Zagledan u Dunav i primer saobraćajnog ćacizma u Donjem Milanovcu (FOTO/ VIDEO)

19. November 2026.
Nedavno su me kontaktirali poznanici iz Donjeg Milanovca, mesta iz kojeg potiče moj deda, u kojem sam proveo detinjstvo i za koje me vežu lepe uspomene. Poslednjih godinu dana u Milanovcu se izvode infrastrukturni radovi, što je za svaku pohvalu, jer je neophodno ulagati i u manja mesta u Srbiji, koja su generalno zapuštena i često zanemarena. Reč je o različitim vrstama radova usmerenih na unapređenje infrastrukture i uređenje ovog malog mesta na obali Dunava.
0
Foto: Igor Velić

Autor: Igor Velić, master inž. saobraćaja

Ipak, ono što je posebno privuklo moju pažnju odnosi se na moju struku i oblast kojom se bavim, a to je bezbednost saobraćaja.

Za neupućene, Donji Milanovac pripada opštini Majdanpek. Pre nego što nastavim, želeo bih da skrenem pažnju na poražavajuće podatke iz Preglednog izveštaja Agencije za bezbednost saobraćaja Republike Srbije. Naime, ova lokalna samouprava nalazi se na 126. mestu od ukupno 161 lokalne samouprave u Republici Srbiji prema vrednosti javnog ponderisanog rizika. Drugim rečima, reč je o opštini koja spada u kategoriju nebezbednih kada je reč o saobraćaju.

Prevedeno na jezik konkretnih pokazatelja, u periodu od 2020. do 2024. godine na teritoriji ove opštine dogodilo se 226 saobraćajnih nezgoda. U tim nezgodama život je izgubilo 14 lica, dok je 126 povređeno.

S obzirom na to da su ranjivi učesnici u saobraćaju u fokusu mog rada, pogledajmo šta nam podaci govore o njihovoj bezbednosti. U posmatranom periodu život je izgubio jedan pešak, dok su 24 pešaka povređena. Život je izgubilo i devet mladih lica, dok je njih 32 povređeno. Povređeno je i devetoro dece, kao i četiri biciklista. Kada je reč o najstarijim učesnicima u saobraćaju, život su izgubila dva lica starija od 65 godina, dok je njih 25 povređeno.

Ovi podaci jasno pokazuju da su ulaganja u saobraćajnu infrastrukturu neophodna i opravdana, ali i da Donjomilanovčani zaslužuju kvalitetnije uređene javne prostore i viši nivo bezbednosti saobraćaja. Međutim, nije dovoljno samo ulagati u infrastrukturu. Podjednako je važno na koji način se ta ulaganja planiraju i realizuju, odnosno da li se prilikom uređenja prostora zaista vodi računa o potrebama svih njegovih korisnika.

1 Izveštaj o osnovnim pokazateljima stanja bezbednosti saobraćaja u periodu od 2020. do 2024. godine za opštinu Majdanpek, Agencija za bezbednost saobraćaja Republike Srbije. Izveštaj je dostupan na sledećem linku https://www.abs.gov.rs/static/uploads/18317_Majdanpek.pdf

2 Ranjivi učesnici u saobraćaju predstavljaju kategoriju učesnika koji su, usled fizičke neotpornosti i neposrednog izlaganja saobraćajnim tokovima, izloženi znatno većem riziku od stradanja ili teškog povređivanja u slučaju saobraćajne nezgode. U ovu grupu najčešće se ubrajaju pešaci, biciklisti, korisnici lakih prevoznih sredstava (kao što su električni trotineti), deca, starije osobe i osobe sa invaliditetom. Pojam je utemeljen u međunarodnoj i domaćoj literaturi o bezbednosti saobraćaja (npr. OECD/ITF, WHO, UNECE, kao i brojni zakoni i pravilnici o bezbednosti saobraćaja), i koristi se za naglašavanje potrebe za posebnim merama zaštite, inkluzivnim planiranjem i dizajnom saobraćajne infrastrukture koje uzima u obzir njihovu povećanu ranjivost.

