Veleposlanica se htjela dodvoriti vlastodršcima, a na kraju je napravila besplatnu reklamu knjizi, filmu i studentima

Radivoje Raša Andrić veliki je majstor režije i jedan od najboljih srbijanskih redatelja. Njegovi filmovi poput “Tri palme za dve bitange i princezu”, “Munje”, “Kad porastem biću Kengur”, Ljeto kada sam naučila letjeti”, ili serije poput “Mile u tranziciji”, vrhunska su ostvarenja. Dobitnik brojnih nagrada u razgovoru za Večernji list kaže da nema svog najdražeg filma, već samo onog koji ga najmanje nervira. Otkriva nam kako su, u vrijeme dok su radili film “Kad porastem biću Kengur”, pisali upravi Manchester Uniteda, tražeći dozvolu za korištenje jedne utakmice u filmu. Podržava velike studentske prosvjede i blokade u Srbiji i poručuje da studenti nisu strani plaćenici, nego vlast. U razgovoru je bilo nemoguće zaobići i nedavni božićni prijem SNV-a u Zagrebu na kojem je njemu i književnici za djecu i mlade Jasminki Petrović dodijeljena nagrada “Svetozar Pribičević” za unapređenje hrvatsko-srpskih odnosa. “Hvala djeci širom regije koja vide dalje i ljepše od nas. I hvala mladima u Srbiji koji nas ovih dana uče kako se leti i kako se svijetli”, nekoliko je riječi podrške za studente i studentice u Srbiji iz njihova zajedničkog pisma koje je pročitano na samom događaju. Te su riječi bile razlog da veleposlanica Srbije u Hrvatskoj Jelena Minić demonstrativno napusti događaj, a podršku i pohvale studentima ocijenila je kao “uvredu državi Srbiji”.

Krenimo s aktualnim studentskim prosvjedima u Srbiji, koji traju više od dva mjeseca. Rekli ste da vas jako živcira činjenica da aktualna vlast na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem brutalno napada mlade ljude koji traže da institucije rade svoj posao, proglašavajući ih stranim plaćenicima, neprijateljima države? Kako je to moguće? 

Sadašnja vlast koristi zamjenu teza. Uvijek je to prisutno u politici, ali vlast u Srbiji to jako koristi. Oni govore da su oni država i da mi napadamo državu, a mi ustvari ne napadamo državu, mi državu volimo, nego napadamo njih. I onda tu zamjenu teza koriste za svaku temu koje se dokopaju. I naravno da me to sad počelo živcirati, ajde kad napadaju ove neke starije ljude i političare, pa ajde još nekako, ali kad napadaš tako mladog čovjeka bezobzirno, to je strašno. Oni su ih prozivali da su strani plaćenici, imali su neku snimku gdje se dvoje mladih svađa, vjerojatno ljubavna svađa, a vlast i mediji i javni servis su to predstavili kao da se svađaju oko podjele novca koju dobivaju od stranaca. Praktički, sadašnja vlast su strani plaćenici jer sve rade za strane države, kao što rade za Rusiju, zatim se dodvoravaju Amerikancima, Francuskoj, arapskim zemljama i Njemačkoj također s ovim rudnicima litija itd.

Kad je tako frka, onda se vlast izvlači na “omiljenog neprijatelja”, a to je Hrvatska. Studenti su proglašavani agentima hrvatske obavještajne službe, njihovi dokumenti su objavljivani kao dokaz da su hrvatski plaćenici. Kako sve to komentirate? 

Postoji nekoliko načina na koji oni reagiraju. Jedan od mogućih načina je ignoriranje, kad se prave da se ništa ne događa. Drugi način je negiranje, treći način je napadanje i četvrti način je nuđenje kad prethodno propadne. Nuđenje šakom i kapom nekih usluga, npr. povećat ćemo vam plaće. Sad nude studentima da će im smanjiti cijenu studentskog doma itd. A to što su Hrvati omiljeni srpski neprijatelji, to me ne čudi, kao što su i Hrvatima omiljeni neprijatelji Srbi, tako da nam je to neka super razmjena na tom neprijateljskom nivou.

