Podkast „Tragovi“- Zao čas – Epizoda 5: Ožiljci

18. December 2023.
Nakon dva masakra, nizale su mere, odluke i saopštenja. U finalnoj epizodi donosimo priču o tome kako je sistem reagovao na tragedije i kakav je bio odgovor društva na njih. Kakvo je bilo izveštavanje medija? Podignuta je optužnica protiv Kostinog oca i majke, ali i protiv Uroša Blažića iz Dubone. Da li su predložene kazne adekvatne? Da li je i ko, pružio ruku podrške porodicama ubijenih i kako se oni nose sa svime?
peti deo
Foto: Beta/Miloš Miškov/Privatna arhiva

Novinar i voditelj: Stefan Marković
Novinarka: Jovana Tomić
Urednik: Vladimir Kostić
Muzika: Rade Sklopić
Snimanje i dizajn zvuka: Dejan Tomka
Produkcija: Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) i Podkast RS
Advokat: Slobodan Kremenjak

 

TRANSKRIPT

 

[Kratka napomena za slušaoce: Ovaj podkast govori o masovnim ubistvima i sadrži detalje koji mogu biti uznemirujući. Takođe sadrži i vulgaran jezik.]

STEFAN (NARACIJA): Trećeg maja kada je školski čas umesto zvonom prekinut pucnjima bilo nam je svima jasno da više ništa neće biti isto.

Zahvaljujemo se

Zahvaljujemo se svim porodicama ubijenih koje su sa nama podelile svoje priče, Veranu Matiću i svima onima koji su direktno ili indirektno pomogli da uradimo ovaj podkast.

Ovaj podkast je nastao uz podršku Fridrih Nauman fondacije za slobodu. Mišljenja izražena u ovom podkastu su mišljenja CINS-a i ne odražavaju mišljenja Fridrih Nauman fondacije za slobodu.

 

KONFERENCIJA: Predsednik Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić. Predsedniče, izvolite.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Poštovani građani Srbije, drugi put u poslednjih 48 sati moramo da se obratimo…

STEFAN (NARACIJA): Nakon Ribnikara, a zatim i Malog Orašja i Dubone sve se odigravalo brzo. Konferencija za konferencijom. Odluka za odlukom. Mera za merom. Izjava za izjavom.

Neke nepromišljene… Neke paušalne… Neke zbunjujuće, dramatične, neke preteće…

ALEKSANDAR VUČIĆ: Ni ti monstrumi neće pobeći i neće izaći nikada! Neće izaći nikada! To ljudi u Srbiji treba da znaju. Pravde će biti.

STEFAN (NARACIJA): Neke… neobične, kao što je ona u kojoj predsednik ocenjuje da su roditelji ubice iz Ribnikara krem de la krem našeg društva.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Reč je o ljudima koji su u svakom smislu bili uzor… Krem de la krem našeg društva.

STEFAN (NARACIJA): Mnogo je takvih stvari bilo u medijima tih dana.

BRANKO RUŽIĆ: Srbija je takođe, nažalost, i deo onog sveta u kojem se ovakve stvari sve češće događaju. Evidentan je kancerogen, poguban uticaj interneta, video-igrica, takozvanih zapadnih vrednosti…

STEFAN (NARACIJA): Nizale su se odluke i mere.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Izvršiti kontrolu rada svih streljana. Doneti propise o uslovima i načinu korišćenja streljana, uključujući i zabranu neovlašćenog pristupa maloletnim licima…

ALEKSANDAR VUČIĆ: Propisivanje krivično-pravne odgovornosti za lica koja omoguće maloletnim i drugim neovlašćenim licima da dođu u posed vatrenog oružja…

ALEKSANDAR VUČIĆ: Moj predlog vam je da razmotrite mogućnost snižavanja starosne granice za krivično-pravnu odgovornost lica maloletnih…

ALEKSANDAR VUČIĆ: Pooštravanje sankcija za nepoštovanje propisanih obaveza pružalaca medijskih usluga…

ALEKSANDAR VUČIĆ: Da pripreme izmene i dopune Zakona o oružju i municiji…

STEFAN (NARACIJA): Teško je bilo da se isprati šta se dešava… kakve su odluke… koje su to mere… I da li ćemo zahvaljujući njima da budemo bezbedniji… sigurniji… I ko je uopšte odgovoran za ubistva i u kojoj meri? I… Gde su porodice ubijenih u celoj toj priči?

IVAN BOŽOVIĆ: Mi smo od prvog trenutka shvatili da nam je potrebna neka pomoć. Da nam je potrebna neka i psihološka pomoć i da je potrebna neka podrška države, sistema.

[UVODNA ŠPICA]

STEFAN (NARACIJA): Ja sam Stefan Marković, ovo su Tragovi – Zao čas.

U ovom podkastu govorim o prvom masovnom ubistvu u jednoj školi u Srbiji i onom koje je usledilo dan kasnije u selima južno od Beograda.

