to tijekom posljednjih godina njegove vlasti nestalo.

Nadstrešnica je bila okidač, ali pravi su razlozi mnogo dublji. Nespremnost da se očuva pluralizam srpskog društva i iskoriste potencijali njegova društvenog uma za donošenje teških odluka i stvaranje bolje budućnosti Srbije razbudili su otpor u mladim generacijama, ali i većini građana Srbije. Upravo je to presudilo. 

Dakle, ne izvanjski utjecaji, kako je to bivši predsjednik Vučić neprestano pokušavao prikazati, optužujući da su za sve krive „strane obavještajne službe“, „strani plaćenici“ ili netko treći. Da se u svemu pitalo one koji su mogli utjecati izvana, ova se promjena možda i ne bi dogodila. Ne, to su na početku i na kraju bili studenti  i građani Srbije, kojima je jednostavno bilo dosta. Odlučili su se za promjene. I one su počele i nadam se da se neće zaustaviti sve dok Srbija ne dobije lice svojih zakona i svojih građana, umjesto moći i lica svojih vođa. 

Ni vi niste bili pošteđeni Vučićevih optužbi. Naime, optuživao vas je osobno da, preko vas i drugih političkih aktera, hrvatska obavještajna služba djeluje protiv srpskih nacionalnih interesa u Srbiji i regiji. Kako ste doživjeli takve optužbe? Smatrate li ih osobnim političkim napadom ili pokušajem diskreditiranja vas osobno, vaše političke uloge i djelovanja SDSS-a?

Ma, nije to prvi put, a vjerojatno nije ni posljednji. Upravo ta nesposobnost da se čuje drukčije mišljenje, ta nespremnost da se razmisli o tome što misle ljudi koji žele dobro Srbiji i srpskom narodu, ljudi koji predstavljaju srpski narod u različitim političkim okolnostima, pridonijela je tome da takva vrsta političkog mentaliteta i političke psihologije postane ne samo kontraproduktivna nego i odbojna građanima Srbije.

Dakle, automatsko proglašavanje ljudi koji drukčije misle neprijateljima Srbije i suradnicima ove ili one obavještajne službe apsolutni je pokazatelj mentaliteta neslobodnog autoritarnog uma koji je izgubio svako povjerenje u vlastiti narod, u svoje građane.

Jesu li vas Vučićeve optužbe osobno povrijedile, osobito imajući u vidu da ste i u Hrvatskoj, od pojedinih desnih političkih stranaka, često izloženi sličnim optužbama i proglašavani dežurnim krivcem za različite političke probleme? Pritom vi niste ulazili u političke obračune niti ste komentirali unutarnje prilike u Srbiji, već ste isključivo čestitali studentskom pokretu na pobjedi. Nije li upravo takav čin čestitanja izraz demokratskog i europskog političkog ponašanja?

To što me u Hrvatskoj predstavnici desnice i različitih drugih političkih grupacija proglašavaju Vučićevim agentom ili agentom različitih službi iz Srbije, zagovornikom politike „srpskog svijeta“ također je izraz neslobodnog mentaliteta i neslobodnog političkog uma. Riječ je o mentalitetu i političkom umu  permanentnog traženja i zamišljanja neprijatelja, mentalitetu koji se ne može suočiti sa samim sobom, nego uvijek mora pronaći nekog izmišljenog neprijatelja. Dakle, mentalitetu paranoidnog političkog uma.

Zato je mnogima u Hrvatskoj, koliko god to možda izgledalo drukčije, Vučić zapravo bio dobar jer su u njemu vidjeli i u njega projicirali sve ono što bi željeli vidjeti i projicirati kada je riječ o Srbima i Srbiji. Sada će ti ljudi morati živjeti bez takve figure i bez neprijatelja na kojeg su se naviknuli upirati prstom. Mogu samo pretpostaviti koga će sada pronaći. 