Ne samo da su ti mladi ljudi meta najgorih uvreda nego se na njih šalju i batinaši. Kako vidite rasplet ove priče? Aleksandar Vučić ušao je u trinaestu godinu vladavine, praktički više nego Slobodan Milošević? 

Ja bih samo volio da se ne završi baš u krvi, jer mislim da to ne bi bilo dobro za neki novi početak. Nadam se da će studenti uspjeti probuditi ove poluge vlasti, odnosno institucije, kojima je inače zadatak u normalnim državama da brane državu i narod od vlastodržaca, a ovdje kod nas oni samo služe vlastodršcima. I tu bi bila najbolja tiha i postupna promjena, da institucije preuzmu odgovornost, i samim tim će se ovaj režim vremenom ugasiti, zato što on ne može na taj način funkcionirati jer oni i na nivou dijaloga i na svim ostalim nivoima mogu funkcionirati samo u blatu. Oni pobjeđuju zato što su borbu odvukli u blato, prvo u parlamentu, a onda i dalje, a greška opozicije i cijelog naroda je što je prihvatio da je ta borba u blatu normalna. Čim se borba izvuče iz tog blata, stvari će se promijeniti, a njihove optužbe i klevete postat će besmislene. Nadam se da će se institucije ohrabriti i preuzeti ulogu koju trebaju obavljati, a ne da čekaju da ih pozove netko iz vlasti, da im kaže presuditi ovako ili onako.

Kad već razgovaramo o aktualnoj situaciji, i vi ste se našli u političkoj žiži, zbog pisma na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Veleposlanica Republike Srbije u Republici Hrvatskoj Jelena Minić demonstrativno je napustila događaj zbog nekoliko riječi iz pisma koje ste uputili vi i vaša kolegica Jasminka Petrović u povodu proglašenja nagrade “Svetozar Pribičević” koja vam je dodijeljena. Kako ste vi to sve skupa doživjeli? Puno ste zadnjih dana na to odgovarali, ali jeste li vjerovali da je to uopće moguće? 

Doživio sam to na dva načina. Prvo, mislim da za to priznanje i za tu neku prilično benignu rečenicu podrške studentima nitko ne bi ni čuo da ta gospođa nije reagirala, jer tko još objavljuje, a kamoli čita nešto o nagradama. U novinama i ostalim medijima pažnju privlače skandali, a ne dobre stvari. Mislim, to je isto jedan od problema propasti ovih naših društava, što su ljudi s margine došli u centar pažnje. I ova gospođa nas je tim svojim ispadom ustvari dovela u centar pažnje. Napravila je besplatnu reklamu knjizi i filmu, a specijalno tim studentima, jer ne bi se pričalo o tome toliko da ona to nije napravila, tako da je to njezina greška, kad gledam iz njezine pozicije. A s druge strane, diplomacija je razgovor u rukavicama i pokušaj da se napravi veza između naroda preko tih nekih ličnosti koji su ekskluzivni predstavnici jednog naroda. Jer, na primjer, naši, ambasadori su bili Ivo Andrić, Jovan Dučić, Koča Popović… Oni su služili za to jer su bili šarmantni, eruditi, i načitani i pametni, da u najboljem svjetlu prikazuju svoj narod, a ova gospođa je to sve pogrešno shvatila. Ona se vjerojatno htjela dodvoriti vlastodršcima, ili slijediti tu neku politiku da se napadaju studenti i ljudi koji drugačije misle svakom prilikom i na svaki način, a ustvari je samo napravila sebi i svojoj stranci i svom vođi medvjeđu uslugu.

Sad je već 30 godina vaše karijere. “Tri palme za dve bitange i ribicu”, “Munje”, “Kad porastem biću Kengur”, pa i ovaj zadnji “Ljeto kad sam naučila letjeti”. Svi su bili odlični. Meni osobno je favorit “Tri palme”. Ali kako se vama čini tih trideset godina, što biste vi izdvojili iz svoje karijere? Koje je vama bilo najjača stvar koju ste napravili, a počeli ste kao kazališni redatelj. Dobili ste i brojne nagrade. Što je vama tu ostalo upečatljivo? 