Slušaš petu, poslednju epizodu – Ožiljci.

U ovoj epizodi govorim o svemu onome što se dešavalo nakon dva masakra koji su do temelja potresli Srbiju.

Kakvi su bili potezi vlasti i kako je društvo reagovalo na njih?

Koga je pravosuđe označilo kao krivce i da li uopšte u ovim slučajevima može da se očekuje adekvatna pravda?

Ali i kako se danas sa gubitkom nose porodice ubijenih… Pa i mi kao društvo?

[KRAJ UVODNE ŠPICE]

STEFAN (NARACIJA):  29. je novembar, 8:45 ujutru.

[Protest ispred škole]

Nalazim se ispred Ribnikara. Prska ledena kiša na okupljene ljude u zimskim jaknama i vunenim kapama.

Već sam uveliko pisao scenario za ovu epizodu, kada sam saznao da jedan deo roditelja ubijene dece u Ribnikaru organizuje protest ispred škole.

[Protest] NINELA RADIČEVIĆ: Ovo više nije škola. Zgrada u kojoj je ubijeno desetoro duša, ona ne može više da bude škola.

STEFAN (NARACIJA): Ako ne prepoznaješ glas, ovo je Ninela Radičević. Mama Ane Božović. Devojčice iz petog razreda koja je 3. maja ubijena dok je dežurala. Na desetine ljudi stoji ispred ulaza u Ribnikar. Tu gde je 3. maja naoružani trinaestogodišnjak ušao u školu. Taj ulaz je sada zatvoren. Kao i uostalom ceo taj deo škole. I prizemlje i sprat.

Pored ulaza, na prozoru, slike ubijene dece i datum 3. maj. Ispod toga cveće, sveće i ikone.

[Protest] NINELA RADIČEVIĆ: Ova zgrada je mesto zločina. Da se razumemo.

STEFAN (NARACIJA): Razlog za ovo okupljanje je to što jedan deo roditelja dece koja ide u Ribnikar traži da se deca vrate i u zatvoreni deo škole. Ovi drugi, koji protestuju na školu gledaju kao na stratište koje više nikada ne može da bude škola.

[Protest] NINELA RADIČEVIĆ: I roditelji traže, šta, da se mesto zločina pretvori ponovo u školu. Da ulaz na koji su naša deca poslednji put ušla u školu, a izašla na potpuno drugi način, šta to treba da nastavi da bude ulaz u školu gde će dečica da ulaze i da se igraju, da budu bezbrižna i da to bude sigurno mesto.

STEFAN (NARACIJA): Ono oko čega je nastalo neslaganje je izgradnja memorijalnog centra.

[Protest] NINELA RADIČEVIĆ: Meni memorijalni centar ne treba. Memorijalni centar je potreban ovom društvu. I to je ono što mi želimo da istaknemo kao važno.

STEFAN (NARACIJA): Svi smatraju da memorijalni centar treba da postoji. Ali su ideje roditelja ubijene i preživele dece iz Ribnikara različite. Jedni smatraju da škola treba da se sruši i tu podigne memorijalni centar, drugi da deo škole koji je sada zatvoren postane to, a treći da samo učionica u kojoj je ubica pucao bude mesto sećanja.

Ali niko od njih nije taj koji može ili bi bar trebalo to da odluči. Već država.

[Protest] NINELA RADIČEVIĆ: Prosto smatram da država već jednom treba da krene da se bavi ovim problemom.

STEFAN: A da li se bavi?

NINELA: Trenutno ne.

STEFAN (NARACIJA): Pa kako smo došli do ovoga? Kako je država dopustila da se roditelji koji su na tako strašan način izgubili decu bave sudbinom memorijalnog centra i škole?

Protest je završen kratkom šetnjom do zgrade Vlade Republike Srbije gde su okupljeni po ovoj instituciji lepili parole – „3. maj i dalje traje“.

Pa da li je ova parola jezivo tačna i da li smo kao u Danu mrmota, zarobljeni u tom danu koji nikako ne može da prođe?

[192] OPERATER: Dobili ste službu 192 Policijske uprave za grad Beograd…

STEFAN (NARACIJA): Nakon što je ubio devet učenika i čuvara Ribnikara i ranio još pet đaka iz razreda i nastavnicu istorije, Kosta je pozvao policiju.

Kada je došla policija, on se predao.

STEFAN (NARACIJA): Policajci su Kostu sa lisicama na rukama izveli iz škole i ubacili ga u automobil. Preko glave su mu nabacili crnu jaknu. Da mu sakriju identitet.

Ali njegov identitet nije dugo ostao tajna.

Tabloidi su odmah objavili njegovo ime, kao i njegovu fotografiju.

