GOSPOĐA MINISTARKA: Nušićeva bezvremenska komedija živi i dan-danas

20. January 2024.
„Bože moj, ko bi to rekao: otišao jutros od kuće kao običan čovek, a vraća se ministar“, u nevjerici će Živka Popović, žena iz provincije, dok objeručke u suzama radosnicama dočekuje svog muža Simu Popovića – novoimenovanog ministra u Vladi. Eto je, ona sada postaje gospođa ministarka, a kako Živka u jednom od uvodnih razgovora predstave sa zetom Čedom Uroševićem zaključuje – nekada to „mnogo više znači“.
slider_velika
Autor fotografijr: HNK Ivan pl. Zajc

Izvor: Lupiga.com

„Gospođa ministarka“, jedna od najpoznatijih komedija iz golemog opusa djela Branislava Nušića, srbijanskog pisca, doživjela je mnoge kazališne (re)interpetacije i ekranizacije. Danas je ova sintagma vrlo poznat sinonim u književnosti cijele bivše Jugoslavije za sve skorojeviće, hohštaplere, malograđane – kako ih god nazivali – koji su „preko noći“ dobili neku višu poziciju ili status. No, kako i sam naziv djela poentira, novoizabrani ministar Sima Popović nije u fokusu, već protagonistkinja Živka koja sada može uživati sve blagodati novog života na nivou kao ministrova žena. Barem će tako djelovati na početku „ministrovanja“.

Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Ivana pl. Zajca u Rijeci čast da tumači jednu od najomiljenijih i najzvučnijih dramskih likova pripala je glumici Oliveri Baljak. Inače, nositeljica glavne uloge je nacionalna dramska prvakinja te je ponovno četvrtu godinu zaredom prošle subote utjelovila lik gospođe ministarke u riječkom HNK-u. Ovacije publike nisu izostale ni nakon ovog izvođenja, a završetak predstave bio je popraćen gromoglasnim pljeskom od desetak minuta, a glumci i glumice su na poklon izlazili četiri puta.

 

Gospođa ministarka
Živka će sve učiniti samo da bude otmjena ministrova žena, što god ta „otmjenost“ podrazumijevala FOTO: HNK Ivan pl. Zajc

 

Iako je Oliveri Baljak bilo dva puta nuđeno da tumači lik Živke, ona je to prihvatila tek nakon treće ponuđene prilike, iako je, kako otkriva u razgovoru za Lupigu, o toj ulozi maštala još kao mlada glumica.

„Bahata je i neumjerena, a opet na jedan specifičan način šarmantna i tragikomična. Njezine su strasti iskrene i eruptivne, konačno bezrezervne i fatalne. Dakle, kako ne uživati u takvoj ulozi iako je iscrpljujuća i traži jako puno energije budući da praktički dva sata ne silazi sa scene, osim kad se na brzinu presvuče da bi ponovno eruptivno nahrupila na scenu“, objašnjava nam Baljak kojoj je uloga dodijeljena u jesen 2020. godine kada je proslavila 40. obljetnicu umjetničkog rada.

Redateljica predstave i autorica adaptacije je Tatjana Mandić Rigonat, višestruko nagrađivana kazališna redateljica iz Beograda. Zanimljivo je primijetiti kako je Nušićeva „Gospođa ministarka“ u riječkom nacionalnom kazalištu svoju posljednju premijeru imala prije šezdeset godina.

 

O univerzalnosti i bezvremenosti Nušićevih djela najbolje govori činjenica kako je ova drama nastala i prvi put izvedena 1929. godine.

„Nušić je, znamo, pisao o vlasti i malograđanštini, a toga je oduvijek bilo i bit će. Dakle, tema mu sigurno ne bi nedostajalo ni danas, dapače. A kladim se da će toga biti i u budućnosti“, dodaje Olivera Baljak, riječka „Živka“.

Nakon što je Nušić napisao svoju prvu komediju „Narodni poslanik“ sa samo 19 godina (što će biti baza i inspiracija za sva njegova kasnija djela), on je dijelio društvo, pa tako i svoje likove, na one koji su ispod ili iznad crte. Oni koje se nalaze iznad crte su istaknuti državnici, vojskovođe, umjetnici, znanstvenici i ostali koji posjeduju duboke emocije, ali te emocije nije uskratio ni onima koji su ispod zamišljene društvene crte.

Upravo za njih se Nušić i vezao u svom daljnjem pisanju. On pronalazi nadahnuće u maloj sredini, među onima kojima robuje zastarjela tradicija i patrijarhat, a čija su bića sazdana od ravnodušnosti, jer nemaju ni snage ni hrabrosti da se odvoje od takvog života. To su okoline na koje emocije djeluju kolektivno jer je glavna vodilja „što će netko drugi reći“.

Ovo prethodno najvjerodostojnije opisuje lik Živke Popović koju tumači naša sugovornica. Gospođa ministarka je svjesno promijenila svoj način života nakon obznane da je njen muž sada postao službeno lice u Vladi. Iako nitko drugi od likova u drami ne mijenja habitus i svoj odnos prema životu, Živka je spremna učiniti sve kako bi se (prividno) izdigla na društvenoj ljestvici. Čak i ako to zahtijeva imati ljubavnika, igrati kartašku igru bridge ili naprosto pušiti cigare, sve će učiniti samo da bude otmjena ministrova žena, što god ta „otmjenost“ podrazumijevala.

 

Olivera Baljak
Olivera Baljak kaže kako uživa u temperamentu ministarke Živke. FOTO: HNK Ivan pl. Zajc

Baljak je o liku Živke rekla da joj potpuno osjeća karakter i uživa u njenom temperamentu. Nastojala ju je napraviti punokrvnom malograđankom koja ne preže ni pred čim i ni pred kim.

„Ono što mene doista fascinira je činjenica da je čovjek kao čovjek ‘kvarljiva roba’ i koliko se dade zavesti, odnosno koliko smo okruženi bolesnim umovima, a da to i nismo u stanju odmah prepoznati. Ovo posljednje u smislu stare rečenice: Daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je. Dovoljno je samo uključiti TV i pogledati dnevnik. Pamet ti stane“, govori nacionalna dramska prvakinja.

O vlasti, političarima i svim anomalijama društva Nušić, rođen kao Alkibijad Nuša, silno je volio pisati. Takve teme bile su mu bliske i dok je radio kao diplomat ili na nekim drugim državnim funkcijama. Zbog kontroverzne pjesme „Dva raba“ osuđen je na dvije godine zatvora jer je ismijavao srpsku monarhiju, pa nakon povratka u Beograd radi kao novinar da bi pred kraj života bio izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Što se tiče njegovog stvaralaštva, jasno je da su pisci realizma 18. i 19. stoljeća, kao što su ruski pisci Nikolaj Černiševski i Ivan Turgenjev, imali veliki utjecaj na njega, a u pisanju komedija najviše je bio inspiriran Nikolajem Vasiljevičem Gogoljem.

Nušić je sa svojom socijalnom dramom „Tako je moralo biti“ prvi put gostovao davne 1901. godine u Zagrebu i tako se predstavio hrvatskoj publici, dobivši čak dva lovorova vijenca, kao znak zahvalnosti. Uz „Gospođu ministarku“ spomenut ćemo i komedije „Sumnjivo lice“, „Protekcija“, „Ožalošćena porodica“ i „Pokojnik“. Osim komedija, pisao je i pripovijetke, romane i putopise, ali ipak ono po čemu je bio najprepoznatljiviji su njegove svevremenske dramske komedije.

 

Tekst je prenet sa portala Lupiga.com.

Click