Počeo sam kao raznosač kave na nekim dramama koje je radila tadašnja Radio-televizija Beograd, a koja je poslije prerasla u Radio-televiziju Srbije. I onda sam postupno avansirao, što bi se reklo, pa sam onda u jednom trenutku bio asistent scenskog rekvizitera, pa sam bio treći asistent, pa drugi asistent, pa čak u jednom projektu tajnik produkcije. To je onaj koji sjedi u kancelariji i javlja se na telefon. I onda sam tako dogurao do pomoćnika režije. Znači, moj put je bio spor. To sam radio i prije fakulteta, pa čak u jednom trenutku i za vrijeme fakulteta, a i poslije studija, tako da sam imao i dugotrajnu praktičnu obuku. Ušao sam u snimanje filmova, odnosno samostalno režiranje relativno slučajno, jer meni se i dalje dopada posao pomoćnika režije. I onda su mi dvoje glumaca, koji su bili producenti filma “Tri palme…” Radak i Duda, rekli: “Hajde, imamo neki tekst i mislimo da znamo kako ćemo skupiti pare, hoćeš režirati?” Ja im kažem: “Otkud vam ja?” “Gledamo te godinama. Čovječe, radiš odlično kao pomoćnik. Sigurno ćeš ti to moći.” Tako je počelo. Ne znam koji mi je uradak najdraži. Mogu samo reći koji me film najmanje nervira. Najmanje me nervira “Ljeto kada sam naučila letjeti”, jer tu sam nekako sazreo i imao najmanje grešaka, a imali smo dovoljno priprema da napravimo sve kako treba. Pripreme za snimanje filma su ključne, rad s glumcima, rad na tekstu, biranje lokacije, itd. I tu smo imali sreću u nesreći da nam je snimanje odgođeno godinu dana zbog korone. Tih godinu dana smo pametno iskoristili i umjesto da s glumcima radim četiri mjeseca, radio sam godinu i četiri mjeseca i na kraju se to i vidjelo u filmu. Taj mi je sigurno najbolji. Ima, recimo, tri ili četiri mjesta koja me nerviraju, a u “Munjama” ih ima 57 – druge ljude ne nerviraju, ali nema veze, mene nerviraju. Ja to ne mogu gledati. A što mi je bilo najdraže raditi? To je bila jedna serija…

”Mile u tranziciji”?

Naravno, to mi je bilo najdraže raditi jer je bilo nekako totalno opušteno. Bilo je smiješno zato što smo se godinama drndali na toj devedeset dvojci (Radio B-92) i borili protiv Miloševića. Ja ne toliko godina, ja sam se tek pred kraj uključio u videoprodukciju. I onda, čim je došao, “peti oktobar” i promijenjena je vlast, odmah smo tom serijom počeli napadati i novu vlast. To se meni dopada kod takvih televizija koje nažalost više ne postoje, ili takvih radija i kazališta, da nije važno tko je na vlasti. Zadatak umjetnika je da provocira i da napada, ne da bi rušio i dovodio do anarhije, nego da bi poboljšao stvari, i ako je loše, i ako je dobro, jer ako je dobro, uvijek mora moći biti bolje. Tako da mi je “Mile u tranziciji” bio omiljena stvar.

Imali ste pauzu od zadnjeg filma pa do “Ljeta kada sam naučila letjeti”, skoro 20 godina, nekih 18-19 godina je prošlo od “Kengura” do filma koji ste snimali na Hvaru. Postoji li neki razlog ili je samo u pitanju ono što ste rekli u jednom intervjuu: malo sam bio lijen?