VUK JEREMIĆ: I naravno, slika je objavljena, puno ime i prezime…

STEFAN (NARACIJA): Ovo je Vuk Jeremić, novinar dnevnog lista Danas. I nemoj da ga pomešaš sa političarem, samo dele isto ime.

STEFAN (NARACIJA): Njegova redakcija se, baš kao i naša, nalazi nedaleko od Ribnikara. I on je bio jedan prvih novinara koji je tog dana bio ispred ove škole.

VUK JEREMIĆ: Dolazim tamo i tu su već dva ili tri policijska automobila, ne znam da li sam uopšte kameru video i jednu.

STEFAN (NARACIJA): Međutim, Kostin identitet nije bila jedina informacija koja je procurila tog dana. Samo nekoliko sati kasnije, javno je objavljen spisak dece koju je Kosta planirao da ubije.

A… to nije smelo da se dogodi.

Sve se odigralo na konferenciji za novinare, koju je organizovanala Vlada Srbije. Sećam se da sam je gledao sa nevericom. Ali moj kolega Vuk iz Danasa je izveštao o njoj.

VUK JEREMIĆ: I onda je krenuo Ružić… Ja sam krenuo da kucam… I krenuo sa onim zapadnim vrednostima. Ja znam da pišem, nemam vremena da procesuiram šta pišem… Ovo nešto ne zvuči kako valja, al’ dobro.  Njegove reči. Okej, to smo pustili. Danicu Grujičić, e onda kreće Veselin Milić.

STEFAN (NARACIJA): Veselin Milić je inače načelnik Gradske policijske uprave Grada Beograda.

VUK JEREMIĆ: I on priča sve. Spisak i ovo…

VESELIN MILIĆ: Ovo je bio spisak dece koju je planirao da likvidira. Sam je radio plan ulaza u školu, izlaza iz škole, koji je nađen na njegovom radnom stolu i kako je sam rekao ovde – odredio je prioritetne mete. Skica malo izgleda kao iz neke video-igrice ili iz nekog horor filma. Što ukazuje da je detaljno, po razredima škole planirao kako da uđe u koju učionicu…

STEFAN (NARACIJA): Unutrašnja kontrola MUP-a je pokrenula postupak i informisala Više javno tužilaštvo u Beogradu, koje je prebacilo loptu na osnovno javno tužilaštvo, jer u Veselinovom postupanju nije bilo elemenata za krivičnu odgovornost.

Do danas, a govorim o decembru 2023. ovaj postupak nije okončan i za to niko nije preuzeo odgovornost.

Tražio sam od MUP-a intervju sa Veselinom Milićem. Nikada mi nisu odgovorili. 7.maja, četiri dana nakon ubistva u Ribnikaru ministar prosvete podneo je ostavku.

N1: Ministar prosvete Branko Ružić podneo je neopozivu ostavku. Ružić je svoju ostavku podnetu predsednici Vlade Ani Brnabić, u međuvremenu objavio i na svom Tviter profilu. A u njoj navodi da je ostavku ponudio i u danu kada se tragedija u Osnovnoj školi dogodila.

STEFAN (NARACIJA): Neki su smatrali da je to prekasno. Da je trebalo odmah nakon ubistava, kao simboličan čin da odstupi sa funkcije ministra ministarstva koje je, da kažem, nadležno za škole.

Ali ni Ružića nisam uspeo da intervjuišem.

[Telefon] STEFAN: Halo, dobar dan, gospodine Ružiću vi ste? Ovde Stefan Marković, novinar CINS-a…

STEFAN (NARACIJA): Nije želeo da razgovara o Ribnikaru.

[REKLAMA]

STEFAN (NARACIJA): Građani su tražili odgovore i odgovornost. Dva masakra u dva dana nisu mogla da se gurnu pod tepih.

[Zvuk protesta]: Vučiću, odlazi! Vučiću, odlazi! Vučiću, odlazi!

STEFAN (NARACIJA): Samo pet dana nakon ubistva u Ribnikaru i četiri nakon masakra u Malom Orašju i Duboni, građani su se okupili ispred Skupštine.

Baš dobro pamtim taj prvi protest. Bio je neverovatan broj ljudi… A bilo je tako tiho. Ja pokušavam da uhvatim zvuk za podkast, ali ništa. Samo po koji razgovor između okupljenih.

[Protest]

STEFAN (NARACIJA): Da li ti zvuči kao da je ovde na desetine hiljada ljudi? Nije bilo parola, nije bilo pištaljki, nije bilo muzike. Ničega. Kao novinar sam pratio baš dosta protesta… ali ovako tih… nikada.

I tako je bilo sve do Vlade Republike Srbije, gde je kolona završila sa šetnjom.

