POMIRENJE NEMA ALTERNATIVU: „Regiji je potreban kraj nezavršenog rata i institucionalni konsenzus o miru“

Piše: Boris Pavelić. Izvor: Lupiga

Teršelić je ovo izgovorila na otvorenju 15. Foruma za tranzicijsku pravdu u post-jugoslavenskim zemljama, koji je, pod naslovom ”Pomirenje nema alternativu” i u organizaciji Mreže pomirenja Rekom ove srijede održan u Zagrebu.

„Prošlost se ne može zaboraviti, a patnju treba priznati”, kazala je, dodajući kako je važno “da oni koji su najvidljiviji javnosti šalju poruke pomirenja”. Podsjetila je da je u vrijeme hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, srpskog predsjednika Borisa Tadića ili kosovske predsjednice Atifete Jahjage bilo puno više razumijevanja za značaj simboličkih koraka prema pomirenju nego što ih ima sada.

Teršelič priznaje kako u Hrvatskoj proces pomirenja ipak nije posve zaustavljen, od vremena kada je premijer Andrej Plenković prvi puta bio u Varivodama, na mjestu stradanja srpskih civila i otkad predstavnici SNV-a odlaze pokloniti se žrtvama u Vukovar. Ali, taj je proces je nesiguran i uvjetan. Ove godine, podsjetila je, dio branitelja i mještana u Škabrnji okrenuo je leđa Anji Šimpragi, potpredsjednici Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke, koja je tamo na komemoraciju došla s premijerom Plenkovićem. Teršelič se zauzela za “lokaliziranje procesa pomirenja”, naročito u mjestima stradanja.

Nataša Kandić, utemeljiteljica Mreže pomirenja Rekom, upozorila je kako u Srbiji vladaju politički ekstremizam, odbijanje bavljenja s prošlošću i teritorijalni problemi koji ne odražavaju potrebe običnih ljudi. Smatra kako je dio srpskih građana umoran od toga, no dobar dio je pod utjecajem strašne ratnohuškačke i ekstremističke propagande.

„Onaj tko sluša određene televizijske stanice ili čita tabloide živi neki paralelan život“, istaknula je Kandić, utemeljiteljica Fonda za humanitarno pravo i Mreže pomirenja Rekom. Srbiji, dodaje, treba „novo lice, pokret, građanski aktivizam i pobuna protiv vladavine jednog“, no potrebna joj je i konstruktivna Europska unija, podrška iz regije, a naročito iz Hrvatske.

Ta podrška, međutim, izostaje. Hrvatska je, podsjeća Kandić, do 2015. godine bila lider u regionalnoj suradnji što se tiče procesuiranja ratnih zločina, pomirenja i suradnje, no od tada se udaljila, a suradnja je prestala.

„Danas je u Hrvatskoj najviše suđenja u odsutnosti, što se polako prenosi u sve druge zemlje. To unazađivanje kaznenog pravosuđa je rezultat lošeg djelovanja političkih elita“, poručila je Kandić.

I cijeli je Forum protekao u ozračju dojma kako je Europska unija odustala od regionalnog suočavanja s prošlošću, o čemu najpouzdanije svjedoči činjenica, koju Nataša Kandić nije propustila naglasiti, kako je EU iz regionalnog procesa pomirenja izuzela svoje članice Hrvatsku i Sloveniju.

„Dobro je da je ovogodišnji Forum za tranzicijsku pravdu održan u Zagrebu kako bismo jasno skrenuli pažnju Hrvatskoj da je članstvo u Evropskoj uniji obavezuje na suočavanje sa prošlošću i na moralan odnos ne samo prema hrvatskim žrtvama, nego prema svim žrtvama ratova devedesetih”, kazala je Kandić u intervjuu Novostima objavljenom u povodu Foruma.

„Hrvatska je pre ulaska u Evropsku uniju bila priznata po demokratskom razvoju, mogla je da posluži kao primer kako se uspostavlja vladavina prava, kako se procesuiraju ratni zločini, ali Zagreb je sad nikad dalji od regionalne saradnje. Zaključujemo da je prijašnje ponašanje Hrvatske bilo samo nametnuta obaveza zbog prijema u članstvo EU-a“, dodala je Kandić.

Da je regiji potreban kraj nezavršenog rata te institucionalno povezivanje s mirom i zajedničkim sigurnosnim kišobranom kao ciljem, istaknuo je ugledni publicist, političar i današnji neformalni savjetnik u vladi Kosova, Veton Surroi, jedan od sudionika 15. Foruma za tranzicijsku pravdu u post-jugoslavenskim zemljama.

Govoreći o teškoćama s poslijeratnim pomirenjem na području bivše Jugoslavije, Surroi, jedan od najuglednijih kosovskih i postjugoslavenskih intelektualaca i osnivač kosovskog dnevnika Koha Ditore, mišljenja je kako pomirenje nije moguće u današnjim uvjetima nezavršenog rata. Rat se, kazao je Surroi, danas nastavlja mirnim sredstvima, na Kosovu, u Crnoj Gori, i u Bosni i Hercegovini, a neće biti završen dok sve te države ne zaokruže svoj ustavni i institucionalni sustav i dok njihove granice ne budu konačno definirane i prihvaćene. Naročito se to odnosi, rekao je Surroi, na razrješenje konflikta Kosova i Srbije.

Kada se sve to konačno ostvari, interes ovih država bio bi da postignu dobrovoljni konsenzus kako im je mir glavni cilj. U tom pogledu korisno bi bilo “institucionalno povezivanje”, objasnio je Surroi koji je zajedno s Natašom Kandić 1999. godine odlikovan nizozemskom nagradom Geuzenpenning za borbu protiv diskriminacije.

U završnim riječima konferencije, Kandić je kazala kako, na tragu Surroijeve vizije, treba reaktivirati neiskorištene potencijale Vijeća za regionalnu suradnju iz Sarajeva, tijela osnovanog 2008. godine u sklopu Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), ali i druge političke partnere, poput State Departmenta, jer “nakon trideset godina, možemo konstatirati da nam političari i EU više nisu partneri”.

Na Forumu su sudjelovali i predstavnici pravosudnih tijela država iz regije, koji su konstatirali kako im manjak političke volje priječi regionalnu suradnju, bez koje nema učinkovitog kažnjavanja ratnih zločina. Na panelu „Kaznena pravda – procesuiranje ratnih zločina“ sudjelovali su Jasmina Dolmagić, zamjenica hrvatske glavne državne odvjetnice, Drita Hajdari, tužiteljica Specijalnog tužiteljstva Republike Kosovo i rukovoditeljica odjela za ratne zločine, Nedžad Smailagić, stručni savjetnik za praćenje sudskih postupaka iz Odsjeka za vladavinu prava OESS-a u BiH te odvjetnici Seada Spahović iz Srbije i Klaudio Čurin iz Hrvatske.

Inicijativa mladih za ljudska prava ovom je prilikom predstavila svoje istraživanje stavova mladih u Hrvatskoj prema ratu devedesetih, a zainteresiranima je bila dostupna i knjiga „Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992. – 1996. – prvi dio”, u izdanju Mreže pomirenja Rekom, Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu iz Banja Luke i udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje iz Sarajeva. Radi se o knjizi koja logore i zatvore prvi put obrađuje činjenično i neovisno o etničkim pripadnostima žrtava.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.