Foto: Igor Velić

Kada govorimo o tome, savremena saobraćajna teorija i praksa prepoznaju principe održive urbane mobilnosti i humanog inženjeringa, koji podrazumevaju planiranje i uređenje saobraćajne infrastrukture po meri čoveka, sa posebnim osvrtom na one koji su u saobraćaju najranjiviji. Upravo se tu otvara pitanje: da li se u Donjem Milanovcu saobraćajna infrastruktura uređuje zbog ljudi ili se, po ko zna koji put, ljudi prilagođavaju infrastrukturi? Složićemo se da se uređenost i veličina jednog društva, pa i svakog mesta, ne ogledaju samo u izgledu njegovih ulica i javnih prostora, već pre svega u tome kako se odnosimo prema onima kojima je zaštita najpotrebnija. A gore navedeni podaci nam sami govore kome je zaštita potrebna.

Kada uređujemo saobraćajni prostor ili vršimo rekonstrukciju ulice, a pritom se opredeljujemo za primenu modela održive urbane mobilnosti, onda moramo da poštujemo i principe hijerarhije urbane mobilnosti. U toj hijerarhiji prioritet imaju oni kojima je zaštita najpotrebnija a to su deca, pešaci, biciklisti, osobe sa invaliditetom, roditelji sa malom decom i starija lica. Njihove potrebe moraju biti polazna osnova prilikom planiranja i projektovanja saobraćajne infrastrukture, a ne nešto o čemu ćemo razmišljati tek kada radovi budu završeni.

Ono što mi je prvo privuklo pažnju jeste uređenje ulice u kojoj se nalazi osnovna škola. Naime, trotoar je izveden u nivou kolovoza. Zbog čega je to tako urađeno i da li za takvo rešenje postoji opravdanje, ne znam. Međutim, ono što znam jeste da pešačke tokove, a posebno kretanje dece u zoni škole, moramo jasno i fizički odvojiti od motornog saobraćaja. Dodatno zabrinjava činjenica da uz trotoar nije postavljena zaštitna ograda koja bi predstavljala fizičku barijeru između prostora namenjenog pešacima i kolovoza. Postavlja se pitanje da li je prilikom projektovanja i izvođenja ovih radova neko uopšte razmišljao o bezbednosti dece ili je ona, svesno ili nesvesno, ostala u drugom planu? Zona škole mora i vizuelno da izgleda drugačije od ostatka grada jer se tako vozačima signalizira da ulaze u prostor posebne namene.

1 Održiva urbana mobilnost predstavlja koncept planiranja, organizovanja i upravljanja saobraćajem u gradovima koji omogućava zadovoljenje potreba kretanja ljudi i robe, uz istovremeno smanjenje negativnih uticaja na životnu sredinu, unapređenje društvene jednakosti i pristupačnosti, povećanje bezbednosti i kvaliteta života, te dugoročnu ekonomsku i prostornu efikasnost. Temelji se na promociji nemotorizovanih i kolektivnih vidova prevoza, smanjenju zavisnosti od automobila, integraciji sa prostornim planiranjem i participaciji građana u donošenju odluka. Održiva urbana mobilnost je okosnica savremenog pristupa planiranju gradova koji prepoznaje mobilnost kao pravo i usmerena je ka stvaranju pravednog, inkluzivnog i otpornog urbanog prostora.

Humani inženjering je interdisciplinarni pristup u projektovanju sistema, infrastrukture i tehnologije koji stavlja čoveka sa svim njegovim fiziološkim, psihološkim, socijalnim i kulturnim potrebama u centar inženjerskog procesa. Za razliku od tradicionalnog tehno-centričnog modela, humani inženjering polazi od principa dostojanstva, bezbednosti, inkluzivnosti i etike, sa ciljem da se stvore prostori i rešenja koja služe ljudima. U kontekstu saobraćaja i urbanizma, humani inženjering podrazumeva oblikovanje ulica, saobraćajne infrastrukture i sistema mobilnosti tako da štite ranjive učesnike omogućavaju jednak pristup i smanjuju nejednakosti.

Foto: Igor Velić
Foto: Igor Velić

Ovde bih morao da pohvalim činjenicu da radovi nisu obuhvatili samo glavnu ulicu već i niz sporednih ulica u kojima se nalaze porodične kuće. Međutim, kao i u prethodnom slučaju, ponovo se nije dovoljno vodilo računa o bezbednosti ranjivih učesnika u saobraćaju.