[Zvuk protesta]: Ovde smo jer hoćemo da živimo bez straha. Hoćemo za svu decu sigurne škole, ulice, sela, gradove, jer to zaslužuju! Hoćemo da se svi osećaju bezbedno u svojoj zemlji. Hoćemo empatiju, a ne mržnju. Ovde smo jer verujemo da možemo da se izborimo protiv nasilja…

STEFAN (NARACIJA): Na protestu je zatraženo da se smene članovi REM-a, da se ukinu rijaliti programi, da se ukinu nacionalne frekvencije Pinku i Hepiju, ali i smena ministra untrašnjih poslova Bratislava Gašića i direktora BIA Aleksandra Vulina.

[Zvuk protesta]: Ostavke! Ostavke! Ostavke!

STEFAN (NARACIJA): A onda su protesti postajali sve masovniji i sve bučniji i polako su političari iz opozicije počeli da staju na njihovo čelo.

Ali vladajuća Srpska napredna stranka nije ostala nema na to.

Krajem maja 2023. organizovali su svoj miting. Tu na istom mestu – ispred Skupštine.

STEFAN (NARACIJA): Pristalice SNS-a i Aleksandra Vučića došle su u prestonicu iz čitave Srbije.

STEFAN: Izvinite, je l’ ste došli na skup?

UČESNIK MITINGA: Jesmo, kako da ne.

STEFAN: Odakle ste došli?

UČESNIK MITINGA: Iz Leskovca.

STEFAN (NARACIJA): Dok su nekim porodicama ubijenih građanski protesti značili i za njih predstavljali pravu podršku građana, a neki su čak i učestvovali na njima, bilo je i onih koji smatraju da su oba skupa bila neumesna. Među njima i Anđelko Aćimović, otac ubijene Angeline.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Shvatio bih i to da su izašli tri dana i da su posle rekli „40 dana mi poštujemo žrtve i ništa ne radimo politički“. Isto kao što ni opozicija, tako i vlast koja je htela da pokaže da je jača nisu ni oni trebali to da urade.

STEFAN (NARACIJA): Sve što se dešavalo tih dana izgledalo je ne kao smirivanje situacije u društvu, već kao rasplamsavanje već ogromnog požara.

Pod parolom „sistem nije zakazao“, sistem je lagano otkazivao. Kao dotrajali sat sa jeftinim mehanizmom. Jedan po jedan točkić ispadao je iz ležišta.

Sem Ružića niko nije podnosio ostavku. A i Ružić je već 30. maja dobio novu funkciju u Vladi, i sa njom i veću platu.

Željko Mitrović je, na predlog samog predsednika Vučića, najavio ukidanje rijalitija, da bi ga samo zamenio drugim.

ŽELJKO MITROVIĆ: Ako me je slučajno neko loše protumačio ili loše čuo, evo da pojasnim. Serijal koji je bio u toku, bio je zbog veoma specifičnih događaja i velike tragedije koja je zadesila Srbiju prekinut.

STEFAN (NARACIJA): Nasilje nije jenjavalo, a tabloidi su neprestano izveštavali o Kosti. Kao on je nekakav zločinački supergenije, bavili se njegovim odnosom sa majkom, šta je voleo da gleda, da jede, šta je rekao, šta traži, takve stvari. Pitanje je šta je uopšte od toga bila istina.

Mediji su od njega napravili neku vrstu antiheroja. I to je strašno povređivalo porodice ubijenih.

RADICA VLAHOVIĆ JOVIČIĆ: I ono što strašno boli – mediji. Da se vi, to je išlo konstantno, vidite sliku brata ili dece i pored toga… ne znam zašto je to tako.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: I sad vi predstavite jednog dečaka na način kao antiheroja deci u uzrastu koja po razvojnom periodu su buntovna. Kako njima to izgleda: „što je car, al ih zavitlava tamo“.

IVAN BOŽOVIĆ: Od prvog trenutka je krenulo medijsko izveštavanje, i nije stalo. Znači, i mi smo bili na tom sastanku na kome smo njima rekli da bi bilo dobro da se to prekine jer to nije dobro ni za društvo ni ništa, i onda su oni izašli s jednim saopštenjem svim medijima da, to, da ne treba da objavljuju njegovu sliku, njegovo ime, da se ne priča, međutim, to ništa…

STEFAN (NARACIJA): Tamara Džamonja Ignjatović, predsednica Društva psihologa i tadašnja članica radne grupe Vlade radila je na ovom saopštenju.

TAMARA DŽAMONJA IGNJATOVIĆ: Moje kolege sa odeljenja za psihologiju su napisale preporuke za informisanje jer smo shvatili posle prvih nekoliko dana koliko taj način informisanja šteti samim žrtvama i neposredno pogođenima, i posredno pogođenima ali koliko sa druge strane predstavlja i rizik za ponavljanje takvih stvari.

STEFAN (NARACIJA): Ali sve je bilo uzaludno. Mediji i dalje izveštavaju na isti način i sve je to dovelo i do toga da se deca identifikuju sa ubicom.

