Dvodecenijska borba za ljudskost Svetlane Broz

Piše: Gradimir Gojer

Može se sa sigurnošću tvrditi da je ova nevladina udruga bila jedna od najuspješnijih u regionalnim, pa i europskim razmjerama, kada je u pitanju broj, veličina i ukupan zamah raznovrsnih aktivnosti u promicanju čovjekoljubnih djelatnosti iznimno širokoga spektra.

Dolaskom dr. Svetlane Broz u Sarajevo i pojavom njene knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla”, razbokorila se široka lepeza akcija i pothvata ove iznimne pojave, koju sam s puno razloga nazvao Jovankom Orleankom našega doba.

S nevelikim timom NVO ”Gariwo” ona je stizala da u svaki dio Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ponegdje u Hrvatskoj i Srbiji, unese pozitivan dah njene ideje i projekta edukacije o građanskoj hrabrosti, temeljenog na javnim predavanjima za preko stotinu tisuća mladih, ”Školama građanske hrabrosti”, dodjeljivanju Nagrada ”Duško Kondor” za građansku hrabrost i njenu afirmaciju.

Sve ovo pratila je aktivnost izdavačke djelatnosti u kojoj je Brozova nalazila načina da humane poruke koje je tisuće mladih sticalo u ”Gariwo” školama građanske hrabrosti oplemeni i nadgradi izdanjima beletristike, proze, eseja i poezije, među kojima ističem knjige Gabrielea Nissima, Michaela Lapsleyja, Irshad Manji, Michaela Naglera, Briana McNaira, Tomislava Jakića, Lazara Manojlovića, Gorana Sarića, Velimira Miloševića, Omera Tipure, Bobana Stojanovića, same Svetlane Broz…

Iako je, itekako, bogatila obrazovnu i kulturnu ponudu, usmjerenu poglavito prema mladima, Brozova ipak nije nimalo jednostavno krčila putove svoga čovjekoljubnog i pravdoljubivog angažmana.

Manje hvaljena nego što njeno znanje, iskustvo i neiscrpna energija zaslužuju, a često osporavana od nedoraslih joj, prvenstveno ideologijskih protivnika, Svetlana Broz se nije dala pomjeriti s putova koje je zacrtala dolaskom u napadnutu i ratom izranjavanu Bosnu i Hercegovinu.

Zemlju svojih korijena (ne jedinih!), Bosnu i Hercegovinu zavoljela je u mjeri nesrazmjernoj u odnosu na ravnodušnost, indiferentnost, pa i, nerijetku, zluradost sa kojom su njene akcije dočekivane od vladajućih, bosanskohercegovačkog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog političkog establišmenta…

Na sva onemogućavanja i negiranja njenog i rada skupine njenih suradnika, odgovarala je sve novim i novim poduhvatima, krčeći hrabro putove humanističke širine, skoro pa neprisutne na bosanskohercegovačkom tlu prije otvaranja ureda ”Gariwo” u Sarajevu.

Brozova je na poticajima i tečevinama poteklim iz italijanske organizacije ”Gariwo” obogaćivala ideje o ”Parku pravednika”, koji je toliko intenzivno željela izgraditi u gradu mučeniku, gradu stradalniku, Sarajevu, pa je svojim idejama okrupnjavala i djelatnosti italijanske središnjice ”Gariwo”.

Onaj tko bi ozbiljnije zaronio u sve što je posljednjih dviju decenija ostvario ovaj gejzir čovjekoljubnog tvoraštva imao bi mogućnost samo u gledanju dokumentarne filmske produkcije ”Gariwo” provesti dane i dane suočavajući se sa vjerodostojnim dokazima nevjerojatne ljudske dobrote, zabilježene na filmskoj traci i uobličene u preko četrdeset dokumentarnih filmova.