Rekli ste da vjerujete kako bi u Srbiji moglo doći do političkih promjena koje bi se pozitivno odrazile i na cijelu regiju te otvorile put prema Europskoj uniji. Vjerujete li da će nove vlasti doista promijeniti odnos prema Hrvatskoj, Kosovu i europskim integracijama, ali i otvoriti teška pitanja iz prošlosti, poput priznanja genocida u Srebrenici i suočavanja s ratnim nasljeđem u Hrvatskoj? Možemo li očekivati stvarne promjene ili će se ponoviti iskustvo s Borisom Tadićem, koji je dolaskom na vlast najavljivao velike promjene, ali se mnogo toga nije ostvarilo?

Ovaj pokret je, kao što sam već rekao, autohton pokret, nastao iz potrebe da se mijenja Srbija, a ne Hrvatska, Bosna i Hercegovina ili Kosovo. Nastao je iz potrebe da se provedu snažne strukturne promjene unutar same Srbije. Mislim da ljudima koji su krenuli tim putem treba dati priliku da te promjene i ostvare.

Sva ostala pitanja sama će po sebi doći na red ako dođe do dubokih i strukturnih promjena unutar same Srbije. Tada će moći doći i do promjena u odnosima prema susjedima. Ako građani žele osloboditi svoju zemlju od nasljeđa režima koji je na različite načine razorio državu, devastirao njezine institucije, ustavne vrijednosti, pravne institucije i pravni poredak, kao i institucije državnih tijela zaduženih za primjenu sile i prisile te niz drugih institucija od javnog interesa, naročito medija, onda je jasno da je riječ o suštinskoj potrebi građana Republike Srbije. 

Ako na tim temeljima započne i nova komunikacija sa susjednim zemljama, onda ta komunikacija sigurno može biti drukčija od one kakvu smo imali dosad.

Kao predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čiji je položaj važan i za odnose između Hrvatske i Srbije, jeste li nakon izbornog uspjeha stupili u kontakt s predstavnicima mladog studentskog pokreta koji je pokrenuo promjene i ostvario pobjedu ili je vaša čestitka zasad ostala jedini oblik komunikacije s njima?

Ako je suditi prema onome što govori bivši predsjednik Vučić, ja nisam samo kontaktiran nego i mnogo više od toga. Ali, šalu na stranu.

Riječ je o pokretu od kojeg smo od samog početka imali velika očekivanja. Često nismo shvaćali zašto neki ljudi ne razumiju da je način na koji se taj pokret organizirao, razvijao i djelovao u okolnostima ekstremne autoritarnosti i destrukcije političkih oponenata bio gotovo jedini mogući. Nismo shvaćali zašto sumnjaju u pokret koji je jasno deklarirao svoje vrijednosti i svoje ciljeve. Pitali su se kako je moguće da nema vođu. A upravo je u tome njegova posebnost: ti ljudi žele Srbiju osloboditi ovisnosti o jednom vođi i stvoriti prostor u kojem će dominirati vrijednosti, a ne pojedinci i njihovi mehanizmi autoritarne moći.

Mi smo u to vjerovali od samog početka. Nismo imali neke posebne oblike suradnje, osim što smo, ondje gdje je to bilo potrebno i kome je trebalo, pružali podršku u skladu sa svojim skromnim mogućnostima.

Ponovit ću još jednom: vjerovali smo u njih i zahvalni smo im što su svojim izbornim uspjehom potvrdili to naše povjerenje. A ono što je najvažnije jest da vjerujemo kako će oni promijeniti ne samo vlast nego i srpsko društvo, i to na temelju njegovih ustavnih vrijednosti i najbolje ustavne tradicije srpske države. Vjerujemo da će državu temeljito reformirati, u skladu s potrebama građana same Srbije.

Poznajući politički stil Aleksandra Vučića i način na koji se dosad odnosio prema političkim protivnicima, postoji li opravdan strah da neće mirno prihvatiti gubitak vlasti i omogućiti demokratsku smjenu vlasti? Može li takav scenarij dovesti do novih političkih sukoba, ozbiljne destabilizacije Srbije ili čak nasilja na ulicama?

