Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti

Autor: Drago Pilsel

Super, rekoh si, da vidimo što kažu o ratu u Izraelu, npr., ili o, štajaznam, mogućnosti da predsjednik Argentine (Javier Milei, vodi u anketama kojima, doduše, vjerujem manje nego ovdašnjima, kojima ne vjerujem) bude netko tko najavljuje ukidanje ministarstva zdravlja, obrazovanja, znanosti, rada, infrastruktura i još nekih (popis je dugačak), ili o inflaciji u Hrvatskoj, imaju li ta gospoda uopće program za ponuditi, a Davorko & Co. nam šalju izvještaj (fotografije uključene) s hiper važne manifestacije Bučijada u Ivanić Gradu!

Molim, nemam ja ništa protiv OPG-ova, a kamoli protiv bućina ulja kojeg doma obožavamo, da me se ne citira krivo.

Eto, sada vidite zašto ne trošim energiju i vrijeme na unutarpolitičkim temama. Citirat ću Aleksandra Stankovića odnosno Igora Mandića: Za čije babe zdravlje?!

Eh da, to sam vam dužan kazati: pročitao sam u proteklom tjednu, kako obećah, Stankovićevu knjigu ”Depra”, u njoj ćete pronaći ”divnih, velikih rečenica” (Boris Rašeta, u intervjuu s Acom koji služi kao pogovor knjizi).

Ja sam pronašao djelomice i sebe (jer sam neke simptome koje Aco opisuje prepoznavao i prepoznajem kod sebe), ali na način da su me neke Stankovićeve rečenice, možda ne one divne i velike, kojih zaista ima, dovele do ganuća i do potrebe da se opet, možda nepotrebno ali svakako iskreno, ispričam Aci za udarce ispod pojasa, a što sam mu, iako ne treniram boks kao on, ipak znao davati. Dakle, kupite knjigu. I pročitajte ju! Amen.

Nego, u nadolazećem tjednu ovaj portal naš ili vaš (kako hoćete) Autograf, slavi ili obilježava deset godina rada i postojanja jer smo ga pustili u promet, pokojni Igor Mandić, Zdravko Zima, Josip Štilinović i moja malenkost u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva i pozdravljeni od tadašnjeg predsjednika HND-a Zdenka Duke dana Gospodnjeg 13. listopada 2013.

Budući se obljetnica obilježava idući petak imam pravo referirati se na prijeđeni put, ali ću, po svemu sudeći, pričekati reakcije nepoznatih i poznatih (suradnika naših, svakako, u prvome redu) i još jednom se oko našeg postojanja i ovih deset izuzetno teških ali plodonosnih godina novinarstva u Hrvatskoj i regiji, osvrnuti na način svojstven ovoj kolumni i duhu Autografa.

Ne zamjerite mi kad podijelim meni važnu vijest: u Hrvatsku se (u Rijeku) vratio jedan nekada važan novinar (našeg, tadašnjeg Novoga lista), Roman Latković (koliko ostaje i ostaje li, treba još da se vidi), a meni je Roman, među lijepim stvarima ovih dana napisao da ”obojica znamo da Autograf nema para jer ste vi pravi luđaci, kao momci iz Le Grand Jeu u Reinsu i Parizu, dok su ideali još postojali, pravi idealisti”.

Dakle, kazat ću, naravno, nešto o prijeđenom putu i našem značenju, ali dopustite da komentiram ovo Romanovo ”obojica znamo da Autograf nema para…”.

Više puta sam, ne samo zbog nesretne pojave Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture, krenuo računati koliko bi Autograf trebao ”para”, godišnje, kada bismo autorima jamčili minimalne, a opet dostojne honorare. Vjerujte mi, ne samo zato što nas toliko ima, a broj suradnika se obnavlja i raste, od te cifre boli glava. Rekao bih da je to i nemoguća misija.

Znala je ta moja konstatacija naljutiti ili obeshrabriti neke ljude pa smo tako ostali i bez nekih suradnika koji nisu mogli ili nisu željeli prihvatiti princip dobrovoljnosti ili ”idealizma” (kojeg sam uveo početkom 2014.), kako govori kolega Latković. Ali to što smo mi na Autografu (osim lektorice) volonteri, ja prvi (a vjerujte mi, nije bilo lako sjediti puste sate svaki dan pred računalom bez dana pauze svih ovih deset godina da bi Autograf postojao!), ne znači da živimo od zraka i da nemamo troškove.