A mere su bile takve da nije bilo milosti ni za koga. Tih dana bila je stroža kontrola sadržaja na internetu, ali i generalno, ponašanja dece. Hapsili su se svi oni koji su na društvenim mrežama veličali i podržavali Kostu, ali i oni koji su mislili da će biti zabavno da u školu ponesu plastični pištolj. Ili nož. Ili da i sami naprave spisak učenika.

[TikTok]DEVOJČICA: Kosta moj brate, evo vam ga svima kurčina.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je jedna od maloletnica koja je privedena zbog toga što je na TikTok-u veličala ubicu i vređala ubijene.

DEVOJČICA: Ja ne znam, ljudi. ‘Ajde ovako. Zašto je on njih pucao? Zašto?! Zašto?! Zašto?! ‘Ajde, recite mi, ako ste tol’ko pametni, recite mi, zašto. Ima način zašto je on njih pucao i zašto ima spisak. Pušite mi kurac.

STEFAN (NARACIJA): Privedenima je određivan pritvor do 30 dana. Država je rešila da odgovori represijom. Ali da li je to bio pravi put? Da li su nakon toga, ta deca izašla bolja?

TAMARA DŽAMONJA IGNJATOVIĆ: Reakcija je sa jedne strane bila opravdana da se reaguje tako što se to uopšte ne toleriše i to je bilo vrlo važno da se to ne pusti tako kao nekakav nepromišljeni nestašluk ili neslana šala itd. To je zaista toliko bilo u tom trenutku neprimereno da je dobro da se na to reagovalo.

STEFAN (NARACIJA): Ali profesorka Tamara Džamonja Ignjatović smatra da to nije dovoljno, već da je pored, da kažem, zastrašivanja i kažnjavanja, trebalo i da se razgovara sa njima. Da im se objasni zašto je to loše.

TAMARA DŽAMONJA IGNJATOVIĆ: Ta deca je trebalo da budu identifikovana i da se sa njima razgovara šta to znači, kakve to efekte ima, kako oni misle, da samo za trenutak zamisle u tom razgovoru da su se oni našli na mestu te dece, da se to desilo njihovim drugovima.

STEFAN (NARACIJA): I upravo zbog toga, smatra Tamara, samo pritvor bez dobrog objašnjenja zašto je problematično njihovo ponašanje, može da ima čak i kontraefekat kod takvih osoba.

TAMARA DŽAMONJA IGNJATOVIĆ: Možete čak samo provocirati kod nje gnev prema tom društvu koje na taj način reaguje. Mora da prepozna posledice svog delovanja i da preuzme odgovornost. E onda smo uradili dobru stvar što nismo tolerisali, ali smo pomogli toj osobi da razume to.

STEFAN (NARACIJA): Ali da li je sve to urodilo plodom?

Pet meseci kasnije, novi zločin.

N1: Trinaestogodišnji dečak, ubijen je u tuči maloletnika jutros u Niškoj Banji, potvrđeno je za N1 u Hitnoj pomoći u Nišu. Tuča se kako saznajemo dogodila jutros oko 11 sati…

STEFAN (NARACIJA): Samo dan kasnije, u Novom Sadu je devojčica od takođe 13 godina, nožem izbola svoju drugaricu iz škole.

Naš zakon je takav da deca ispod 14 godina ne mogu krivično da odgovaraju. Pa šta je onda sa ubicom iz Ribnikara?

Nakon nešto više od pet meseci od masakra u Ribnikaru, glavni tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenad Stefanović organizovao je konferenciju za novinare.

NENAD STEFANOVIĆ: Poštovani predstavnici medija, dobro došli u Više javno tužilaštvo u Beogradu.

STEFAN (NARACIJA): Nakon pet meseci istrage, optužnica u vezi sa zločinom u Ribnikaru je podignuta.

Ali… ne protiv ubice.

On kao dete od 13 godina odmah je oslobođen krivice. To znači da ne može u zatvor. Smešten je u psihijatrijsku ustanovu i njegova budućnost je u ovom trenutku nepoznata.

NENAD STEFANOVIĆ: Danas je nakon nešto više od pet meseci sveobuhvatne istrage, Više javno tužilaštvo u Beogradu podiglo optužnicu protiv Vladimira Kecmanovića. Oca deteta koje je 3. maja 2023. godine u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ lišilo života deset osoba, od čega devetoro dece.

STEFAN (NARACIJA): Optužnica je podignuta protiv njegovog oca Vladimira zbog sumnje da  je pištolje i municiju čuvao u kutijama za prenos oružja, spakovane u ranac, umesto da ih drži u sefu. Vladimir je od 3. maja bio u pritvoru, a sada mu preti kazna od 12 godina zatvora.

NENAD STEFANOVIĆ: Okrivljeni je tako omogućio detetu da dođe u posed dva pištolja za koje ga je prethodno obučavao da puca u streljačkom klubu.