Ta su strahovanja postojala tijekom sve ove dvije godine, koliko traje studentsko-građanski pokret koji je stvarao pretpostavke za promjene u Srbiji. Gotovo u svakoj njegovoj fazi postojala je opasnost da bi moglo doći do sukoba koji bi prerasli u obračune, pa čak i krvoproliće. Neki su takav scenarij priželjkivali, dok su ga drugi predviđali, očito se nadajući da će se upravo to dogoditi.

Zahvaljujući studentima i građanima, njihovom dosljednom izbjegavanju nasilja, ali i spremnosti da sami trpe nasilje, a da na njega ne odgovaraju nasiljem, Srbija je uspjela mirnim putem napraviti prvi korak u tranziciji. Za to treba zahvaliti i onima koji su se probudili u posljednjem trenutku i poslali jasnu poruku da vlast ne smije osporavati izborne rezultate niti silom čuvati svoj režim. Upravo takve poruke možemo čuti i ovih dana.

Vratimo se sada na Hrvatsku. Kako komentirate aktualnu političku situaciju u zemlji i opće političke prilike?

Opća politička situacija u Hrvatskoj obilježena je politikom od incidenta do incidenta, od slučaja do slučaja i od skandala do skandala. Hrvatska se politika zapravo pretvorila u svojevrsni niz rasprava o incidentima i skandalima. Tek se od pojedinih političkih stranaka i političkih aktera mogu čuti naznake neke strukturne političke vizije i promišljanja o tome kako bi hrvatska politika trebala izgledati. To je prvo obilježje ovdašnje politike danas.

Drugo je obilježje izražena desna orijentacija i sve naglašeniji desničarski tonovi, uz neprestano stvaranje i isticanje prijetnji koje navodno dolaze s takozvane ljevice. Istodobno različite desne političke opcije, stranke, organizacije i grupacije, sa svojim političkim agendama, nastoje Hrvatsku u potpunosti podrediti takvom raširenijem desnom mentalitetu i desnim politikama. Uključivo i njihove ekstremne manifestacije.  

Pritom se ljude koji u tome vide opasnost, a među njih, vjerujem, spadam i ja, kao i drugi predstavnici nacionalnih manjina, nastoji proglasiti svojevrsnim neprijateljima Hrvatske.

Ako se takav politički mentalitet i takvi obrasci djelovanja nastave, Hrvatska riskira da ostane bez ozbiljne političke rasprave i jasne političke vizije, što njezinu političku budućnost može činiti sve neizvjesnijom.

Je li SDSS spreman ponovno ući u vladajuću koaliciju ili podržati Vladu Andreja Plenkovića ako Domovinski pokret napusti vladajuću koaliciju?

Nažalost, došli smo u situaciju u kojoj kod kuće dopuštamo širenje crne boje, dok u Europi prihvaćamo različite nijanse različitih boja. To je loše za Hrvatsku jer se time ne pridonosi buđenju svijesti o njezinoj boljoj budućnosti, nego se dopušta njezino utapanje u vlastitu lošu prošlost. Pritom izlazak jedne stranke iz vladajuće koalicije i ulazak druge ne može ništa bitno promijeniti. Za to je potreban drukčiji i mnogo ozbiljniji politički zaokret. U njegovu ostvarivanju trebalo bi sudjelovati mnogo više političkih aktera nego što se danas čini da postoji spremnost. 

Domovinski pokret sigurno jest problem, ali nije jedini. Ima i ljudi unutar HDZ-a koji sve glasnije govore poput predstavnika Domovinskog pokreta. Isto tako, ima i ljudi iz drugih stranaka koji u različitim modulacijama sve glasnije  govore poput njih. Domovinski pokret se topi ali njihove pare udišu drugi.

Što se tiče Srba u Hrvatskoj i SDSS-a, u takvim okolnostima, bez jasne perspektive da se želi napraviti ozbiljan politički zaokret, bez obzira na to o kojoj je političkoj opciji riječ, nakon iskustva višegodišnje stigmatizacije naše stranke i nas kao njezinih predstavnika, mi ćemo sto puta razmisliti, pa još jednom sto puta razmisliti o tome kako i na koji način možemo sudjelovati u političkom životu.