Svestan sam ograničenja postojeće infrastrukture, poput širine kolovoza, koja značajno sužavaju mogućnosti za njeno unapređenje i zadovoljavanje potreba svih građana. Sa druge strane, upravo takva ograničenja trebalo bi da nas podstaknu da budemo kreativniji i inovativniji, kako bismo pronašli najbolje moguće rešenje. Ukoliko postojeća infrastruktura ne omogućava izgradnju trotoara, moglo se razmotriti uvođenje jednosmernog režima saobraćaja, čime bi se oslobodio prostor za površine namenjene pešacima. Ukoliko je takvo rešenje razmatrano, ali je zaključeno da nije izvodljivo, onda je trebalo razmišljati o formiranju zone usporenog saobraćaja ili zone 30. Drugim rečima, ako ne postoji mogućnost izgradnje trotoara i ako su pešaci primorani da dele kolovoz sa motornim vozilima, onda je neophodno primeniti koncept umirivanja saobraćaja.

Foto: Igor Velić
Foto: Igor Velić

Ove zone podrazumevaju drugačiji pristup rešavanju saobraćajnih problema i drugačije oblikovanje uličnog prostora, uz primenu inovativnih, praktičnih i jednostavnih rešenja koja uvažavaju potrebe svih učesnika u saobraćaju. Njihovim formiranjem fokus se stavlja na čoveka i stvarne potrebe stanovnika, u ovom slučaju Donjomilanovčana. Dakle, nije dovoljno samo postaviti odgovarajući saobraćajni znak i proglasiti određenu ulicu zonom usporenog saobraćaja ili zonom 30. Da bi se došlo do kvalitetnog i održivog rešenja, neophodno je sagledati celokupnu uličnu mrežu i sprovesti niz saobraćajno-regulativnih, građevinskih, urbanističkih i arhitektonskih mera, sa ciljem formiranja jedinstvenog, funkcionalnog i bezbednog prostora.

Međutim, ovde očigledno nije primenjen takav pristup. Nemamo sistem jednosmernih ulica, nemamo trotoare, nemamo zone usporenog saobraćaja niti zone 30. Umesto toga, odlučeno je da se postave zaštitne ograde na svega pola metra od dvorišta privatnih kuća, prema mojoj slobodnoj proceni. Takvim rešenjem stanovnicima je dodatno otežan, a na pojedinim mestima i onemogućen pristup sopstvenim domovima, dok njihova bezbednost u svojstvu pešaka i dalje ostaje upitna.

Foto: Igor Velić

Ovde se postavlja sasvim konkretno pitanje: kako će roditelji sa malom decom, osobe koje koriste invalidska kolica, hodalice ili štake, ali i stariji stanovnici, svakodnevno pristupati svojim domovima i izlaziti iz njih? Da li je iko prilikom projektovanja i izvođenja radova razmišljao o njihovim potrebama? Sve ovo je prilično daleko od principa održive urbane mobilnosti i humanog inženjeringa, koji bi upravo čoveka i njegove potrebe morali da stave u središte planiranja i uređenja javnog prostora Nije svaka izgrađena infrastruktura dokaz napretka. Ponekad je ona samo betonizovani dokaz da smo zaboravili čoveka.

Na trenutak bih izašao iz okvira svoje struke, jer postoji još jedna stvar koja me je pogodila u Donjem Milanovcu. Iz nekog razloga, vođen nekim potrebama koje mi nisu sasvim jasne, neko je odlučio da na keju gradi bedem i na taj način ograđuje Dunav. Iskreno, ne razumem tu potrebu da se ljudima ograđuje reka. O Donjem Milanovcu i Dunavu ispevane su pesme i snimani filmovi. Dunav je odavno postao deo identiteta ovog mesta, njegove svakodnevice, narodne i popularne kulture. I sada je neko odlučio da taj odnos između grada i reke menja podizanjem bedema. Pitam se samo da li je pre donošenja takve odluke razmišljalo o tome šta Dunav znači ljudima koji ovde žive, ali i svima onima koji se u Donji Milanovac vraćaju upravo zbog njega.

