Yuval Noah Harari: Svijet nakon koronavirusa

27. Mart 2020.
Yuval Noah Harari autor je hit knjiga 'Sapiens', 'Homo Deus' i '21 Lessons for the 21st Century'.
slika-1-2.jpg
Fotografije preuzete sa portala Media Marketing

Piše: Yuval Noah Harari, Financial Times

Čovječanstvo se suočava sa globalnom krizom. Možda najvećom krizom naše generacije. Odluke koje će ljudi i vlade donositi u narednih nekoliko sedmica vjerovatno će oblikovati svijet u godinama koje dolaze. One će oblikovati ne samo naše zdravstvene sisteme, već i našu ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo djelovati brzo i odlučno. Također bismo trebali uzeti u obzir dugoročne posljedice naših postupaka. Kada biramo između više alternativa, trebali bismo se zapitati ne samo kako prevladati neposrednu prijetnju, već i u kakvom ćemo svijetu živjeti nakon što oluja prođe. Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, većina nas će i dalje biti živa – ali živjet ćemo u drugačijem svijetu.

Mnoge kratkoročne hitne mjere postat će sastavni dio života. To je priroda hitnih slučajeva. Oni ubrzavaju historijske procese. Odluke za čije bi donošenje u normalnim vremenima moglo trebati godine promišljanja sada se donose u samo nekoliko sati. Nezrele, pa čak i opasne tehnologije, pod pritiskom se stavljaju u upotrebu, jer je rizik ne činjenja ničega još veći. Čitave zemlje služe kao zamorci u velikim društvenim eksperimentima. Šta se događa kada svi rade od kuće i komuniciraju samo na daljinu? Šta se događa kada čitave škole i univerziteti pređu online? U normalnim vremenima, vlade, preduzeća i odbori u obrazovnim sistemima nikada ne bi pristali na provođenje takvih eksperimenata. Ali ovo nisu normalna vremena.

U ovo vrijeme krize suočavamo se sa dva posebno bitna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i osnaživanja stanovništva. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

Nadzor ispod kože 

Da bi se zaustavila epidemija, cijele populacije moraju se pridržavati određenih smjernica. Postoje dva glavna načina da se to postigne. Jedna metoda je da vlada prati ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, po prvi put u ljudskoj istoriji, tehnologija omogućava praćenje svih u svako vrijeme. Prije pedeset godina KGB nije mogao pratiti 240 miliona sovjetskih građana 24 sata dnevno, niti se KGB mogao nadati da će efikasno obraditi sve prikupljene informacije. KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare i jednostavno nisu mogli imati po jednog agenta za praćenje svakog pojedinačnog građanina. Ali sada se vlade mogu osloniti na sveprisutne senzore i moćne algoritme umjesto špijuna od krvi i mesa.

U svojoj borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko vlada je već postavilo nove alate za nadzor. Najupečatljiviji je primjer Kine. Pomnim nadzorom pametnih telefona stanovništva, koristeći stotine miliona kamera za prepoznavanje lica i obavezujući ljude da provjeravaju i prijavljuju svoju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu ne samo brzo identificirati sumnjive nosioce koronavirusa, već i pratiti njihova kretanja i identificirati bilo koga s kim su došli u kontakt. Čitava plejada mobilnih aplikacija upozorava građane na blizinu zaraženih pacijenata.

EGIDA

O fotografijama: slike koje ilustruju ovaj članak preuzete su sa web kamera koje snimaju puste ulice Italije. Pronašao ih je i obradio Graziano Panfili, fotograf koji živi u izolaciji

Ova vrsta tehnologije nije ograničena samo na istočnu Aziju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno je ovlastio Izraelsku sigurnosnu agenciju da implementira nadzornu tehnologiju koja je inače rezervirana za borbu protiv terorista za praćenje oboljelih od koronavirusa. Kada je nadležni parlamentarni pododbor odbio da odobri tu mjeru, Netanyahu je to usvojio „dekretom o hitnim slučajevima“.

Možda ćete tvrditi da u svemu ovome nema ništa novo. Posljednjih godina i vlade i korporacije koriste sve sofisticiranije tehnologije za praćenje, nadzor i manipuliranje ljudima. Ipak, ako nismo oprezni, epidemija bi mogla označiti važnu prelomnu tačku u historiji nadzora. Ne samo zato što bi se mogla normalizovati upotreba alata za masovni nadzor u zemljama koje su ih do sada odbacivale, već i zato što to označava dramatični prijelaz s nadzora „preko kože“ na „ispod kože“.

Do sada, kada bi vaš prst dodirnuo ekran vašeg pametnog telefona i kliknuo na neki link, vlada je željela znati na šta tačno vaš prst klika. Ali s koronavirusom, fokus zanimanja se mijenja. Sada vlada želi znati temperaturu vašeg prsta i krvni pritisak pod njegovom kožom.

