Porfirije poziva sve vjerske lidere na angažman za Ukrajinu

7. March 2022.
Uoči početka Velikog (korizmenog) posta, u nedjelju, 6. ožujka, patrijarh srpski Porfirije predvodio je večernje bogosluženje u hramu svetog Save u Beogradu i izrekao, kako mi se čini, svoju dosad najbolju propovijed.
OBELEZEN DAN SRPSKOG JEDINSTVA,SLOBODE I NACIONALNE ZASTAVE
Patrijarh SPC Porfirije. Foto: BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIC

Piše: Drago Pilsel, Autograf.hr

Jasno mi je da će se opet naći oni koji će Porfiriju brojiti zareze i koji će ga ”pozivati na odgovornost” jer nije rekao sve ono ili baš onako, jerbo su komesari duha, zahtijevaju.

Moramo računati s ljudima koji su, često, nespremni si dati truda da savladaju elementarna znanja o tomu što Crkva jest, ona u kojoj je Porfirije episkop, a ja vjernik – ta, u istoj smo Porfirije i ja Crkvi, Kristovoj, pak, smo i u istome narodu, Božjem, dakle, unatoč duhovnoj ili intelektualnoj lijenosti ili nezainteresiranosti nekih ljudi, makar su uvijek spremni bilo koga staviti na streljanu, nama je da svjedočimo i tumačimo. Meni je posao da i tumačim i svjedočim.

Ako i dalje slušam i o sebi čitam uvrede i laži poput one da ”nikada nisam bio profesionalni novinar”, već da se bavim PR-om ”ovisno o tome tko mi plaća”, što tek mora o sebi slušati Porfirije? Eno, na primjer, da je ”gori od Aleksandra Vučića” (Dragan Markovina, Telegram).

Međutim, znamo kako stvari stoje: znaju o meni, na primjer, oni koji prate ovu kolumnu, a ispisujem ju bez tjedna pauze od travnja 1995., a znaju oni koji su otvorena srca, koji su mironosci i mirotvorci, da u Porfirija nema zloće, nema kalkulacija, nema prenemaganja i dvoličnosti, nema poze i nema sebičnosti.

Jučer su pravoslavni bili na liturgiji ”večernje praštanja”, kako je ovo bogosluženje još poznato, a patrijarh se obratio okupljenom narodu i kazao da je post dugo, duhovno i odgovorno putovanje kršćana. Bez okolišanja je pojasnio u čemu se sastoji ta ”odgovornost”.

Katolici su prošlog petka na liturgiji mogli čuti riječi proroka Izaije o postu. Donosim ih jer je slično progovorio Porfirije: ”Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko ti je blizu” (Iz 58, 6-7).

Korizmeni post pravoslavnih biva uokviren između ”večernje praštanja” i ”večernje ljubavi”, na Uskrs. Te dvije riječi – praštanje i ljubav oslikavaju i prožimaju i samu suštinu posta, poruka je patrijarhova.

”Praštanje i ljubav imaju za cilj da u potpunosti izmire nas ljude sa Bogom. Tamo gde postoji to izmirenje automatski, po sebi, javlja se i izmirenje, mirenje među nama ljudima. Isto tako i mirimo se u sebi, sa sobom, a onda i sa čitavom tvorevinom Božjom. I praštanje i ljubav svode i nizvode mir Božji među nas – upravo ono bez čega se ne može, ono što je najvažnije. Zbog toga i svako bogosluženje započinjemo molitvom o miru, za mir: u miru Gospodu se pomolimo, Za mir svega sveta Gospodu se pomolimo, Mir svima, Mir vam, U miru iziđimo. Bezbroj puta, na svakom bogosluženju mi prizivamo mir Božji”.

Patrijarh je kazao da je mir neophodan i da se molimo za mir neprestano, a posebno u današnje vrijeme, ”naročito kao ljudi i kao hrišćani, molimo se za mir u Ukrajini”.

”Naša lična sećanja, sećanja svakog od nas na tragične sukobe i ratove na prostorima bivše Jugoslavije nisu prestala da budu veoma živa među nama. A evo još jedan rat je buknuo u Evropi. I to među našom braćom hrišćanima, Rusima i Ukrajincima. Taj rat otkriva podeljenost. Taj rat proizvodi stradanja i podele, ali ne samo u ovom trenutku, između naše braće Rusa i Ukrajinaca, nego preti stradanjima i podelama i u čitavom svetu i u Evropi, gde osećamo kao da nadolazi tragedija. Zbog toga je buknula, kao što je rat buknuo, i tuga u našim srcima, ali i zebnja u našim dušama. Tuga, zbog stradanja nama bliskih naroda po svemu, ali i zebnja, zbog opasnosti koju taj rat nosi i po celu Evropu i po čitav svet. To znači i opasnost i po nas koji živimo na prostorima koji su podeljeni i još uvek nedovoljno izmireni”.

Porfirije je iskoristio besedu da nas pozove da pretvorimo tugu u suosjećanje, u solidarnost s onima koji stradaju, s onima koji sada ostaju bez svojih domova, i koji traže utočište i sigurnost izvan njih.