I na kraju, možda je vreme da objasnim zašto sam ovaj tekst nazvao primerom saobraćajnog ćacizma. Pojam „ćaci” nastao je i postao deo našeg javnog i političkog života u Srbiji, a vremenom je dobio i šire društveno značenje, koje prevazilazi njegovo prvobitno poreklo. Ne želim da ovaj izraz koristim kao etiketu za bilo kog pojedinca, niti da bilo koga vređam ili stigmatizujem. Koristim ga kao metaforu za duh vremena u kojem se forma često stavlja ispred suštine, u kojem je važnije pokazati da je nešto urađeno nego preispitati da li je urađeno kako treba, a stručnost, odgovornost i javni interes neretko ostaju u drugom planu. Kada takav pristup prenesemo u oblast saobraćaja i urbanizma, dobijamo ono što nazivam saobraćajnim ćacizmom: infrastrukturu koja postoji da bi se videlo da je nešto izgrađeno ili rekonstruisano, ali ne nužno i da bi služilo ljudima i njihovim stvarnim potrebama. Jer nije suština u tome da li smo asfaltirali ulicu ili rekonstruisali trotoar. Suština je u tome da li smo tim radovima unapredili kvalitet života, omogućili bezbedno kretanje i pokazali da nam je čovek zaista na prvom mestu.

Reference

1 Izveštaj o osnovnim pokazateljima stanja bezbednosti saobraćaja u periodu od 2020. do 2024. godine za opštinu Majdanpek, Agencija za bezbednost saobraćaja Republike Srbije. Izveštaj je dostupan na sledećem linku https://www.abs.gov.rs/static/uploads/18317_Majdanpek.pdf  

2 Ranjivi učesnici u saobraćaju predstavljaju kategoriju učesnika koji su, usled fizičke neotpornosti i neposrednog izlaganja saobraćajnim tokovima, izloženi znatno većem riziku od stradanja ili teškog povređivanja u slučaju saobraćajne nezgode. U ovu grupu najčešće se ubrajaju pešaci, biciklisti, korisnici lakih prevoznih sredstava (kao što su električni trotineti), deca, starije osobe i osobe sa invaliditetom. Pojam je utemeljen u međunarodnoj i domaćoj literaturi o bezbednosti saobraćaja (npr. OECD/ITF, WHO, UNECE, kao i brojni zakoni i pravilnici o bezbednosti saobraćaja), i koristi se za naglašavanje potrebe za posebnim merama zaštite, inkluzivnim planiranjem i dizajnom saobraćajne infrastrukture koje uzima u obzir njihovu povećanu ranjivost.

3 Održiva urbana mobilnost predstavlja koncept planiranja, organizovanja i upravljanja saobraćajem u gradovima koji omogućava zadovoljenje potreba kretanja ljudi i robe, uz istovremeno smanjenje negativnih uticaja na životnu sredinu, unapređenje društvene jednakosti i pristupačnosti, povećanje bezbednosti i kvaliteta života, te dugoročnu ekonomsku i prostornu efikasnost. Temelji se na promociji nemotorizovanih i kolektivnih vidova prevoza, smanjenju zavisnosti od automobila, integraciji sa prostornim planiranjem i participaciji građana u donošenju odluka. Održiva urbana mobilnost je okosnica savremenog pristupa planiranju gradova koji prepoznaje mobilnost kao pravo i usmerena je ka stvaranju pravednog, inkluzivnog i otpornog urbanog prostora.

Humani inženjering je interdisciplinarni pristup u projektovanju sistema, infrastrukture i tehnologije koji stavlja čoveka sa svim njegovim fiziološkim, psihološkim, socijalnim i kulturnim potrebama u centar inženjerskog procesa. Za razliku od tradicionalnog tehno-centričnog modela, humani inženjering polazi od principa dostojanstva, bezbednosti, inkluzivnosti i etike, sa ciljem da se stvore prostori i rešenja koja služe ljudima. U kontekstu saobraćaja i urbanizma, humani inženjering podrazumeva oblikovanje ulica, saobraćajne infrastrukture i sistema mobilnosti tako da štite ranjive učesnike omogućavaju jednak pristup i smanjuju nejednakosti.

Click