Puding vanrednog stanja 

Jedan od problema s kojima se susrećemo kada želimo odrediti vlastito stanovište po pitanju nadzora leži u tome što niko od nas ne zna tačno na koje načine nas nadziru, i šta bi nam mogle donijeti godine pred nama. Tehnologija nadzora razvija se velikom brzinom, a ono što se prije 10 godina činilo naučnom fantastikom danas su stare vijesti. Jedan misaoni eksperiment: zamislite hipotetičku vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata dnevno prati temperaturu tijela i puls. Dobiveni podaci se prikupljaju i analiziraju vladinim algoritmima. Algoritmi će znati da li ste bolesni i prije nego što vi to budete znali, a znat će i gdje ste bili i koga ste sreli. Lanci infekcije mogli bi se drastično skratiti, pa čak i sasvim prekinuti. Takav sistem bi u roku od nekoliko dana mogao u potpunosti da zaustavi epidemiju. Zvuči divno, zar ne?

Loša strana toga je, naravno, što bi to dalo legitimitet zastrašujućem novom sistemu nadzora. Ako znate, na primjer, da sam kliknuo na link Fox News-a, a ne na link CNN-a, to vas može informisati donekle o mojim političkim pogledima, a možda čak i mojoj ličnosti. Ali ako možete pratiti šta se događa s mojom tjelesnom temperaturom, krvnim pritiskom i radom srca, dok gledam video klip, možete naučiti šta me nasmijava, šta me rasplače i šta me jako, jako ljuti.

Izuzetno je bitno zapamtiti da su bijes, radost, dosada i ljubav biološki fenomeni baš poput groznice i kašlja. Ista tehnologija koja prepoznaje kašalj mogla bi prepoznati i smijeh. Ako korporacije i vlade počnu masovno prikupljati naše biometrijske podatke, mogu nas upoznati daleko bolje nego što znamo sami sebe i oni tada mogu ne samo predvidjeti naše osjećaje, nego i manipulirati našim osjećajima i prodati nam sve što žele – bilo da je to proizvod ili političar. Biometrijski nadzor učinio bi da taktike hakiranja podataka, kakve je radila Cambridge Analytica, izgledaju kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030. godine, u kojoj svaki građanin mora nositi biometrijsku narukvicu 24 sata dnevno. Ako slušate govor Velikog Vođe i narukvica hvata prepoznatljive znakove bijesa, gotovi ste.

Mogli biste, naravno, opravdati biometrijski nadzor kao privremenu mjeru preduzetu za vrijeme vanrednog stanja. Takva mjera bi nestala kada prestane i vanredno stanje. Ali privremene mjere imaju gadnu naviku da nadžive vanredne situacije, posebno jer uvijek postoji neki novi hitni slučaj koji samo vreba na horizontu. Moja matična država Izrael, na primjer, proglasila je vanredno stanje tokom svog rata za nezavisnost 1948. godine, čime je opravdano niz privremenih mjera, od cenzure štampe i oduzimanja zemljišta do posebnih propisa za pravljenje pudinga (ne zezam se). Pobjeda u Ratu za nezavisnost davno je izvojevana, ali Izrael nikada nije proglasio kraj vanrednog stanja, i nije ukinuo mnoge „privremene“ mjere iz 1948. godine (dekret o pudingu u vanrednom stanju je srećom ukinut 2011.).

Čak i kada se zaraze koronavirusom smanje na nulu, neke vlade gladne podataka mogle bi tvrditi da moraju zadržati sistem biometrijskog nadzora jer se plaše drugog talasa koronavirusa ili zato što se u centralnoj Africi razvija novi soj ebole ili jer. . . shvatate poentu. Posljednjih godina vodi se velika bitka oko naše privatnosti. Kriza koronavirusa mogla bi predstavljati prekretnicu u toj bitci. Jer, kada se ljudima ponudi izbor između privatnosti i zdravlja, oni će obično birati zdravlje.

Sapunska policija 

Tražiti od ljudi da odaberu između privatnosti i zdravlja zapravo je sami korijen problema. Jer ovo je lažni izbor. Možemo i trebamo uživati i u privatnosti i u zdravlju. Možemo odlučiti zaštititi svoje zdravlje i zaustaviti epidemiju koronavirusa ne uspostavljanjem totalitarnih režima nadzora, već osnaživanjem građana. Posljednjih sedmica, neke od najuspješnijih napora za suzbijanje epidemije koronavirusa orkestrirali su Južna Koreja, Tajvan i Singapur. Iako su ove zemlje koristile neke aplikacije za praćenje, one su se mnogo više oslanjale na opsežno testiranje, iskreno izvještavanje i voljnu saradnju dobro informirane javnosti.

