Porfirije Crkvu čini relevantnom. Nije ciničan ni licemjeran

Piše: Drago Pilsel

Parlov mu, brži od munje, gotovo jedanaest mjeseci kasnije (16. svibnja 2022., portal Bitno) odgovara ovako: ”Nadbiskup Uzinić je u krivu, hrvatska teologija je aktualna, ali je Crkva postala irelevantna”.

Dajmo još malo prostora dr. Parlovu, koji, zapravo, sam sebi kao da skače u usta: ”Osobno smatram da ono što nas mora zabrinuti nije nedostatak bavljenja aktualnim temama već upravo ta irelevantnost teologije (halo, kume, je li ili nije relevantna?! Op. D. P.). A zašto je ona irelevantna? Zato što je Crkva postala irelevantna. Liberalni mediji često optužuju Crkvu zbog prevelikog utjecaja na društvo, ali iskreno utjecaj Crkve na društvene procese je vrlo slab”.

Na ovo valja dodati kratki, ali vrlo dobar odgovor nadbiskupa Uzinića (na njegovom FB zidu): ”Umjesto žalopojke nad svijetom kojega više nema i Crkvom kakva je nekad bila, teologija bi trebala ponuditi odgovor na poslanje Crkve u svijetu koji je sekularan i pluralan, svijetu u kojemu sve manje građana dijeli njezin vrijednosni sustav, a i veliki broj onih koji misle da to čine, to zapravo ne čine. Ali za tako što nam je potrebna teologija koja neće govor o Bogu odvojiti od konkretnih životnih problema i izazova. Bojim se da takve teologije u nas gotovo da i nema. Da ima, vjerujem da bi teologija ponovo mogla biti relevantna. I da bi to omogućilo i Crkvi da ponovo postane relevantna”.

Don Mladenu Parlovu mogu, za početak, spomenuti da članci u kojima se bavim političkom i inom teologijom, makar su objavljeni u formi kolumne ili osvrta, imaju veću čitanost nego što je imaju svi katolički teološki i informativni crkveni časopisi zajedno. Mogao bih mu, ako bi ga to zanimalo (bojim se da tomu nije tako), pojasniti ili ga uputiti u to kako se organizira i vodi, pak i izgrađuje pametan, seriozan i utjecajan portal kakav je ovaj koji sada čitate ili kako se dovodi na isto mjesto široka paleta intelektualaca različitih svjetonazora.

To što smo mi uspjeli napraviti pod pokroviteljstvo najprije mitropolite, a onda i patrijarha Porfirija za HBK i hrvatske teologe je čisti science fiction. Ovo spominjem zato da pokažem da ne govorim ili pišem bez argumenata nego snagom argumenata i na temelju CV-a s kojim se malo tko u Hrvatskoj među novinarima i teolozima može ravnati.

Pravim se važan? Možda. Puna mi je pipa tih teologa koji znaju za, riječima nadbiskupa Uzinića, ”žalopojke”, ali nikako da naprave korak koji će ih učiniti relevantnima.

Današnju kolumnu ću iskoristiti da poentiram ovu stvar, istaknut ću jedan potez biskupa koji Crkvu itekako čini relevantnom i jedan potez biskupa koji Crkvu ne samo što pokazuje kao irelevantnu društvenu činjenicu već ju i debelo sramoti.

Prvo o dobrom potezu.

Unatoč vrlo nekorektnim kritikama na račun patrijarha Porfirija: te da je instrument velikosrpske politike, te da je vučićevac, te se izgubio, te da je licemjer, te ovo, te ono, Porfirije je tiho i predano dugo i intenzivno radio s arhiepiskopom Stefanom, dakle Porfirije sa svojom braćom teolozima i episkopima Srbima, Stefan pak sa svojom braćom teolozima i episkopima Makedoncima, pa je prvog dana zasjedanja Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u Beogradu, 16. svibnja 2022. godine, objavljeno priopćenje kojim Sabor ”obaveštava svekoliki hrišćanski svijet o vaspostavljanju punog liturgijskog i kanonskog opštenja sa Makedonskom pravoslavnom crkvom – Ohridskom arhiepiskopijom”. Da bi već 19. svibnja obnovljeno liturgijsko jedinstvo u hramu svetog Save na Vračaru u Beogradu, gdje je na poziv patrijarha Porfirija došao i s njim liturgiju predvodio arhiepiskop Makedonske Pravoslavne Crkve OA Stefan.

Porfirije je s braćom episkopima otišao u Skopje i na liturgiji, zajedno s arhiepiskopom Stefanom u hramu svetog Klimenta Ohridskog, 24. svibnja, na praznik svetih Ćirila i Metodija, veoma obradovao Makedonce viješću o jednoglasnoj odluci Sabora SPC-a o priznanju autokefalnosti Makedonske Pravoslavne Crkve – Ohridske arhiepiskopije!

Nepismena novinarska hrvatska ćeljad, osobito ona koja si umišlja da tako nepismena može pisati o religijskim stvarima ne samo što je ovo zanemarila nego uopće ovo ne može pojmiti i ne doživljava kao epohalni događaj.

Nakon 55 godina raskola, Porfirije je znao što treba učiniti i, zajedno sa Stefanom, problem je riješio. O tome sada više neću pisati jer je patrijarh rekao da sada slijede dogovori oko tehničkih detalja do dana službenog proglašenja autokefalnosti. Tada ću se oglasiti adekvatnom analizom.