Deset godina postojanja je prilika da se još jednom zahvalim donacijama (donirati znaju i neki autori, što navodim kao dokaz da Latković ne priča bajke), jer bez donacija ne bismo postojali.

Prilika je da apeliram na čitatelje jer, kao utemeljitelj i voditelj projekta, ne kanim zabraniti pristup našim temama i autorima onima koji nemaju novaca da plate pretplatu (nikada!). Ako mislite da ovo što radim(o) vrijedi, molim vas da nas donacijama i podržite. Budućnost Autografa ne ovisi samo o mojem zdravlju (logično je, jednog će dana ovo ipak završiti ako se ne nađe osoba voljna nastaviti, ili više njih), nego i o vašoj dobroj volji. O uvjerenju da se na Autografu događa nešto važno. Za vas i za naša društva.

Ispod svakog teksta navodimo kako možete podržati ovaj projekt. Bit će i uskoro nekih malih inovacija u pristupu donatorima. Na meni je da vam kažem istinu: Claudia (zapamtite, ne bi bilo Autografa ni bez Claudije!) i ja ne možemo više djelomice financirati Autograf iz naših privatnih sredstava. Radije ćemo se svima uljudno zahvaliti i ovime završiti nego se dodatno razbolijevati ako manjka uvjerenje da se mora prepoznati važno, a to je moralni imperativ da se podrži dobro kao takvo.

Priznajem da sam s idejom Autografa išao u susret tada meni važnim ljudima jer sam želio stvoriti platformu za slobodno i nesmetano pisanje moje kolumne. Democroacia, pokrenuta u travnju 1995. u Novom listu u dogovoru s legendarnim urednikom, pokojnim Veljkom Vičevićem, od tada izlazi bez prestanka, svaki tjedan (sada čitate 524. kolumnu napisanu za Autograf od cca 1500 koliko sam napisao samo u ovoj seriji, naime, pišem ja i pisao sam i drugih kolumni), svejedno ju pisao iz komocije obiteljskog doma, iz bolnice, prašume ili pustinje, da i toga je bilo, taj mali moj egoizam je rezultirao, zahvaljujući susretu s izuzetno velikim idealistima i dobrim ljudima (spomenut ću samo troje pokojnika: Vladimira Pavlinića, Josipa Kregara i Vesnu Arsovski, našu dugogodišnju lektoricu) u jedinstveni medijski fenomen, što po raznorodnosti autora što po ozbiljnosti kojima pristupamo temama.

I ponovit ću, treba to u Hrvatskoj zbog često kaotičnog i lošeg novinarstva ponavljati: zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.

Iz navedenog slijedi ono što smo si zadali kao polazišta. Najkraće rečeno, naš etički kodeks glasi ovako: mi novinari i suradnici portala autograf.hr uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski rad ne stavimo u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavimo privilegijima, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremimo oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Deset godina je iza nas, čovječe! Tko bi rekao? Sigurno ne oni koji su se nadali da nećemo preživjeti zimu 2013./2014.!

Autografu sam dao zdravlje. Bez pretjerivanja. Na Autografu su pisali i pišu neki, odličnici ih zovem, koji surađuju unatoč teškim medicinskim dijagnozama s kojima žive, pa vi recite da Roman Latković pretjeruje!

Roman, da, moj drug Roman. Kada je početkom 1996. objavio komentar u kojem je Franju Tuđmana nazvao brutalnim diktatorom, Roman Latković zapečatio je svoju novinarsku karijeru. U središnjem Dnevniku HRT-a tada je objavljen poziv na njegov javni linč (na mene se isto tako nasrnulo, nešto kasnije te godine, pa sam se preselio u Sarajevo na tri godine).