Centralizirano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi pridržavaju korisnih smjernica. Kada se ljudima kažu naučne činjenice, i kada ljudi vjeruju vlastima da će im reći ove činjenice, građani mogu učiniti ispravnu stvar čak i bez velikog brata koji im gleda preko ramena. Samomotivirano i dobro informirano stanovništvo obično je daleko moćnije i efikasnije od ignorantskog stanovništva pod paskom policije.

Uzmimo, na primjer, pranje ruku sapunom. Ovo je bio jedan od najvećih napretka u ljudskoj higijeni. Ovaj jednostavni korak svake godine spašava milione života. Iako to danas uzima zdravo za gotovo, naučnici su tek u 19. vijeku otkrili važnost pranja ruku sapunom. Prije toga su čak i liječnici i medicinske sestre prelazili s jedne na drugu operaciju bez pranja ruku. Danas milijarde ljudi svakodnevno pere ruke, ne zato što se plaše neke sapunske policije, već zato što razumiju činjenice. Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da ti sitni organizmi izazivaju bolesti, a znam da ih sapun može ukloniti.

Ali da biste postigli takav nivo prihvatanja i saradnje, treba vam povjerenje. Ljudi trebaju vjerovati nauci, trebaju vjerovati javnim autoritetima i trebaju vjerovati medijima. Tokom proteklih nekoliko godina, neodgovorni političari namjerno su podrivali povjerenje u nauku, javne organe i medije. Sada bi se ti isti neodgovorni političari mogli naći u iskušenju da odaberu put ka autoritarizmu, tvrdeći da jednostavno ne možete vjerovati javnosti da će učiniti ispravnu stvar.

Naravno, povjerenje koje se godinama podrivalo ne može se obnoviti preko noći. Ali ovo nisu normalna vremena. U trenutku krize, i umovi se mogu brzo promijeniti. S braćom i sestrama možete imati žustre svađe godinama, ali kada se dogodi neka hitna situacija, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povjerenja i bliskosti, i požurite pomoći jedni drugima. Umjesto izgradnje režima nadzora, nije kasno da se obnovi povjerenje ljudi u nauku, javne organe i medije. Definitivno bismo trebali koristiti i nove tehnologije, ali te tehnologije trebaju osnažiti građane. Ja sam u potpunosti za to da pratim svoju tjelesnu temperaturu i krvni pritisak, ali ti podaci ne bi se trebali koristiti za stvaranje neke svemoćne vlade. Umjesto toga, ovi podaci trebali bi mi omogućiti da se informiram i pravim pametnije izbore, kao i da od vlade zahtijevam odgovornost za njene odluke.

Kada bih mogao pratiti svoje zdravstveno stanje 24 sata dnevno, saznao bih ne samo da li sam postao opasan po zdravlje drugih, već i koje navike doprinose mom zdravlju. I kad bih mogao pristupiti, i analizirati, pouzdanim statistikama o širenju koronavirusa, mogao bih prosuđivati da li mi vlada govori istinu i usvaja li ispravne politike za borbu protiv epidemije. Kad god ljudi govore o nadzoru, imajte na umu da istu tehnologiju nadzora obično mogu koristiti ne samo vlade za praćenje pojedinaca – već i pojedinci za nadzor vlada.

Epidemija koronavirusa je stoga veliki test za građanstvo. U narednim danima, svako od nas trebao bi se odlučiti vjerovati znanstvenim podacima i zdravstvenim stručnjacima radije nego neutemeljenim teorijama zavjere i samoinicijativnim političarima. Ako ne uspijemo donijeti pravi izbor, možda ćemo završiti tako što ćemo se oprostiti s nekim od naših najdragocjenijih sloboda, misleći kako je to jedini način da sačuvamo svoje zdravlje.

Trebamo globalni plan 

Drugi važan izbor s kojim se suočavamo je onaj između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. I sama epidemija i rezultirajuća ekonomska kriza globalni su problemi. Oni se mogu efikasno riješiti samo globalnom saradnjom.

Prije svega, da bi pobijedili virus moramo dijeliti informacije na globalnoj razini. To je velika prednost ljudi u odnosu na viruse. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD-u ne mogu razmijeniti savjete kako zaraziti ljude. Ali Kina može SAD naučiti mnogim vrijednim lekcijama o koronavirusu i kako se nositi s njim. Ono što italijanski ljekar otkrije u Milanu rano ujutro, moglo bi spasiti živote u Teheranu do večeri. Kada vlada u Velikoj Britaniji oklijeva između nekoliko različitih politika, ona može dobiti savjet od Korejanaca koji su se već suočili sa sličnom dilemom prije mjesec dana. Ali da bi se to desilo, potreban nam je duh globalne saradnje i povjerenja.

