Za koga ću: Argentina ili Hrvatska? Ni za koga! Evo zašto

Piše: Drago Pilsel

Budem li zdrav, u utorak ću u to doba biti sasvim spokojan u Muzičkoj akademiji na proslavi 125. godišnjice Privrednika, kada se dodjeljuje priznanje (velika diploma Vladimira Matijevića) pokrovitelju i sponzoru mnogih dobrih akcija, mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom, odnosno patrijarhu srpskom, gospodinu Porfiriju.

Dobio sam ovaj poziv: ”Srpsko privredno društvo Privrednik ove godine obilježava 125 godina od svog osnivanja 1897. godine u Zagrebu. Kroz tri vijeka postojanja i djelovanja Privrednik je pomogao u školovanju i obrazovanju na desetine hiljada siromašne djece i omladine. Samo u prošloj godini Privrednik je stipendirao 100, a u tekućoj 2022./23. školskoj/akademskoj godini stipendira ukupno 120 učenika i studenata iz svih krajeva Hrvatske.

Ovu, za nas, veoma značajnu obljetnicu obilježit ćemo svečanom akademijom koja će se održati u Zagrebu, u Muzičkoj akademiji, 13. decembra ove godine s početkom u 19 sati. Bit će nam čast i veliko zadovoljstvo da svojim prisustvom uveličate ovaj naš veliki jubilej.”

Dabome da ću se odazvati.

”Patrijarh srpski Porfirije i ove godine svojom ličnom donacijom pomaže Privrednikove stipendiste. Njegova Svetost u tekućoj akademskoj godini putem Privrednikovog fonda ”Vladimir Matijević” stipendirat će čak 15 odličnih studenata slabijih materijalnih mogućnosti koji dolaze iz zapostavljenih i ekonomski nerazvijenih krajeva Hrvatske”, javili su u listopadu iz uprave Privrednika. Idem se i ja zahvaliti i radovati uspješnim mladim studentima/cama.

Dakle, neću gledati utakmicu. A ne gledam ni ovo nogometno svjetsko prvenstvo. Kaže mi u petak jedan kolega novinar: Što, prije mjesec dana smo shvatili da Katar baš ne voli homoseksualce? Što, prije četiri godine nismo znali kakav je Putin i kako diše režim koji je 2014. prisvojio Krim? Sada smo, kao, zgroženi kršenjem ljudskih i radničkih prava u Katru?

Opaske kolege S. K. stoje. Kao i to da je trebalo izvršiti upad u Fifu čim se saznalo da je ta zločinačka udruga koja organizira ova prvenstva plaćena da se stvar preseli u Katar. To, ”upad u Fifu” je simboličan izraz i aludira na nedostatak svjetskog novinarskog revolta koji se trebao dogoditi, a nije.

Možda sam, priznajem, još bio omamljen Maradonom (Diego Armando Maradona, Villa Fiorito, 30. listopada 1960. – Tigre, 25. studenoga 2020.), ali nakon što je taj bog umro, ja sam izgubio vjeru u nogomet. Zapravo, počeli su mi se gaditi ti silni milijunu, a od milijardi mi se bljuje. Kažu da su 300.000.000.000USD ulupali u Katru? Pored užasa u Jemenu? Kažu da je najmanje 6.500 radnika tamo skončalo na visokim temperaturama dolazeći iz sirotinjskih država i radeći u uvjetima koji sliče na robovlasničke strukture? Kažu da su kompanije koje su tamo gradile iz ovih država u kojima, kakti, postoji visoka kultura ljudskih prava?

Molim da se me krivo ne shvati. Mene izuzetno raduje susret kultura. Ono što je pozdravio naš kolega kolumnist Senad Hevešević: mogućnost da mnogi susretnu i upoznaju makar nešto od islama. Kako bi drugačije ipak bilo da, recimo, Maroko bude domaćin (i želim da se zaista visoko plasiraju). Ništa ja nemam protiv arapske kulture (ili kultura) i protiv islama.

Da, sve to, sav taj užas koruptivnih struktura i sirotinje koja skončava kao da im životi vrijede pišljiva boba i štošta drugo je izazvalo u meni gađenje i, kao Nizozemac Hendrik Johannes Cruijff (25. travnja 1947. – 24. ožujka 2016.), koji je odbio 1978. igrati Mundial u Argentini zgrožen zločinima tadašnje naše diktature (Vojne hunte kojom su rukovodili general Videla, komodor Agosti i admiral Massera), ja sam rekao: NE, ovo ja neću podržati.