”Podsećam i sebe i vas i pozivam i sebe i vas da imamo saosećanje sa onima kojima su neophodne elementarne potrebe za preživljavanje, i dakako sa onima koji već dolaze u našu zemlju kao izbeglice. Dužni smo, Hrista Boga radi, da posvedočimo istinsku i pravu ljubav, jevanđeljsku i hrišćansku, i da te ljude koji kao izbeglice dolaze ne primimo samo u naše domove, nego da ih smestimo i u naša srca, u našu ljubav”, rekao je.

Istaknuo je i da će pomoć koja se prikuplja biti podijeljena u Ukrajini tamo gdje je potrebna, bez obzira na to tko je koje vjere ili nacionalnosti!

”Pozivam i sve nas da zebnju pretvorimo u razboritost, u mudrost, jer nam je to itekako potrebno u svetu jednostranih, pa i ne retko i ne od juče, propagandnih medijskih manipulacija i kampanja, i u vremenu naših ličnih, emocionalnih i iskustvenih iskušenja. Da nam Bog da, molimo se, mudrost da odlučujemo i postupamo najbolje moguće u interesu čuvanja jedni drugih od sebe, ali i čuvanja jedni drugih i za sebe. Da se molimo, braćo i sestre, dakle, za mir, da delujemo odlučno. Da čuvamo i svedočimo mir gde god da jesmo i gde god da živimo. Naročito da uložimo sve svoje duhovne i svake druge snage, da čuvamo i očuvamo mir na prostorima na kojima se prožimamo i gde živimo sa drugim narodima i, ako hoćete, na prostorima do nedavno jedne zajedničke zemlje”, naglasio je Porfirije.

Patrijarh je ponovio poziv na molitvu za uspostavljanje mira u Ukrajini, ali je uputio poruku svim crkvenim i vjerskim liderima, kao i uvijek, samokritički: ”Svako od nas treba da postavi sebi pitanje, i prvi među vama ja, kao i svaki drugi koji predstoji Crkvom ili nekom verskom zajednicom: Da li smo mi učinili dovoljno da ne bude rata, da imamo mir. I naravno da ćemo odgovoriti, nažalost, da nismo – da nisam učinio dovoljno, jer sam se udaljio od reči Božje, od Jevanđelja Njegovog. Poremetio sam sve u sebi u odnosu na to kako me je Bog zamislio i kakvog me Bog hoće. Pa onda, poremetivši to u sebi, u koncentričnim krugovima tu realnost i poremećeno stanje širim i oko sebe. Zato je Crkva i ustanovila Post, u čije temelje je na samom početku postavila praštanje”.

Pozvao je na hitne pregovore i na obustavljanje svih vojnih operacija. Mir u Ukrajini nema cijenu, rekao je, upučujući apel svima da se okončaju stradanja ljudi i destrukcija.

Puno sam Porfirijevih propovijedi čuo. Sve sam pročitao. Ova je bila izuzetno iskrena, dobro artikulirana, teološki potkovana, jasna i glasna.

Porfirije je tek više od godinu dana patrijarh. Kako je primijetio naš kolega s portala ekumena.org Aleksandar Miljković, težište Porfirijeve teologije u prvoj godini njegovog djelovanja kao srpskog patrijarha se nalazi u njegovom neprekinutom (kao glas vapijućeg u pustinji) inzistiranju i pozivanju na dijalog ljubavi na mjestu koje je već dugo označeno dubokom i bolnom skepsom.

Ne bih želio preoštro suditi o onima koji su nezadovoljni s Porfirijevim nastupima, ali moram konstatirati da nisam do sada primijetio da je itko, osim nas ovdje i na portalu Ekumena, ponudio analizu Porfirijevih propovijedi, a bojim se da ih je malo tko od kritičara čitao!

Patrijarh nudi otvoreni i iskreni dijalog kao sredstvo ”protiv općevladajućeg narcisoidnog subjektivizma – koji u svojem krajnjem ishodu vodi u paranoičnu preopreznost, jalovi solipsizam i konačno smrti komunikacije” (Miljković).

Jučerašnja je Porfirijeva beogradska propovijed (jer je prije podne isto jako dobro govorio na liturgiji održanoj na Svetom Duhu u Zagrebu, gdje se zajednica okuplja dok se radi na obnovi sabornog hrama), to bih želio istaknuti, pozvao sve episkope i biskupe (te druge vjerske lidere) da zajedno rade na miru. I bio je više nego konkretan kada je rekao da smo i mi, na našem prostoru, podijeljeni i nedovoljno izmireni.

Zaista se čudim hrvatskim (nad)biskupima što ne pokazuju volju za susretanje pa i onda kada su susreti dogovoreni odustajući od njih ne baš ozbiljnim, uvjerljivim i odgovornim razlozima (ne bih sada o imenima). Njihova nevoljkost je izuzetno obeshrabrujuća.

Moj životni, profesionalni poziv je da nastavim svjedočiti i tumačiti. Ja ovdje, pred vama, mojim čitateljima, simbolično klečim kako je Porfirije jučer kleknuo pred svojim vjernicima u hramu svetoga Save i kažem: Oprostite mi! Nisam dovoljno radio za mir. A pošto priznajem da nisam dovoljno radio kao mirotvorac, pozivam vas da nas i dalje potičete i podržavate.

Pozivamo, dakle, sve čitateljice i čitatelje našega portala da ostanu ustrajni u dobroti. Nemojmo se umoriti činiti dobro.

Porfirije se ne umara. On ne odustaje.

Članak je prenet sa portala Autograf.hr.

Click