I onda kada su u nacionalizam, šovinizam i sve snažniju fašizaciju potopljene bh vlasti onemogućavale edukaciju o građanskoj hrabrosti, i onda kada su političkim atentatom izvedenim u Bijeljini fašisti ubili Duška Kondora, direktora Škola građanske hrabrosti NVO ”Gariwo”, Svetlana Broz nije ustuknula, već je kročila naprijed, samo naprijed…

Kao tijekom Narodnooslobodilačkog rata djed joj u ofanzivama na tlu iste te Bosne i Hercegovine, Brozova je proširivala granice vidika slobode i svijesti o nepokorenosti, uvijek držeći okomito kralježnicu, ne praveći nikada nikakve, najmanje jeftine i trule kompromise s vlašću, bahatom i neodgovornom bosanskohercegovačkom ili vlašću susjednih država.

Priznanja za pregnantni i herojski angažman Brozove i NVO ”Gariwo” stizala su uglavnom iz inozemstva, iz sredina osviještenih o svijetu pomahnitalog fašizma koji nas, nažalost, okružuje… Na ”domaćem terenu” ovdašnji su klerofašisti sprečavali na svaki način akcije ove nevladine udruge i njene amblematske ličnosti Svetlane Broz!

Nije bilo lako, ali zahvaljujući vjeri u ono što radi Svetlana Broz je, kao pionir na Balkanu, a i u Evropi, na putu razvijanja svijesti o značaju građanske hrabrosti, ustvari otvarala nove vidike tisućama djevojaka i mladića.

Temelj i, kazao bih, ”programski dokument” za rad NVO ”Gariwo” bila je knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla”, koja je doživjela čak sedam izdanja i prevedena na isto toliko svjetskih jezika. Autentične priče o ljudskoj dobroti iz ove knjige doživjele su čak četiri scenske vizualizacije u produkcijama dviju teatarskih trupa iz Italije, Narodnog pozorišta Sarajevo i NVO ”Gariwo” Sarajevo.

Ipak, svjedočeći i na ovaj način o misiji i nepresušnom vizionarstvu Brozove, jer priča o NVO ”Gariwo” je priča o ovoj heroini naših dana, koja je poslije dvadeset godina rada kao liječnica, kardiologinja na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, otišla u ratnim plamenom zahvaćenu Bosnu da sakupi istinita svjedočenja o ljudskoj dobroti koja nije poznavala i priznavala etničke i vjerske podjele, da bi organizirajući ”Gariwo” sa saradnicima stvarala spomenike građanskoj hrabrosti i njenim najznačajnijim protagonistima, educirala preko stotinu tisuća mladih da uvijek imaju mogućnost izbora hoće li ostati ljudi ili će se pridružiti neljudima u teškim vremenima; odazvala se vapaju nastavnika i profesora koji su se žalili da nemaju literaturu o građanskoj hrabrosti i napisala, prevela, objavila i besplatno podijelila sto tisuća primjeraka preko šezdeset naslova o toj temi u edicijama ”Pitanje svih pitanja” i ”Veritas”; educirala više od pet stotina studenata u Školama građanske hrabrosti, omogućujući im susrete sa desetinama najeminentnijih predavača iz Jugoistočne Europe; ustanovila Nagradu ”Duško Kondor” za građansku hrabrost i njenu afirmaciju, svjetskoj javnosti otkrila četrdeset laureata tih nagrada, snimila o njima četrdeset dokumentarnih filmova za istoriju…

Danas, poslije dva desetljeća stvaralačke odiseje Brozove i njenog NVO ”Gariwo” treba, sumirajući tisuće i tisuće heroika ove čudesne žene, zažaliti što svoju imaginaciju i enormnu snagu, u koju su se uvjerili i studenti i profesori preko stotinu američkih i europskih sveučilišta, nije darovala nekoj sredini koja bi bila svjesnija njenih darova od ove sarajevske…

No šta reći na činjenicu da se samo Univerzitetu Harvard dva puta zahvalila na ponudama i pozivima da bude stalni predavač, riječima da njihovi studenti imaju dovoljno vrsnih predavača, a da u njenim zemljama mladi tu privilegiju nemaju te da ona nema moralno pravo ostaviti ih.

Ipak, kada pročitam veličanstvene poetske zapise o djelu Brozove, koje su ostavili veliki pjesnici Izet Sarajlić i Velimir Milošević, vidim da su samo pjesnici, za koje je Antun Branko Šimić tačno kazao da su ”čuđenje u svijetu”’, bili svjesni Svetlaninog životnog obeliska!