Ovaj Mundial ne gledam, pa tako i ne mogu navijati ni za rodnu Argentinu ni za Hrvatsku, u kojoj živim i radim, i u kojoj nešto pokušavam izgraditi kao novinar i teolog.

A, inače, cimaju me, tko mi je draži ili čiji mi je nogomet bliži? Tu nemam problema biti otvoren i kazati da se u Argentini igra bolji nogomet, da sam ga tamo igrao, da sam odlazio na stadion moga Boca Juniorsa (jednom sam tamo skoro i poginuo, jedva izbjegao stampedo prema gore – doslovno ne osjećaš grade pod nogama, lebdiš – kada su huligani Racinga na nas kod 4:0 počeli bacati kamenje i kada sam se spustio s krova koristeći odvod za kišnicu i košulju da ne okrvavim ruke, a dolje su nas čekali pendreci murije na konjima, pa smo napokon izgubili 6:0 kada sam ja već hitao, gol do pojasa, prema želježničkoj stanici) itd. Da, čisto načelno, mislim da bi Argentini pobjeda više značila nego Hrvatskoj.

Ovdašnji kakti navijači koji se sjete da u Katru igraju Hrvati kada ovi pobijede Brazil i onda polude i padaju u delirium tremens, mene ne impresioniraju. Ne dajem tim kafićima, fan zonama i objavama ni pet para, pak mi je ridikulozno kada na Facebooku ili Twitteru vidim novinara Iliju Jandrića, koji izgleda kao kandidat za ”Život na vagi”, da pred kamerama nakon Dnevnika N1 TV maše hrvatskom zastavicom. Pusti zastavicu, Ilija, misli na sebe. Halo?!

Elem, da pojasnim, budući da sam se ipak izjasnio za Argentinu, na načelnoj osnovi, zašto ipak ne ”navijam”. I zašto me u utorak, niti pred drugim utakmicama nema pred televizorom kao zauzetim gledateljem?

”Kako je moguće da nogometni turnir privlači pozornost cijeloga svijeta, a istodobno nitko ne pokazuje zanimanje za bezbroj ljudi u zemljama poput Sirije koji se bore za život”, upitao je u javnom pozivu redovnik marist Georges Sabe, pripadnik sirijske karitativne organizacije Plavi maristi, a prenio je Kathpress. Ili ovako, svejedno promatrali rat u Ukrajini ili Kongu, užasne slike iz Sirije ili Jemena, ”zašto je nogomet važniji od ljudske bijede?!”

Zapadni svijet, kojem pripadamo, mora prevladati svoju ravnodušnost naspram svim tim ljudima u nemoći.

Meni nogomet nije važniji. Meni bi bilo važno i da Luka Modrić shvati da, ako mu daju priliku da putem telefona razgovara s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, makar bio veseo do neba nakon pobjede nad brazilskim igračima, pa kaže ”hoćemo stadion”, to ipak bude ”nakon obnove Banije”, na primjer. Takav bih diskurs podržao.

Jasno mi je da idem kontra struje, i da će u slučaju pobjede Hrvatske nad Argentinom ovo oko nas eruptirati do više instance ludila i nacionalističke euforije, a onda će za neki trenutak ta grmljavina ekstaze stišati naš ton humanosti.

Ja pak, nakon prvenstva, kako god ono završilo i taman Hrvatska pobijedila u Katru, ostajem privržen siromašnima i patnicima.

Žao mi je, ljudi, ali ne mogu biti dio vaše trenutačne euforije. Nije da ne poštujem suze kolege Antuna Samovojske, nego mene više diraju Papine suze za Ukrajinu, za žene u Iranu, za mladež Alepa, za gladne u Sana’ai.

Samo vi slavite, ne bih vam želio pokvariti trenutak. Ali zamislite što bi se dogodilo ili kada bi umjesto još jednog piva uplatili za poboljšanje Autografa ili tu silnu energiju vikanja i skakanja po ulicama i birtijama usmjerili na pomoć ljudima u potrebi u našoj domovini.

Vi ćete me u utorak možda nadglasiti bukom? OK, prihvaćam. Rasplakao se Ronaldo, zašto ne bi i Messiju izmakla titula prvaka? Ako tako bude, opet sam miran. Pitam vas što ćemo sutradan, kada se otrijeznite, kada prođe ovo prvenstvo?

Kada ćemo mi zaista misliti i djelovati kao kolektiv koji želi i stvara bolje društvo?

Hvala na pažnji.