nEUforija – Zašto ne cenimo izgradnju Srbije?

1. May 2021.
Tiha većina Srbije decenijama razume da za Srbiju nije dobro da bude van evropske zajednice naroda. O tome još više govori broj agilnih ljudi koji se svake godine seli, ne u Kinu, ne u UAE, posebno ne u Rusiju.
Beta-vpcrwnbomb
Ministarka za evropske integracije Jadranka Joksimović i šef Delegacije Evropske unije u Srbiji Sem Fabrici potpisuju drugi deo Akcionog IPA programa za 2020. godinu, na osnovu koga Srbija od Evropske unije dobija 86 miliona evra bespovratne pomoći. Foto: BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIC

Piše: Nikola Parun, stručnjak za komunikacije i politikolog

Evropska Unija je ubedljivo najveći infrastrukturni, institucionalni, reformski i investicioni oslonac Srbije u poslednjih 20 godina. Do 2018. godine, EU je bespovratno Srbiji poklonila preko 3,5 milijarde evra, a pojedinačne članice EU, dodale su još pola milijarde. Ako dodamo jeftine kredite – još preko 4,5 milijarde za gospodu do 2018. Tu su gotovo sva renoviranja, opremanja i izgradnja škola i zdravstvenih institucija. Enormna materijalna i finansijska pomoć nakon poplava 2014. i Covid-19 krize u poslednjih godinu dana.

Poređenja radi, prihodna strana budžeta Srbije u 2021. je oko 11,5 milijardi evra. Do sada, EU nam je obezbedila gotovo jedan ceo godišnji budžet. Srbija ne bi ličila na sebe da nema EU.

Ipak, da čovek, koji se danas probudio iz dvadesetogodišnje kome, pregleda medijske naslove, rekao bi da je podrška EU, u najbolju ruku, u rangu podrške Kine, Rusije ili UAE. Zašto je to tako? Zašto javno ne cenimo izgradnju Srbije?

Medijski tretman

Većina informativnih medija u Srbiji je pod direktnom kontrolom vlasti. Gotovo svi su politički otvoreno protiv evropskih integracija, osim kada vlastima odgovara da se u njima piše drugačije. To se objašnjava glasnoćom manjine koja je protiv ulaska Srbije u EU – vlast ne želi da se u javnoj areni zamera tom delu populacije, koji ne prelazi trećinu stanovništva. Tiha većina Srbije decenijama razume da za Srbiju nije dobro da bude van evropske zajednice naroda. O tome još više govori broj agilnih ljudi koji se svake godine seli, ne u Kinu, ne u UAE, posebno ne u Rusiju. Svi oni sele se na zemlje Zapada, pre svega Evropsku Uniju i tamo vide prostor za ostvarenje svoje sreće. Ta tiha većina i ljudi koji su suštinski nestali sa mape Srbije nisu budale. Bili glasači vlasti ili ne, otporni su na otrove koji im se serviraju, jer je svima njima jasno da je EU prostor u kojem oni sami i Srbija cela mogu da se razvijaju.

Nerežimski i antirežimski mediji se, posebno poslednjih godina, uzdržavaju od otvorene podrške podršci EU Srbiji zbog toga što evroelite podržavaju vlast. Čak i oni građanski nastrojeni. Vest najave da će EU pomoći sa 600 do 700 miliona evra izgradnju pruge Beograd-Niš-Preševo nije bila interesantna većini takvih medija u Srbiji danas. Iako neopipljiva na prvi pogled, 600-700 miliona evra je verovatno najveća spoljna podrška pojedinačnom projektu u Srbiji u poslednjih nekoliko decenija. Uprkos tome, današnja vest nije bila u top 5 gotovo ni kod jednog proevropski nastrojenog, a posebno ne medija koji su pod direktnom ruskom kontrolom ili unutrašnjom mentalnom antievropskom (danas, dakle, antisrpskom) kontrolom. To je za žaljenje.

Teret prošlosti

Devedesete su ostavile ozbiljan ožiljak na licima svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. U slučaju Srbije, on se očitava u odijumu prema civilizovanom delu Zapada, sa kojim smo kao država prvi put u istoriji bili u sukobu. Usput, i dalje je definišuće identitetsko pitanje Kosova prepreka u percepciji prijateljskog odnosa EU prema Srbiji. Desetogodišnja propaganda diktatorskog Miloševićevog režima dodatno je pospešila taj odijum i generacijama u glavama stvorila sliku da je sve što dolazi -odande- loše ili barem podvala.

Zbog toga, kada sa istog tog Zapada dođu milijarde evra pomoći, saniteti, školske table i fiskulturne sale, plate za medicinare, novi autoput ili pomoć u oporavku od najgorih poplava u generaciji, nismo posebno fascinirani. To je faktor koji je vrlo teško promenljiv i na kojem mora da se radi generacijama.

Nedovoljno dobra komunikacija EU

Iako će neki da kažu da je u pitanju primarni faktor nedovoljne (samo 55% !?) podrške učlanjenju Srbije u EU, to je daleko od istine. Ali istina je – EU najčešće neadekvatno, nepromišljeno, birokratski sakato komunicira sa javnošću u Srbiji. Prosto iznošenje eksel zaključaka, nesporno istinitih, da je EU pomogla Srbiji više nego iko u poslednjih 20 godina, nije dovoljno. Posebno ne kada nema medijsku podršku. Lokalna administracija EU u Srbiji tu je manje odgovorna od birokrata vezanih za briselske institucije. Nedavni tvit predsednice Evropske komisije Ursule fon der Lejen o novom poklonu EU – moćnih 36.000 doza vakcina protiv Covid-19 do avgusta postao je predmet sprdnje. Ne zato što je loše što će EU pokloniti vakcine za 18.000 ljudi, nego zato što je Srbija štapom i kanapom nabavila, platila i primenila milione doza vakcina različitih proizvođača iznenadivši ceo svet uspešnim startom kampanje vakcinacije.

Ovo je slikovit primer u potpunosti nepromišljene komunikacije, ali šta je tu suštinski za zamerku, ako je realnost da je verovatno sve vakcine koje je Srbija nabavila, EU zapravo platila?

Istna je brutalna – EU je definisala napredak Srbije u poslednjih 20 godina. A na percepciji te istine moraće da se radi na više frontova.

Članak je prenet sa portala Talas.

Članak je prenet sa portala Talas.

Click