Možda će zvučati radikalno, ali bolje je da trpimo određenu isključenost iz političkog života, kakvu trpimo posljednjih godina, nego da preuzmemo odgovornost za sudjelovanje u političkom projektu u kojem sekundiraju ljudi koji su hrvatsku kontaminirali jednako ili opasnije nego li „zbrinjavatelji otpada“ .

Hrvatska i njezini građani zaslužuju mnogo veću posvećenost upravo njima i njihovim potrebama. Ali ne samo zastavama, ne samo komemoracijama, ne samo osudama izmišljenih unutarnjih i vanjskih neprijatelja i ne samo pripremama za nove i šire sukobe. Hrvatskoj je potrebna ozbiljna priprema za vlastitu budućnost. Za takvu  bismo pripremu  mogli biti spremni. 

U kakvim ste danas odnosima s premijerom Andrejem Plenkovićem? Razgovarate li otvoreno o svemu, pa i o problemima na koje upozoravate, možete li mu reći u lice: „Čuj, prijatelju, što se to događa u Hrvatskoj?“

Premijer Andrej Plenković, za razliku od mnogih svojih prethodnika, reafirmirao je vrijednosti manjinske politike i pozitivnog odnosa prema nacionalnim i manjinama uopće. To je nešto što se, sasvim sigurno, i u ovim nepovoljnim okolnostima čuva i što svakako treba priznati. Međutim, neosporno je i to da su istodobno oslobođeni politički procesi koji izravno djeluju protiv tih vrijednosti i potkopavaju i poništavaju upravo one manjinske politike koje premijer zastupa.

Mi nastojimo svakodnevno iskoristiti ono što je dobro i ono što uspijemo ostvariti u komunikaciji s Vladom. I to je svakako svijetla strana naše komunikacije i Vladinih politika. Međutim, na sve to se sve češće nadvija taman oblak postojanja i djelovanja političkih i nepolitičkih grupacija s političkom agendom koje svakodnevno od Srba prave neprijatelje. One među Srbima potiču strah. Isto to nastoje postići i među pripadnicima hrvatskog naroda. Jednom riječju u Hrvatskoj nastoje proširiti atmosferu straha i nepovjerenja.

Nadam se da će vodeći ljudi ove zemlje shvatiti da je zaustavljanje takvog trenda mnogo važnije od njihovih međusobnih političkih neslaganja. Sve ono o čemu sam dosad govorio, upozoravajući na razvoj takvih pojava posljednjih nekoliko godina, pokazalo se opravdanim. Jedino što se nije dogodilo jest da se taj sukob zaustavi. Umjesto da preraste u ozbiljnu raspravu o tome što treba učiniti za Hrvatsku i njezinu budućnost, on se i dalje raspiruje i održava. Ne niti iz najboljih pobuda niti zbog najboljih ciljeva. Politika sukoba ili politika neprijateljske polarizacije najprije pogađa manjine poput srpske, ali ne staje i neće stati na njima. Svi mogu postati manjina, svi mogu postati „Srbi“.

Mnogi politički analitičari ističu da je oporba danas prilično razjedinjena, da nema jasno artikuliranu političku alternativu koja bi mogla ozbiljno konkurirati Andreju Plenkoviću i HDZ-u te da se ne zna tko je njezin stvarni lider. Smatrate li da takva slabost i neorganiziranost oporbe dodatno jačaju poziciju HDZ-a i Andreja Plenkovića na vlasti te da oporba građanima zasad ne nudi uvjerljivu alternativu?

Oporba u Hrvatskoj vrlo je raznolika. Pojedini dijelovi oporbe međusobno su toliko različiti da činjenica kako im je HDZ zajednički problem, odnosno zajednički objekt kritike, nije dovoljna da bi mogli nastupati zajedno. To perspektivu Hrvatske čini prilično nejasnom, a posebno neizvjesnom čini perspektivu njezine demokratske budućnosti. Tome pridonose i izostanak komunikacije između vladajuće stranke i oporbe. Ta se komunikacija, nažalost, uglavnom svodi na sukobljavanje i konfrontaciju, umjesto na dijalog koji je nužan i potreban u trenucima kada se mora razgovarati o važnim pitanjima za državu i društvo. Kompromis je, čini se, potpuno nestao iz hrvatske politike. Osim ako ne računamo pravljenje kompromisa sa lošom prošlošću.