I to je bilo, ali nije samo to, nego je poslije snimanja “Kengura” moj producent, kojem sam vjerovao i vjerujem mu i dalje, Milko Josifov, rekao: “Pazi, sad će nam uništiti sva kina i mislim da je vrijeme da se bavimo serijama.” I stvarno je tako bilo, tada su kina manje-više zatvorena i ostali su samo Cineplexi i onda smo se odlučili baviti serijama. Miko je tako rekao za “Munje”, na primjer, da će biti hit film i da ćemo svi zaraditi novce, ja sam mu govorio da bude oprezan i da ne ulaže svoje novce u mali underground film, on mi je govorio da sam budala i da je to hit. Bio je u pravu i od tada mu vjerujem. Snimali smo taj film bez ikakve podrške države. Snimali smo ga manje-više tajno, bez dozvola, pred kraj Miloševićeve vladavine. Kad smo ga završili, Milko je rekao: “Nećemo sad pustiti film, na jesen će Milošević pasti i onda ćemo ga pustiti i imat ćemo veliki broj gledatelja. Rekao sam mu: “Jesi li ti lud, čovječe, deset godina ili koliko već se borimo da on padne i nikako da padne, baš će pasti baš ujesen zbog našeg filma.” On kaže: “Vidjet ćeš.” I stvarno, Milošević padne najesen. Milko pusti film u kina i mi svi zaradimo prilično dobar novac, od tada mu vjerujem. U toj pauzi od dvadesetak godina radio sam po četiri-pet godina na dvije serije: “Hajduci” po motivima djela Branislava Nušića, “Autobiografija” i “Hajduci”. To sam radio sa svojim ocem Vladimirom Andrićem 12. epizoda. I to je kad radiš tako predano kao što mi radimo, onda je to 7, 8 9 verzija, pa sad računajte 12 epizoda po devet verzija to su tisuće i tisuće napisanih strana, a onda smo to pokušali i s romanom Borisa Dežulovića “Jebo sad hiljadu dinara”, koji također imamo odlično razrađen u dvanaest epizoda. Tako je na pisanje i dopisivanje te dvije serije proletjelo jedno deset godina. A onda ovih sljedećih desetak godina – ni ne sjećam se više. Radio sam malo kao pomoćnik, radio sam reklame. Radio sam i neke serije. Možda je tu i taj “Mile” upao. I tako prođe, mislim, 17 godina filmske pauze, sjećam se da je netko izračunao da je 17 godina bila pauza između “Kengura” i “Ljeta kada sam naučila letjeti”.

Kada već spominjemo “Kad porastem biću Kengur”, zanima me kako ste došli do ideje s Manchester Unitedom u filmu?

Tako je pisalo u scenariju, taj scenarij je bio stvarno odličan. Pisac tog scenarija, Miroslav Momčilović, koji se poslije počeo baviti režijom, imao je oko za nešto specifično, a ustvari suštinski je uspio kroz tu kladionicu prelomiti manje-više cijelo društvo i duh vremena. On je stvarno fantastičan pisac. Jedan od naših najboljih pisaca, ne mislim samo dramskih. Ne samo u ovom vremenu i u Srbiji nego i šire. U “Kenguru” su bile tri odvojene priče, to je zapravo bilo napisano kao omnibus. Jedna priča događa se na krovu, jedna u kladionici i jedna u kinu. Omnibusi me malo nerviraju, osim rijetkih kao što je “Kako je propao rokenrol”. Taman se uneseš u priču i – hop – već je kraj i počinje drugi zaplet. Takva katarza na svakih 20 ili 30 minuta mi ne godi. Onda smo moj otac Vladimir Andrić, inače redatelj koji je režirao uglavnom televizijske filmove – najpoznatiji je “Šešir profesora Vujića” s Pavlom Vujisićem u glavnoj ulozi – uzeli to i mijenjali. Dosta smo se time dugo bavili i namučili da promijenimo strukturu i od tri priče napravimo jednu. To je moj doprinos, ali glavni doprinos je pisca scenarija koji je to sve jako dobro vidio. Mislim da je kod njega pisalo Manchester United. I onda smo, vjerovali ili ne, zvali, našli neki kontakt s Manchester Unitedom i javili im da bismo iskoristili neku njihovu utakmicu i možemo li dobiti prava od njih. Neko vrijeme dopisivali smo se s upravom i na kraju su nam rekli: “Shvatili smo da mi nemamo prava da vam to damo, ali nećemo vas tužiti pa vi stavite i bit će sve u redu.” I tako je na kraju i bilo.

