Strah od pitanja

26. November 2019.
Satoši Kudo, koreograf iz Japana, bio je gostujući predavač na Institutu za umetničku igru. Na kraju poslednjeg treninga koji nam je održao, pitao nas je kako se osećamo i mi, studenti Instituta, klimali smo glavom i smeškali se.
strah-od-pitanja
Fotografija preuzeta sa portala Remarker

Piše Minja Ćirić, Remarker

Osećali smo se dobro, zaista jesmo. Ali bila je to naporna nedelja pretrpana informacijama. Satoši je kratko bio tu i morali smo brzo da hvatamo koreografije koje su nam bile teške, koje su podrazumevale jedan, za nas, nov način razmišljanja. (Za sve koji žele da imaju potpuniju sliku toga šta smo radili sa ovim koreografom, u pitanju je savremeni ples, što je previše širok pojam, znam, uglavnom smo radili tehniku na podu, ali da ne bih objašnjavala rečima, postoji snimak njegovog classa i zaista je divan i inspirativan čak i za one koji se ne bave plesom.) Satoši nas je ispravljao kad smo određene pokrete instinktivno radili na snagu i na mišiće, stežući stomak, kao što smo oduvek učeni da je najvažnije, i podsećao nas je da dišemo, da se opustimo, i – da izgubimo kontrolu. Pokreti u njegovoj koreografiji su kao serija padanja i hvatanja i padanja i hvatanja i padanja i hvatanja. Šta god da kreneš da radiš – ne iniciraš snagom nego prepuštanjem. Govorio nam je da osvestimo pad i da mu dozvolimo da se desi, zato što ćemo jedino tako naučiti da se dočekamo. Da se izmaknemo iz sopstvenog centra ravnoteže, da bismo se u njega vratili. Sve drugo je grč za grčem iz grča u još grčeva. Previše truda da se nešto desi (što je, kako on kaže, odlika amatera), a ni malo slobode i lakoće u plesu. Bilo mu je važno da budemo otvoreni, da shvatimo da je glavna odlika savremenog plesa konstantno učenje novih metoda, konstantna promena i nadogradnja. Zato je, je li tako, savremeni.

Satoši Kudo nije imao problem s našim nivoom znanja, ili s upijanjem novih informacija. Ali na kraju poslednjeg treninga s nama, odao nam je da se sve vreme mučio da protumači naše reakcije, naše izraze lica, i da ga je brinulo – ćutanje. Pre nas, držao je radionicu u nekoj većoj zemilji, mislim da je rekao Švedska. Oni su bili glasni i imali su sto pitanja svaki dan, vraćali su ga da im objašnjava detalje iznova i iznova. Kako to da mi nismo postavljali pitanja? Čega smo se plašili? „Nisam došao da vas biram za nastup, niste bili na audiciji. Došao sam da vas naučim. Uostalom, vi mene plaćate, a ne ja vas!“ Rekao je da je istražio istroriju naše zemlje i regiona i da mu je jasno zašto smo tako povučeni i zatvoreni. Eto to bi, na primer, bilo zanimljivo – da sam ga zaustavila i tražila mu da objasni na šta tačno misli, ali samo sam se sledila i zanemela od pomisli da je tamo nekome iz Japana „potpuno jasno“ tako nešto vezano za našu zemlju. Da se gotovo podrazumeva.

Satoši nas je na kraju zamolio da šta god da se desi, koliko god strogi bili predavači i koreografi koji dođu posle njega, prestanemo da se plašimo autoriteta. „To je naša generacija imala. Vi ne smete.“

A kad smo kod postavljanja pitanja i kod autoriteta: novinar televizije N1, Miodrag Sovilj, postavio je predsedniku Aleksandru Vučiću pitanje da li je i u kom svojstvu otac ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića, Branko Stefanović, boravio u fabrici oružja Krušik i kakve su njegove veze s tom fabrikom. Soviljevo guranje mobilnog telefona predsedniku u lice (da bi pokazao dokument u kome piše da je Branko Stefanović, u okviru delegacije GIM-a bio u poseti “Krušiku” u pregledu naručenog oružja), dovedeno je u vezu sa predsednikovim nedavnim boravkom u bolnici.