U trenutku kada desnica jača, ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe, politička ljevica sve više gubi potporu birača. Je li ljevica u Hrvatskoj danas uopće relevantna politička snaga? Ima li jasnu političku viziju, program i sposobnost ponuditi alternativu desnici ili se nalazi u dubokoj ideološkoj i političkoj krizi?

U Hrvatskoj svakako postoji ljevica, i to u obliku i mjeri u kojoj ona danas postoji i u europskim okvirima. Imamo tradicionalnu stranku lijevog centra, poput SDP-a, ali i suvremenu stranku ljevice, poput Možemo!. Postoje, naravno, i manje stranke liberalne orijentacije i progresivnog usmjerenja koje se također mogu svrstati u političku grupaciju ljevice.

Ono što je novo u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim europskim zemljama, jest činjenica da su stranke liberalnog centra, poput HNS-a ili HSLS-a, do te mjere fragmentirane da mogu sudjelovati u formiranju određene političke većine i pomoći u konstituiranju vlasti, ali više nemaju značajniju snagu za utjecaj na oblikovanje političkih pravaca i politika.

Ljevica, međutim, nije nestala. Postoje očekivanja građana, a upravo ta očekivanja stvaraju prostor za oblikovanje novih politika. Pitanje je samo tko će ta očekivanja prepoznati, prihvatiti i uspjeti izgovoriti  političkim porukama kojim će pridobiti građane. U tom pogledu postoje značajne neizvjesnosti, osobito s obzirom na činjenicu da je populizam još uvijek jedna od dominantnih karakteristika političkog života kod nas, u Europi i svijetu.

Nadam se da će iskustva koja smo imali u Mađarskoj, Srbiji i Brazilu, kao i ona koja imamo u Sjedinjenim Američkim Državama, pokazati da populizam nije prijatelj demokracije. On jest njezin pratilac, ali nije njezin saveznik. Populizam se može pojavljivati unutar demokratskih sustava, ali njegove političke metode i posljedice ne mogu biti prijateljske prema demokraciji. O tome su naše stranke lijevog i desnog centra nekad više vodile više računa nego što ga vode danas. 

Konačno je riješeno pitanje hrvatskog političkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini. Hoće li izbor hrvatskih predstavnika smiriti političke napetosti i pridonijeti stabilizaciji odnosa ili će se postojeće podjele i dalje produbljivati? Kako vi gledate na daljnji razvoj političke situacije u BiH?

Dobro je što je u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine izabrana predstavnica hrvatskog naroda, i to većinom glasova pripadnika upravo tog naroda. Hoće li to biti dovoljno da se počnu usklađivati različiti interesi triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, ali i interesi svih njezinih građana, teško je reći.

Nadam se da će, nakon političkih promjena u Srbiji i odluka u Bruxellesu o ubrzanju procesa pristupanja Europskoj uniji zemalja bivše Jugoslavije i zapadnog Balkana, političke strukture u Bosni i Hercegovini pokazati veći stupanj odgovornosti. Prije svega, odgovornosti prema vlastitim građanima i državi, ali i prema prilikama i perspektivama koje članstvo u Europskoj uniji donosi.

Kako danas gledate na Vukovar i njegovo mjesto u hrvatskom društvu, osobito uoči 18. studenoga i obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara? Može li Vukovar postati mjesto istinskog pijeteta, pomirenja i suživota, umjesto da i dalje bude prostor političkih i nacionalnih podjela?