Zemlje bi trebale biti spremne dijeliti informacije otvoreno, i trebale bi biti skromne i zatražiti savjet, i trebale bi biti u mogućnosti da vjeruju podacima i uvidima koje dobivaju. Također su nam potrebni globalni napori za proizvodnju i distribuciju medicinske opreme, prije svega setova za testiranje i respiratora. Umjesto da svaka država to pokušava učiniti lokalno i da gomila svu opremu koju može dobaviti, koordiniran globalni napor mogao bi u velikoj mjeri ubrzati proizvodnju i osigurati da se oprema koja život znači distribuira poštenije. Baš kao što države nacionalizuju ključne industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa može od nas zahtijevati da „humanizujemo“ ključne proizvodne linije. Bogata zemlja s malo slučajeva koronavirusa trebala bi biti spremna poslati dragocjenu opremu u siromašniju zemlju s mnogim slučajevima, uzdajući se da će joj, kada i njoj kasnije zatreba pomoć, druge države takođe priskočiti u pomoć.

Mogli bismo razmotriti sličan globalni napor da stvorimo pool medicinskog osoblja. Zemlje trenutno manje pogođene mogle bi poslati medicinsko osoblje u najteže pogođene regije svijeta, kako bi im pomogli u trenutku potrebe, a kako bi stekli dragocjeno iskustvo. Ako se kasnije žarište epidemije pomakne, pomoć bi mogla poteći u suprotnom smjeru.

Globalna saradnja na ekonomskom frontu također je od vitalnog značaja. S obzirom na globalnu prirodu ekonomije i lanaca snabdijevanja, ako svaka vlada radi svoju stvar uz potpuno zanemarivanje ostalih, rezultat će biti haos i produbljujuća kriza. Potreban nam je globalni plan djelovanja, i potreban nam je brzo.

Druga potreba je postizanje globalnog dogovora o putovanjima. Suspenzija svih međunarodnih putovanja mjesecima uzrokovat će ogromne poteškoće i kočit će rat protiv koronavirusa. Zemlje moraju sarađivati kako bi se omogućilo barem malom broju esencijalnih putnika da nastave prelaziti granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, poslovni ljudi. To se može postići postizanjem globalnog sporazuma o prethodnom screeningu putnika od strane njihove matične zemlje. Ako znate da je samo pažljivo pregledanim putnicima dozvoljeno da se ukrcaju na avion, bili biste spremniji prihvatiti ih u svoju zemlju.

Na žalost, trenutno zemlje gotovo ništa od gore navedenog ne rade. Kolektivna paraliza zahvatila je međunarodnu zajednicu. Čini se da u sobi nema odraslih osoba. Moglo se očekivati da ćemo vidjeti neki sastanak globalnih lidera još prije nekoliko sedmica, na kojem bi osmislili zajednički plan djelovanja. Čelnici G7 uspjeli su organizirati videokonferenciju tek ove sedmice, a ni to nije rezultiralo nikakvim planom takve vrste

U prethodnim globalnim krizama – poput finansijske krize 2008. i epidemije ebole 2014. godine – SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali sadašnja američka administracija abdicirala je sa pozicije vođe. Jasno su dali do znanja da im je mnogo više stalo do američke veličine nego do budućnosti čovječanstva.

Ova administracija napustila je čak i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja iz EU, nije se potrudila dati EU niti prethodno upozorenje, a kamoli da se savjetuje s EU o toj drastičnoj mjeri. Skandalizirali su Njemačku, nudeći njemačkoj farmaceutskoj kompaniji milijardu dolara kako bi otkupili monopolska prava na novu vakcinu za covid-19. Čak i ako sadašnja administracija naposlijetku promijeni smjer i smisli globalni plan djelovanja, malo ko će slijediti lidera koji nikada ne preuzima odgovornost, koji nikada ne priznaje pogreške i koji rutinski preuzima svu zaslugu za sebe, a svu krivicu prepušta drugima.

Ako prazninu koju su ostavile SAD ne popune druge zemlje, ne samo da će biti mnogo teže zaustaviti trenutnu epidemiju, već će i njeno nasljeđe nastaviti da truje međunarodne odnose još godinama. Ipak, svaka je kriza ujedno i prilika. Moramo se nadati da će trenutna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost koju predstavlja globalno nejedinstvo.

Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li krenuti silaznom putanjom razjedinjenosti, ili ćemo usvojiti put globalne solidarnosti? Ako odaberemo razjedinjenost, to ne samo da će produžiti krizu, već će vjerovatno rezultirati još gorim katastrofama u budućnosti. Ako odaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo protiv koronavirusa, već i protiv svih budućih epidemija i kriza koje bi mogle napasti čovječanstvo u 21. vijeku.

Članak je prenet sa portala Media Marketing.

Članak je prenet sa portala Media Marketing.