U ovoj situaciji koja se zove „Predsednikovo obraćanje novinarima prilikom otvaranja parkića u Beogradu na vodi plus pitanje novinara Miodraga Sovilja plus reakcije nakon toga od kojih jedni brane Sovilja i kritikuju predsednika zato što nije dao odgovor, a drugi kritikuju Sovilja zbog načina postavljanja pitanja plus ga dovode u vezu s predsednikovom bolešću“, ja vidim dve struje nametnutih autoriteta: ovi za Sovilja i ovi za Vučića. Mislim da je važno izmaći se iz oba ova centra i postavljati pitanja i jednima i drugima. Jedino tako, ako ne pratimo slepo svoju želju da spadamo u tim Sovilj samo zato što nismo tim Vučić, videćemo kako da poboljšamo korake u borbi za istinu, transparentnost, i tako sve neke baš bitne stvari za koje ne sme da se gubi fokus.

Evo posvađala sam se s mamom oko toga, očigledno ovo ne sme da se kaže: jeste, meni je bilo baš neprijatno to guranje telefona pod nos. Posle Vučićeve rečenice „pročitajte mi Vi šta piše, ja Vama verujem“, nije trebalo da se nastavi (više puta). Ali ne zato što je (meni) neprijatno, nego zato što je bitno da nemaju šta da nam zamere. Svaki postupak, svaki detalj u gore navedenoj borbi je važan i da, svaki mora da bude čist i smiren. Evo, na primer: da je Sovilj odmah pročitao to što je pisalo na telefonu, mogli bismo svu pažnju da usmerimo samo na predsednikovo ponašanje i na uporno obraćanje novinarima sa „stručnjače“. To je već nešto. Čisto. Promišljeno. Kao kad sam prepričavala baki svoje svađe s jednim dečkom (baš se ponašao kao uličar, ali nisam mu ni ja ostajala dužna. Ni najmanje.) a ona mi je govorila „samo gledaj da ti ne budeš kriva“.

Zašto se prečesto postavljaju pitanja koja samo grebu površinu problema? Zašto se ne postavi konkretno pitanje na koje predsednik ne može da odgovori sa „ne znam“ i da se tu završi priča? Čak i ako je odgovor poricanje ili odbijanje (i možda još i bolje ako jeste), ostalo bi „u zapisniku“ da je postavljeno.

Zašto neko iz „tima Sovilj“ ne bi pozvao Sovilja da ispriča iz svog ugla sve lepo kako se desilo. Da se vidi da bar jedna strana ne krije ništa. Ovako Sovilj strana ćuti i brani se dok Vučić strana niže dalje optužbe, između ostalog onu za krivicu novinara za predsednikovu bolest, zamajavajući i sve više se udaljavajući od teme i odgovora na pitanje. Jedino nam ide u prilog činjenica da se gluposti i greške nadovezuju jedna na drugu i da ni jedna ni druga strana nema mudre, ne-uličarske postupke.

Dokle će to da bude jedino što nam ide u prilog? Mi smo loši, ali oni su gori – to nam je okej?

Dokle ćemo da balansiramo između „naših“ neveštih gluposti i „njihovih“ bezobraznih grešaka?

Dokle god budemo gledali jednu ovakvu situaciju (da ne ponavljam onaj dugačak naziv), koja je očigledan cirkus, i ponašali se kao da tu uopšte postoje neke jasne strane. Dokle god ne budemo naučili da postavljamo prava pitanja. A to mora da se uči, jeste, mora, pogotovo posle vekova ukorenjene povučenosti i ćutanja (koju, eto, čak i Japanci učitavaju). A kome se sad obraćam? Nama, što smo tu sad dok vi što ćutite i klanjate se autoritetima (nadam se) odlazite.

U savremenom plesu sve zavisi od izvođača i od njegove otvorenosti da uči nove metode, da se menja i nadograđuje znanje (a ne da se grčevito drži za staro). Iako plešemo u grupi, ne izlazimo na scenu držeći se za ruke – svako igra sam i svako je zadužen za sebe. Jedino tako, kad postoje „JA“ kojima je sve jasno, koja ne ćute, koja pitaju i zahtevaju i znaju kuda se kreću, funkcioniše igra cele grupe.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click