Meni je ta priča iz kladionice bila najbolja. Čisti spektakl? 

Tu je najveća zasluga pisca scenarija, on je visio u kladionicama i zbog toga je to mogao napisati. Ja sam u kladionicu ušao jednom i to kad sam trebalo režirati film. Uspio sam na kraju izrežirati kladionicu o kojoj ništa ne znam. I dalje ne znam što znači iz 2 u x.

Ali možda je to bio dobar razlog zašto je sve tako dobro uspjelo, činjenica da o kladionicama niste ništa znali? 

Moguće je, ne znam. Moguće je da ti ponekad pomogne tabula rasa u glavi da napraviš nešto dobro.

Pratite li hrvatsku kinematografiju? Kratki film Nebojše Slijepčevića dobio je najveća međunarodna priznanja? 

To je odlično i ta tema je morala biti obrađena. Film, nažalost, nisam gledao, ali sam čuo samo dobro o njemu. Hrvatska kinematografija je u jednom momentu, mislim, čak i pregazila srpsku, što nije baš lako. Mislim da je sada opet srpska kinematografija malo jača.

U Hrvatskoj mnogi ljudi imaju predrasude o domaćem filmu. Proglašavaju ga lošim, a da ga i ne pogledaju. Imamo i realan problem gdje domaće filmove prikazati. Dobivaju prestižne nagrade, a čak i u Zagrebu ne igraju repertoarno više od nekoliko dana, a da ne govorimo o sredinama koje uopće nemaju kina ili u kojima kina imaju ograničeni program?

I mi ovdje imamo taj problem, iako moram reći da je publika u Srbiji discipliniranija i možda zbog neke duže tradicije dobrih filmova, ona stvarno ide u kina na domaće filmove, a u Hrvatskoj ta tradicija baš i ne postoji. Stoga publika nije toliko dobronamjerna i ne ide u kina. A što se tiče toga gdje prikazati, to je pitanje kulturne politike jedne zemlje, jer uvijek se može pronaći način da se negdje prikaže. Na primjer, ovdje kod nas postoji organizacija koja ide po manjim mjestima i selima, koja nemaju možda ni pravu kinodvoranu, nego u Domu kulture prikazuju nekoliko filmova koje izaberu na godišnjem nivou. Oni rade besplatno i te filmove prikazuju za džabe manje-više, samo da bi nekako doprli do što većeg broja gledatelja u nekim udaljenijim, provincijskim dijelovima zemlje. To je jedno od rješenja. Ali problem je i što distributeri i prikazivači ne umiju prepoznati što je film koji će se svidjeti publici, što me prilično čudi. Na primjer ovaj naš fantastičan film od prošle godine koji se zove “Za danas toliko” Marka Đorđevića, jedva je našao svog distributera. Znači, nisu ga htjeli uzeti u distribuciju zato što su zaključili da to nije kinofilm, a festivali su zaključili da to nije festivalski film, a film genijalan. I na kraju, na temelju nekih osobnih nagovaranja jedan ga je distributer uzeo i mislim da su na kraju napravili devedeset tisuća sigurno, a možda i više od sto tisuća gledatelja.

Bez obzira na sve probleme i prepreke, možemo biti optimisti kad govorimo o budućnosti filma u Hrvatskoj i u Srbiji, ovdje će uvijek biti dobrih autora, glumica i glumaca?