Mi smo učinili sve da tako bude, i u Vukovaru, i u Kninu, i na drugim mjestima. Nažalost, doživjeli smo da nas se, pred očima cjelokupne hrvatske političke scene, potjera iz Vukovara i zabrani nam se da nastavimo graditi takvu politiku. Smatram da je to veliki propust hrvatske politike, prije svega Domovinskog pokreta i njegovih jastrebova, ali i vodećih hrvatskih političkih struktura koje su dopustile da predstavnici srpskog naroda, koji su željeli graditi zajedničku politiku sjećanja, budu potisnuti.

Predstavnici Srba su nastojali oduprijeti ekstremnoj instrumentalizaciji stradanja Srba u Hrvatskoj, koja je dolazila iz krugova bivše vlasti u Srbiji, te izgraditi drukčiju politiku, politiku koja bi Hrvatsku usmjerila prema suočavanju sa svim aspektima ratnih strahota i ljudskih stradanja, bez obzira na nacionalnost žrtava. Dogodilo se, međutim, da ni ove godine, kao ni prošle i pretprošle, nećemo biti ondje gdje bismo trebali biti i na način na koji smo smatrali da možemo pridonijeti zajedničkom sjećanju i pomirenju. Žao nam je zbog toga, ali istodobno prepoznajemo da ima mnogo onih kojima naš izostanak neće nedostajati.

Ipak, reći ću samo jedno: neprirodno je da se u gradu u kojem živi gotovo 30 posto pripadnika srpskog naroda nitko ozbiljno ne pita kako stvoriti zajedničku kulturu sjećanja koja bi bila primarno sjećanje svih građana Vukovara. Riječ je o ljudima koji bi se trebali istinski pomiriti, odati počast žrtvama i priznati stradanja jednih i drugih. Umjesto toga, stvara se drukčiji kult sjećanja – kult isključivanja, s jedne strane, i izostanka pomirenja, s druge. To je zapravo kult nastavka sukoba drugim sredstvima.

Hoće li se to promijeniti? Ne znam. Trenutačno se čini da neće, ali mnogo toga što je nekoć izgledalo nepromjenjivo ipak se promijenilo. Zato se nadam da će tako biti i s ovim pitanjem. Nastavit ću vjerovati u drukčiju politiku sjećanja. Nastavit ćemo je prakticirati ondje gdje je to moguće, politiku u kojoj Srbi mogu komemorirati hrvatske žrtve, kao što i Hrvati mogu odati počast srpskim žrtvama.

Hrvatska se, nažalost, usmjerila prema opasnoj politici sjećanja. Umjesto da Vukovar bude grad mira među ljudima koji su nekoć bili na suprotnim stranama, ali danas žele živjeti zajedno, stvara se grad u kojem se nastavljaju sukobi iz prošlosti, samo drugim sredstvima. A mir treba graditi upravo s onima s kojima živimo, i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji.

S obzirom na to da SDSS već dvije godine nije dio vladajuće koalicije, kako ocjenjujete položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Je li izlazak SDSS-a iz vladajuće većine utjecao na politički i društveni položaj Srba u Hrvatskoj? Jesu li njihova prava i mogućnosti političkog djelovanja danas veći, manji ili su ostali na istoj razini? Kako općenito gledate na odnos hrvatske države i društva prema srpskoj nacionalnoj manjini?

Ni mi niti drugi predstavnici nacionalnih manjina ne bismo trebali biti dio vladajuće koalicije samo zato da bismo ostvarivali prava koja nacionalnim manjina koje predstavljamo pripadaju po zakonu. Kada bi Vlada postupala tako da ispunjava svoje obveze prema nacionalnim manjinama, u skladu s međunarodnim aktima koji su postali dio hrvatskog zakonodavstva, kao i u skladu sa stečenim i razvijenim pravima te potrebama pripadnika manjina, tada bi i potreba da predstavnici manjina, u ovom slučaju srpske nacionalne manjine, sudjeluju u vlasti na način na koji su to dosad prakticirali bila znatno manja.