Ovo sam vam danas ovdje donio da vam dokažem kako se to Crkva može učiniti relevantnom i da vam pokažem da je Porfirije i pastir, ali i teolog od formata koji Crkvu Božju čini relevantnom.

Samo ovo da dodam, arhiepiskop Onufrije koji stoji na čelu pravoslavaca Ukrajine, ali Moskovske patrijaršije, u četvrtak je, zajedno s braćom episkopima, proglasio neovisnost te Crkve od Moskve. Kada bi trebalo i kada bi došao trenutak za razgovor o jedinstvu pravoslavaca u Ukrajini, onih koje predvode Onufrije i Epifanije, ne bi trebalo puno tražiti dobrog moderatora takvog dijaloškog procesa, takav bi bez greške mogao, a možda i trebao, biti baš Porfirije. Zašto? Jer je relevantan pastir, produhovljen, učen i dobar evangelizator. Zna slušati, i poticati. Umjeren je, blag, ali i odlučan.

Sada ću vam iznijeti jedan žalosni događaj koji govori o suprotnom procesu.

Isusovačka služba za izbjeglice (JRS), zapravo njen regionalni šef o. Stanko Perica DI, odlučila je prihvatiti prijedlog redovnice Vesne Zovkić koja je prevela s francuskog malu, ali vrlo potentnu knjigu o potrebi i urgentnosti prihvata migranata – ”Treba dignuti glas”, svećenika Benoista de Sinetya koji je, kada je knjigu napisao i objavio (s Romainom Gubertom) bio na poziciji generalnog vikara u Parizu. O toj će knjizi papa Franjo kazati da je ”pravi dragulj” i ”poziv na hrabrost”. Isusovac Perica je dao objaviti ovu knjigu.

Predgovor hrvatskom izdanju (koji se besplatnu dijeli, premda možete dati dobrovoljni prilog za pomoć JRS-u) napisao je i potpisao varaždinski biskup i predsjednik Odbora Hrvatske biskupske konferencije za migrante Bože Radoš. Mons. Radoš urgira čitatelje, sve katolike ponajprije, da se ”podigne glas” jer kada se on podigne, glas ”prerasta u glas za druge, prvenstveno za one koji nemaju pravo glasa”.

Šef biskupa Bože Radoša, papa Franjo, drži da je briga za migrante jedna od okosnica ovoga pontifikata, što vidimo ako analiziramo Papine nastupe od onog na svom prvom putovanju 2013. na otok Lesbos pa sve do ovog nedavnog na Maltu. Papa posebno želi dići glas za one koji su ga izgubili jer su kao migranti izgubili život u vodama Mediterana.

Kada se čita predgovor biskupa Bože Radoša, čovjek misli da je biskupu stalo, da je iskren, da ne fejka i da želi sudjelovati u činu koji je za Crkvu itekako važan te ju pretvara, odnosno može pretvoriti u društveno relevantan faktor.

U petak 27. svibnja, Bože Radoš u prostorijama svoje biskupije u varaždinu biva domaćinom promocije ove knjige. Događaj se na široko najavljivao. Ja sam vidio najavu na Varaždinskoj televiziji. Onda, šokiran, gledam izvještaj s promocije na web stranici Varaždinske biskupije i tamo vidimo da je pred predstavljačima sjedilo, znate koliko, devetero osoba. Devet! Uključivši samog Radoša, njegovog kolegu umirovljenog biskupa Mrzljaka, jednog svećenika, jednog lokalnog novinara, kamermana i četvero laika.

A sad vi recite da to nije potez koji Crkvu čini irelevantnom, recite da to nije ruganje tim istim migrantima koji su se udavili u Mediteranu, recite da to nije nezainteresiranost biskupa koji se pravi važan na početku jedne zaista važne i dramatične knjige, a nije kadar napuniti ne odviše veliku dvoranu pastoralnog centra rečene biskupije, nego se pred kamerama cereka uz osmero drugih koji zajedno s njim čini publiku.

O tome vam zapravo mons. Mate Uzinić želi govoriti. To je ono što teolog Mladen Parlov i hrpa drugih hrvatskih teologa i teologinja ne uspijevaju ukapirati.

Treba znati odgovoriti na realne probleme našeg vremena, riječima teologije i gestama Crkve.

To što ja to pokušavam, od 1. siječnja 2022. sa suradnicima i preko specijaliziranog portala Ekumena.org, i što mogu biti sretan što Porfiriju uspijeva, je samo jedan korak na dugom putu u kojem ćemo ostati na stazi samo ako ne budemo bježali u varljive iluzije ili u nostalgičnu prošlost.

Vi ste gospodo katolici, ali i drugi, riječima autora spomenute knjige, ”razmažena djeca” i valjate se u ”udobnom cinizmu”.

Vi ste sramota našega vremena, vi ste vulgarnost.

Citirat ću jedan transparent viđen u Rimu: ”Ako migranti nisu naša braća, Bog nije naš otac”. Tačka.

To isto vrijedi za našu braću Makedonce, Srbe, Bošnjake, Crnogorce, Sirijce, Afganistance… vi nastavite niz.

Prestanimo biti licemjerni. Odvratni smo. Pomaknimo više naše lijene stražnjice i krenimo drugima u susret.