STEFAN (NARACIJA): Optužnica je podignuta i protiv Kostine majke Miljane. Na jednoj čauri pronađen je njen DNK.

NENAD STEFANOVIĆ: Preciznije na jednoj čauri koja je pronađena u kabinetu istorije kod vrata, kada se ulazi, pronađen je njen nesporni DNK.

STEFAN (NARACIJA): Za nju tužilac traži kaznu od dve godine zatvora. Sudiće se i instruktoru i predsedniku streljačkog kluba u kojem je Kosta sa ocem pucao. Ali ne zbog toga što je Kosti bilo zabranjeno, već zato što su, prema optužnici, navodno lažno svedočili da Kosta nije bio u njihovoj streljani.

Optužnica je ubrzo potvrđena i na Višem sudu. U trenutku dok pišem scenario za ovu epizodu suđenje još nije zakazano.

Pored tog krivičnog postupka, porodice ubijenih u Ribnikaru vode i parnični postupak protiv Kecmanovića. Jedna od tih porodica je i porodica Čikić.

STEFAN: Sada traju dva procesa – jedan je krivični proces, drugi je parnični postupak šta je na kraju pravda za vas?

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Šta znači pravda?

MILOŠ ČIKIĆ: Nama ništa neće vratiti Andriju, u tom kontekstu.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Kad kažete pravda, meni ne treba neka vrsta osvete.. ali ne možemo ni da pošaljemo poruku da u ovom ili bilo kom društvu ljudi mogu da rade šta god hoće i da prođu nekažnjeno. I da mogu da uništavaju tuđe živote.

MILOŠ ČIKIĆ: I da se izvuku sa tim.

STEFAN (NARACIJA): Sve što traže je odgovornost. Da se pokaže da ovakav strašan zločin ne može da prođe nekažnjeno.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Mi smo imali dete koje je samo za poželiti.

[Snimak] ANDRIJA ČIKIĆ: Zdravo, ja sam Andrija Čikić. Imam 11 godina i…

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Mi smo bili srećni s njim. Mi nemamo više dece. Zaista kakav je to život. Ništa nam ga neće vratiti, ali zamislite da ostanete s tim da niko nije odgovoran. Da može, da se to radi tako. Ni za nas, ni za budućnost nije dobro. Pričali smo malopre, kako deca to vidi, kako roditelji vide. Roditeljima mora da se stavi na teret odgovornost. Da i oni znaju, ne može da ono kao – moje dete radi šta god hoće…

STEFAN (NARACIJA): Tu je Ministarstvo zdravlja potencijalno pronašlo rešenje. Predložilo je izmenu Zakona o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama prema kojom bi deca, kao što je Kosta, koja ne mogu krivično da se gone mogla da budu praktično na neodređeno smeštena u ustanove za mentalno zdravlje.

Imali bi veštačenja na šest meseci i onda bi se njihovo zatočeništvo u psihijatrijskim ustanovama po potrebi produžavalo.

Nekoliko nevladinih organizacija za ljudska prava negoduje zbog ovakvog predloga. Smatraju da se time dehumanizuju deca. Sa druge strane, roditelji ubijene dece iz Ribnikara koji na neki način i učestvuju u izmeni ovog zakona, smatraju da je to jedino ispravno rešenje.

NINELA RADIČEVIĆ: Pa, znate šta, to su izmene zakona i ta izmena zakona predviđa da se za maloletnike ispod 14 godina, u slučaju teškog krivičnog dela, da se oni smeste u mentalnu instituciju bez ograničenog vremenskog roka, i da se radi evaluacija na šest meseci. Dakle, ono što sad čaršija interpretira da mi sad hoćemo svu decu ispod 14 godina da strpamo u zatvor, to nije tačno. Dakle… Jer vama zakon ne predviđa šta da uradite u ovakvim slučajevima, kad maloletnik ispod 14 godina uradi bilo koje krivično delo… Šta to znači? On može da izađe, da ode kući i uradi to opet sutra i nikom ništa. Je l’ to poruka koju treba da šaljemo?

IVAN BOŽOVIĆ: Mislim, znate šta, ono što kaže mi, mislim, to je, prosto, nema slučaj, nama je u interesu da on nikad ne izađe.

NINELA RADIČEVIĆ: Ma, ne nama, društvu je u interesu.

[REKLAMA]

STEFAN (NARACIJA): Predsednik je obećao da ni Kosta ni Uroš neće nikada biti slobodni.

ALEKSANDAR VUČIĆ: Ni ti monstrumi neće pobeći nigde i neće izaći nikada! Neće izaći nikada! To ljudi u Srbiji treba da znaju. Pravde će biti. Ni onaj mali monstrum, ni ovaj nešto veći monstrum.

STEFAN (NARACIJA): Ali u praksi… pa nije baš tako. Sredinom oktobra podignuta je optužnica protiv Uroša Blažića… I tu postoji problem, koji je šokirao porodice ubijenih u Malom Orašju i Duboni.