Uslijedila je neviđena haranga, gdje su Latkovića po Rijeci tražili naoružani ljudi, prijetilo mu se smrću, prisluškivalo ga se i pratilo, a erupcija kolektivnog ludila završila je tako što je Latković zatražio politički azil u SAD-u i dobio ga. Ovo što sam prenio s početka jednog članka na portalu Lupiga o prvom Romanovom “povratku u RH” (isao je na The International Summit for Peace & Reconciliation: “A Step Forward” | Banja Luka, Lipanj/Juni 2-5, 2013. i prošao je kroz domaju nakon ohoho godina odsustva), je istinita stvar (naime, ono što je prethodilo njegovom odlasku u SAD). I to donosim da naglasim koliko mi je važno što je opet ovdje, nadam se i na duže.

Roman je ovdje citiran/prozvan i zato što je to način, način u duhu Autografa, da, svejedno sjećamo li se devedesetih jer smo nosili glavu u torbi spašavajući preostale Srbe nakon ”Oluje” ili jer smo tada branili pravnu državu (što je Roman vrlo kvalitetno radio u tadašnjem, naglašavam ovo, tadašnjem Novome listu) kažemo nešto o nama samima, o suštini našeg posla i poziva.

Ja sam se za Autograf, naravno da govorim samo za sebe jer svaki suradnik ima vlastitu priču, pripremao, ne znajući to, u Novome listu (premda sam proveo dobre godine i u drugim medijima Hrvatske i regije). Bilo je doba kada je taj riječki dnevnik na hrvatskoj medijskoj sceni bio jedan od rijetkih pokreta otpora i glas razuma. Zapravo, bio je ono što su samo rijetki u tim vremenima bili – dosljedni, principijelni i pravedni. Zašto bih, uostalom, hvalio samog sebe kada mi je tu, na drugoj strani ekrana drug Roman Latković? Ne bi to bilo ni pristojno.

O njemu sam trebao danas nešto reći, i o Aleksandru Stankoviću, o pokojnicima i živima koji ustrajavaju, koji nam prilaze i doprinose. Ali i o onima koji, jer svatko ima neku slabost, ne mogu izdržati pritisak sredina u kojim se kreću i odlaze. O svima bih, da moram, da je uputno, znao kazati puno dobroga.

Završavam, nekako ali kako treba, pohvalom. I uzimam Stankovića jer je i on neko vrijeme bio suradnik Autografa. Citiram pjesmu ”Budala” (”Depra”, str.114):

znate one momente
malih grimasa i uzdaha
kojima okolini stavljamo do znanja da nas nešto smeta
ono kada digneš obrvu
komentirajući neku budalu
tražeći pogled odobravanja

evo samo da vam se pohvalim
danas nisam sreo ni jednu budalu

pola sata čekao sam lift koji je netko zadržavao
a zatim sam se popeo pješke
bez potrebe da na trećem katu
istražujem tko je taj

važno je reći da je bila vruća ljetna večer
da sam bio riješen svih briga
i da sam bez grižnje savjesti
mogao komotno otići bilo gdje

***

Aci svaka čast na knjizi. A budala ima, znala je koja i ovdje među nas zalutati, ali ja ostajem uspravan, a to znači otvoren svima.

Povucimo crtu.

Patriotizam nije (zbog toga sam, među važnim razlozima, krenuo pisati ”Democroaciju”) mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju, niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju imati.

Naš je imperativ da se bude čestit spram prošlosti i prema našim sugrađanima, osobito onima u potrebi. I zato u mojim kolumnama pokušavam razviti teološko promišljanje kao čežnju za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra. Zato volimo sve naše kolumniste.

Svjestan sam da vas neki moji odgovori ne mogu sve zadovoljiti. Budite milosrdni kada mi (nam) sudite i kada sudimo drugima jer slobodna upotreba vlastitog, ono, kako se ponašamo s našom slobodom je ono najteže.

Ponekad je potrebno sanjati nemoguće kako bi nam se dogodilo moguće. Oživi se, poštovani čitatelju, u duhu spremnosti na dijalog i pomirenje. Ispitaj svoju bol, ispitaj svoje motive, ispitaj svoju savjest i vidjet ćeš da si pozvan biti služiteljem bolje budućnosti. To vrijedi i za sve nas koji se pojavljujemo na Autografu. Amen. Amen.

Članak je prenet sa portala autograf.hr.