Kako gledam na ”Oluju” i zašto su sve žrtve moje

31. July 2023.
Ulazimo u tjedan komemoracija i obilježavanja i uspjeha i tamnih strana VRO ”Oluja”’. Godinama, jer sam bio svjedok iz prve ruke, popisujući žrtve i istražujući okolnosti, što kao novinar Novoga lista što kao član (volonter) HHO-a, promoviram stav da poštujući srpske žrtve (kao teolog moram biti i na strani manjine, na strani žrtava nasilja i etničkog čišćenja), suosjećajući s njihovim stradanjima, ne zanemarujemo stradanja drugih, niti izbjegavamo izraziti suosjećanje zbog stradanja pripadnika hrvatskog naroda u ratu, od 1991. do 1995. godine, koji je bio i ”građanski” i ”oslobodilački”, odnosno ”domovinski”.
Drago Pilsel Vrisak 190519 C 4
Drago Pilsel. Foto: Privatna arhiva

Autor: Drago Pilsel

Meni su žrtve, a tu citiram patrijarha Porfirija, sve moje. U tom stavu, mislim, treba naći inspiraciju za izmirenje i priznavanje stradanja jednih i drugih kao prvi korak, potom poštivanje kao drugi korak.

”A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti”, kazao je jednom na komemoraciji žrtvama ”Oluje” Milorad Pupovac.

Predsjednik SNV-a je tada (2017. u Uzdolju) rekao da će tek dijalog dvaju naroda i dviju država o najtežim temama biti pobjeda.

Sve ja to dobro razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi sedam ili više sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome, velikome ratu uništavali imovinu i ubijali bližnje. Jednog su rezali. A znam o čemu govori Milorad Pupovac jer sam u ovome posljednjem našem ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci.

A znam i što je dijalog i što je praštanje jer ga prakticiram u vlastitom životu.

Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, imam brata nestalog vojnika HV-a u obrambenom ratu 1991. To svi već znate.

Pojasnit ću moje gledanje na ”Oluju” i zašto ne mogu slaviti.

Naš problem, pa i ovogodišnje, 28. obljetnice ”Oluje”, dakako, nije u tome što se akcija/operacija morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam se i ja 1991. i 1992. angažirao kao vojnik u 4. brigadi generala Ive Jelića (ovo namjerno tako pišem, jer se nikako ne mogu poistovjetiti s kasnijim zločinima nekih pripadnika te brigade, npr. kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a koji su se dogodili jer je 1992. Jelić maknut kao zapovjednik odlukom nacionalista).

Problem percipiranja ”Oluje”, a zatim i problem zbog kojeg nas prozivaju nacionalisti manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onomu što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i njegove kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice, ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji – ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine).

Tko je čista srca, shvatio bi ono što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.

Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada. Svjedočim da kada je krenula totalna pljačka i paljevina nije bilo otpora hrvatskih vlasti, pa tako ni policije ni vojske. Dapače. Tadašnji ministar Ivan Jarnjak još mi duguje odgovor na pitanje koje sam mu postavio: Što znači grob NN 752 kojeg sam snimio u listopadu 1995. na pravoslavnom dijelu groblja u Gračacu?

Na Brijunima, ne samo to, Franjo Tuđman jasno kaže da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira s Gojkom Šuškom uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih valjda.

Nakon dvadeset i osam godina, nažalost, i dalje moram ponavljati što sam vidio: ubojstva te namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala Tuđmanove i Jarnjakove zapovijedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995., glave su, naime, tada već trebale biti hladne): ”… ali evo koji ih je doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće” (Pljesak i smijeh biskupa u pratnji Franje Tuđmana).

Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: Ne želimo vas ovdje nikada više! Zašto se uništavala imovina Hrvata i drugih za vrijeme pobune Martićevaca? Zašto je ubijeno jako puno Hrvata za vrijeme pobune u UN zonama? Iz istih motiva, da ih ne bude.

O tome sam tada razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom. On je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve. Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, i vlasti i građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.

Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način, kao brat Srbima i, po potrebi, kada god to prilike traže i kao kršćanin koji je ujedno i katolik i protestant, ali i pravoslavac.

I to je ono što pokušavam ovdje objasniti svima koji me žele shvatiti.

Jer osim istine branitelja, ili Zorana Milanovića, pak, premijera Andreja Plenkovića, ili nekih biskupa, mora moći suživjeti i moja istina, a ona je ono što sam vidio svojim očima.

Vlast koja je stavila svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru, a na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti otprilike ono što je govorio bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović: da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu.

”Proslava ”Oluje” treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da ”Oluju” treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u više navrata.

Naime, da je ”Oluja” bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi.

”Oluja mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama”, pojasnio je Josipović.

Dok nacionalisti ne prihvate potrebu da osim istine o paljenju hrvatskih sela i izgonu hrvatskih seljaka mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer to sam najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina, meni ne preostaje drugo nego da postanem eho žrtava.

U našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva, pa tako ni katoličkih (nad)biskupa, ni nakon dvadeset i osam godina nema ozbiljna, pokajničkog spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tijekom i nakon akcije počinjeni.

Gospodo hrvatski vladari, kao oni koji predstavljaju Hrvatsku imate pravo na ponos i na zahvalnost. Ali kao političari imate obavezu da budete istinoljubivi, pravedni i širokogrudni. Toliko biste smjeli i trebali sebi priznati pred Bogom.

Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od strane onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od strane onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Da parafraziram Karla Jaspersa, svaki Hrvat, bez iznimke, sudjeluje u političkoj odgovornosti. Sve nas pogađa i moralna krivnja. Dužni smo sudjelovati u ispravljanju nepravdi koje valja dovesti u pravnu formu.

Samo neprestano nastojanje na razumnom iznošenju činjenica, mogućnosti i opasnosti može nas učiniti podobnima sudjelovanja u stvaranju novoga društva.

Iako ne moramo priznati nikakvu instancu osim vlastite savjesti, imamo povoda da sami sebe ispitujemo moralnim uvidom. Osobito se to tiče nas koji smo kršćani, ako jesmo, jer su kršćani izdali evanđelje, i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu.

Razlikujmo uzrok i krivnju. Uzrok je slijep i nužan, krivnja vidi i slobodna je.

Ja želim vidjeti sve i biti uvijek slobodan.

Članak je prenet sa portala autograf.

Click