Ja tako mislim. Ovo podneblje je kao Italija, podneblje gdje se rađaju dobri glumci, veliki glumci. Ne vidim tu neki problem. Vidim ovdje samo problem s piscima, dramaturzima, mi čak imamo i dobre romanopisca, ali dramsko pisanje nam ne ide baš od ruke. Mislim, govorim o svim okolnim narodima, svi smo malo onako da kažem epski raspoloženi i sve nam je nadugačko i naširoko, a filmovi i drame ne smiju biti nadugačko i naširoko, nego moraju udariti ravno u glavu i to odmah i moraju biti što kraći. Prvo što jasniji, pa što zanimljiviji i na kraju što kraći. To su tri temeljna pravila dramaturgije.

Kako je vama bilo adaptirati knjigu za “Ljeto..”?

Ha, ha, ha, ja sam se tu izvukao. Poslali su mi odmah prvu ruku scenarija, jer su producenti to napravili sa scenaristicom Ljubicom Luković bez mene i tek onda su me zvali. Tako da sam ja izbjegao taj pakleni posao pretakanje iz jednog medija u drugi jer su zakonitosti, izražajna sredstva i jezik ta dva medija, govorimo o literaturi i filmu, potpuno različiti. Neki romani se temelje samo na junakovim mislima, a u filmu je to nemoguće. Tako da sam, poslije muke s “Hajducima” i “Jebo sad hiljadu dinara”, ovaj veliki posao izbjegao. I onda smo napravili još jedno petnaest verzija scenarija da bismo došli do verzije koja je na kraju snimljena.

Ljudi koji misle da će, gledajući film, vidjeti ekranizaciju doslovce kako su doživjeli knjigu, u pravilu se razočaraju. To nikad ne može biti isto?

Naravno da ne može. Kad čitaš, zamišljaš neku svoju scenografiju, odnosno selo ili polje ili grad gdje se događa radnja, sam zamišljaš kako izgleda glavni junak itd. Pisci ti daju nešto malo opisa, ali to je malo. I onda uglavnom ti zamišljaš. Naravno da se ekranizacija razlikuje od tvog razmišljanja, ali to ne znači da se moraš razočarati. Više od nekoliko puta vidio sam nešto i pomislio: jao, kako je ovo bolje zamislio od mene! Tako da samo treba biti iskren.

Kako je bilo snimati na Hvaru i što je iduće što pripremate? Da se našalim, nadam se da nećemo ponovno čekati skoro 20 godina na neki novi film?

Na Hvaru je sve išlo fantastično jer smo stvarno bili dobro uvježbani i producenti su jedni od rijetkih koji shvaćaju važnost priprema i potrošili smo prilično novca da bismo se pripremili i da bismo uopće našli tu djevojčicu, da bismo onda prema njoj našli ostale glumce. A na Hvaru nam je bilo sjajno. To je još uvijek bilo vrijeme korone, nije bila gužva. Jedini je problem bio nekoliko scena gdje je 50-60 statista, jedva smo ih skupili. Bilo je tu i raznih stranaca, tako da je pomoćnik režije Lukša Benić upute izdavao na raznim jezicima i to je bilo zabavno, ali svuda smo naišli na super podršku i svi su nam baš puno pomogli. Vatrogasci, ronioci, policajci i gradonačelnik koji nam je omogućio da mijenjamo neke sijalice na banderama, tako da je to sve išlo vrlo dobro, ali išlo je dobro zato što smo mi bili dobro pripremljeni. E sad ja i u tih 20 godina, što vi kažete, odnosno 17, da nisam radio, ja sam ustvari stalno radio. Ali to što sam radio nikako da izađe na vidjelo. I sad radim na jedno četiri projekta. Ova naša kinematografija je takva da je ovdje obično 100 posto neuspjeh, a kada se dogodi neki uspjeh, to je incident, tako da tko zna hoće li ijedan od ta četiri projekta ugledati svjetlo dana. Mislim, to je moj zadatak, radim, pa ako nešto uspije, uspije, ako ne uspije, ne uspije. Svakako sam zadovoljan jer se vrlo lijepo zabavljam radeći na tim stvarima i onda mi je samo žao što i drugi ljudi to ne mogu vidjeti.