Problem je u tome što se ostvarivanje prava i položaj pripadnika srpske nacionalne manjine previše vežu uz pitanje sudjeluju li oni u kreiranju vladajuće većine ili ne. Drugim riječima, stvara se model prema kojemu, ako sudjelujete u kreiranju parlamentarne većine, imate pravo ostvarivati svoja prava, a ako u tome ne sudjelujete, onda ta prava nećete moći ostvarivati u istoj mjeri. U svakom slučaju, smatram da je to model koji bi se morao promijeniti. Takva promjena trebala bi biti rezultat suglasnosti većine političkih stranaka u hrvatskom političkom životu o temeljnim načelima manjinske politike i načinu na koji se ona treba provoditi, neovisno o tome tko je na vlasti i tko čini parlamentarnu većinu.

Ako me pitate o pravima, onda ne mogu reći da se ona unapređuju. Unapređuju se neke druge stvari. Radimo na stvaranju i razvoju kulturne infrastrukture, nastojimo razvijati kulturne ustanove, provoditi različite kulturne programe i stvarati uvjete za očuvanje identiteta, jezika, kulture i tradicije srpske nacionalne manjine. Međutim, istodobno se događa nešto što je vrlo zabrinjavajuće: upravo ta kulturna infrastruktura, kao i kulturni programi koje organiziramo i provodimo, postaju meta napada kakve dosad nismo bilježili. Dakle, s jedne strane nastojimo graditi i razvijati kulturni život srpske zajednice, a s druge strane suočavamo se s pritiscima i napadima na ono što stvaramo i što bi trebalo biti sastavni dio normalnog kulturnog i društvenog života u Hrvatskoj. Zato kada je riječ o ostvarivanju prava, nažalost, ne možemo reći da bilježimo napredak. Ne možemo govoriti ni o napretku u pogledu osjećaja slobode, sigurnosti i mogućnosti da pripadnici srpske nacionalne manjine žive bez straha. Nažalost, ne mogu reći da napredujemo u tom smislu. Upravo suprotno, u pogledu osjećaja slobode i sigurnosti, kao i mogućnosti da ljudi svakodnevno žive bez straha od različitih oblika pritisaka, ne bilježimo poboljšanje. Na tom području, nažalost, bilježimo i nazadovanja.

Događaju li se i dalje incidenti usmjereni protiv pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Jesu li oni učestaliji nego ranije i koliko takvi događaji utječu na osjećaj sigurnosti i slobode među Srbima u Hrvatskoj?

Da, incidenti se i dalje događaju. Ne prođe mnogo tjedana, a da se nešto ne dogodi. Jedan od takvih primjera jest nedavni incident u Otišiću, malom selu smještenom između Vrlike i Sinja, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. To je selo koje je prije rata imalo više od tisuću stanovnika, dok ih danas ondje živi tek tridesetak. Uglavnom starijih od šezdeset godina.

Nakon što je gradonačelnik Sinja i zastupnik Mosta Miro Bulj Otišić proglasio leglom četništva, nije trebalo dugo čekati da prometni znakovi i oznake na cestama u tom selu i njegovim zaseocima budu išarani nacističkim i ustaškim simbolima. Nažalost, Otišić je tako postao simbolično mjesto koje pokazuje potencijal nedopustivog odnos prema Srbima u Hrvatskoj. 

Ono što me osobno posebno pogađa i potvrđuje koliko je takva atmosfera postala zabrinjavajuća jest činjenica da je mojim kolegama u politici gotovo postalo normalno da u pojedinim vremenskim razdobljima svakih nekoliko dana i sam doživljavam različite incidente, i to u sasvim neočekivanim okolnostima i na potpuno neočekivanim mjestima. Ne bih ih sada citirao niti opisivao, ali sama činjenica da takve situacije postaju gotovo uobičajene dovoljno govori o ozbiljnosti problema kojem malo tko ozbiljno pristupa.

Nažalost, sve je to samo jedan od pokazatelja ne samo odnosa prema jednoj manjini i njezinim predstavnicima, nego pokazatelj nedovoljne brige o Hrvatskoj, o tome kakva je ona iznutra, kakav odnos ima prema samoj sebi i što zapravo čini sa svojim društvom i vlastitom budućnošću. 

Click