STEFAN: Juče je podignuta optužnica.

DRAGANA VUJADINOVIĆ: Videli smo. Videli smo i svi smo loše kad smo videli da je maksimalna kazna 20 godina. Šta reći.

STEFAN (NARACIJA): 20 godina. Bez obzira na Vučićevo obećanje da, onaj nešto veći monstrum po godinama, kako ga je nazvao, neće nikada izaći iz zatvora, najteža kazna za njega je 20 godina iza rešetaka. Znači, u najgorem scenariju po njega, biće na slobodi u svojoj četrdeset i prvoj godini.

To je zato što je Uroš u vreme ubistva imao manje od 21 godinu. Dakle, mlađi punoletnik. Ovo je roditelje najmlađe žrtve iz Malog Orašja ostavilo bez reči.

DEJAN MILIĆ: Sa našim zakonom nešto nije u redu, da mora da bude oštriji i strožiji, po meni.

DRAGANA VUJADINOVIĆ: Nama je advokat rekao da i ako se zakon promeni sad, njega taj zakon ne kači. I mi smo svesni toga. Mi smo svesni bili te njegove kazne da maksimalno će da bude 20 godina al ja računam ajde da uradimo nešto. Ajde bilo šta da uradimo da se to više ne dešava.

DEJAN MILIĆ: Zbog drugih porodica. Zbog drugih.

STEFAN (NARACIJA): U Duboni, u domu porodice Panić, koja je ostala bez oba deteta – Milana i Kristine, vlada neverica.

SAŠA PANIĆ: Faktički, to ispada godinu dana po detetu. Mislim da to nije uzor za drugu decu. Svi prate ovaj slučaj, kad budu videli da je takva mala kazna verovatno će neko da pokuša da uradi tako nešto opet jer ništa to nije neka drastična kazna za njega. Devet ljudi ubio, 12 osakatio za ceo život da budu invalidi. Iskreno meni nije dovoljno 20 godina, meni nije dovoljno ni doživotna za njega. Ali 20 godina je stvarno malo.

STEFAN (NARACIJA): Na kraju dana, porodice ubijenih u Ribnikaru, kao i one u Malom Orašju i Duboni, manje više su ostavljene same sebi. Ono što jeste bilo konkretno, ubijenima u Ribnikaru grad je platio sahrane. Porodice je zvao tadašnji ministar prosveta Ružić i gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić koji je želeo da ih poseti.

NINELA RADIČEVIĆ: Posle jedno mesec, mesec i po dana je zvala gospođica iz kabineta gradonačelnika, gde je pitala, eto, gde je pitala da li bi mi bili raspoloženi da gradonačelnik dođe bez medija, bez ičega, onako, prosto… Da li da dođe kod nas, hteo je da nam izjavi saučešće. Ja nekako nisam bila raspoložena za to. Ima roditelja kod kojih je bio, ali kod nas nije bio, ali, eto, oni su se javili. Kažem, to je bilo, prošlo je mesec dana sigurno, znam, jer ja sam počela da radim posle tri nedelje. Tako, minimum mesec dana je bilo. Osim toga nas nije kontaktirao niko.

STEFAN (NARACIJA): Anđelko i Natalija, roditelji ubijene Angeline Aćimović su se sastali i sa predsednikom Vučićem u Crkvi Svetog Marka.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Bila je najava, pitanje, da bi predsednik želeo da nas vidi da porazgovara sa nama. Mi smo prihvatili, porazgovarali smo. Tražili smo ono što i danas tražimo, a to je samo da oni koji su krivi budu kažnjeni, i da se tretman kontroliše maksimalno da oni što su uradili ne izbegnu odgovornost. Ništa drugo nismo tražili. I to i danas tražimo. I mislim da oni to čine maksimalno dobro za sada i nadam se da će do kraja ispuniti obećanja.

STEFAN (NARACIJA): Ivan i Ninela se prisećaju kako su se na kraju sami roditelji organizovali oko svega što im je bilo potrebno – od psihološke do pravne pomoći.

IVAN BOŽOVIĆ: Kada smo malo došli sebi, kada su prošle sve te sahrane, kada smo svi malo onako, prošli taj prvi šok, mi smo, kažem – kontaktirala nas je jedna majka i mi smo se svi zajedno skupili i već smo onda počeli da razgovaramo na temu da nam treba advokat, šta da radimo, onda smo se angažovali, i, ovaj, i sećam se, mislim da sam čak ja postavio pitanje: „Je l’ vas neko zvao?“, svi su rekli: „Ne“.

NINELA RADIČEVIĆ: Ne.

IVAN BOŽOVIĆ: Sem tog izjavljivanja saučešća, i, naravno, Grad je stvarno pokrio sve te troškove…

NINELA RADIČEVIĆ: Jeste, to jeste.

IVAN BOŽOVIĆ: Nismo imali nikakve, to… Imali smo te stvari da izaberemo, ali nismo imali ništa da sa novcem. I to jeste bila olakšavajuća okolnost u tom momentu jer nismo morali i o tome da razmišljamo.

NINELA RADIČEVIĆ: Da…

JOVANA: Jeste li očekivali da vas neko zove?

IVAN BOŽOVIĆ: Jesmo, očekivali smo jer nekako… Mi smo bar takvi… Mi smo od prvog trenutka shvatili da nam je potrebna neka pomoć. Da nam je potrebna neka i psihološka pomoć i da je potrebna neka podrška države, sistema nekog…

STEFAN (NARACIJA): Sada se sve te porodice nose sa gubicima najbolje što znaju. Ivanu i Nineli recimo prija da otputuju iz Beograda. Koriste svaku priliku za to.

Ono što ih teši je to što znaju koliko je Ana bila voljena.

IVAN BOŽOVIĆ: Mi smo njoj svaki dan govorili: „Anči, znaš ti koliko mi tebe volimo!“.

NINELA RADIČEVIĆ: Svaki dan.

IVAN BOŽOVIĆ: Ja da sam hteo ćeru, ja bih baš takvu hteo. I to smo joj svaki dan govorili.

STEFAN (NARACIJA): Ana je bila baš vesela devojčica.

[Ana Božović snimak]

IVAN BOŽOVIĆ: I to je meni neka uteha, što, ja sam siguran da ona nije znala šta se dešava. Jer ja sam se čuo s njom šest-sedam minuta pre toga, i ona je bila sva srećna i nasmejana, i kao „doći će tata“… Ona je mene zvala to jutro da joj donesem pare. Ja sam mogao da joj kažem  „ne mogu da prođem“, ali ja sam, takva je bila,, rekoh „ma, doneću ti, naravno“, nisam mogao da je odbijem ni za šta. I išô sam po nju, i znam da se, eto… Mislim da on kad je ušô, da ona nije bila ni svesna šta se dešava, i ona je samo zaspala.

STEFAN (NARACIJA): Ali teško je pobediti tišinu.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Ne čuje se klavir. Ne čuje se kad uđe u kuću „Ćao mama“.

MILOŠ ČIKIĆ: „Da vam ispričam šta je bilo danas.“ U našoj kući nikad nije bila tišina. Nikad.

STEFAN (NARACIJA): Roditelji Andrije Čikića, Miloš i Suzana kažu da utehu pronalaze jedno u drugome, ali i uspomenama na svog sina.

MILOŠ ČIKIĆ: U nama nema gorčine, nema besa.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Mi nemamo gorčinu, mi imamo beskrajnu tugu. Andrija je nama bio jedino dete.

MILOŠ ČIKIĆ: I lepe emocije vezane za pređašnji život.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Onda sam ja u momentima kada su porodice naše bile ozbiljno zabrinute za nas ja sam rekla: „Shvatate, strašno je ovo. Ja još ne mogu da spojim da njega nema. Da njega nikad, nikad.. ali ja od ljubavi koju smo mi razmenjivali mogu da živim dva života“.

STEFAN (NARACIJA): I stvarno, Suzana i Miloš o Andriji mogu da pričaju satima. Neprekidno. Njihove porodične avanture… putovanja… izlasci… Sladoledi u Crnoj ovci, čizkejk u Ruskom caru, pica večeri uz film kada je loše vreme.

MILOŠ ČIKIĆ: Ja mogu da kažem da smo 14 godina živeli kao u pit stopu formule 1. Bukvalno. Hiljadu ideja, hiljadu planova.

STEFAN (NARACIJA): Svako ima svoj način kako se nosi sa bolom.

NATALIJA AĆIMOVIĆ: Ja sam zaista mesec i po dana nakon svega toga bila sama sa sobom bukvalno. Meni je to trebalo da ja to u sebi obradim, doživim, složim da bih mogla da nastavim. Rešavala bukvalno sa sobom, da li ja živim ili ne živim.

STEFAN (NARACIJA): Natalija, Angelinina mama nije želela psihoterapije i tablete. Njoj je bio potreban samo zagrljaj drugih roditelja… Onih koji su baš kao i ona ostali bez dece. Saborci u tuzi.

NATALIJA AĆIMOVIĆ: Verujte mi da sam ja umrla sa mojim detetom. To nije preuveličavanje nimalo apsolutno. Čovek zaista umre sa svojim detetom. Ovo je sad, ja ne mogu razumete sebi, da sad ne pričam. Ali to što je ostalo, to više nije život, nego postojanje…koje moraš.

STEFAN (NARACIJA): Ova tragedija je pogodila sve nas. Ali mislim da niko ko nije prošao kroz istu bol ne može u potpunosti da razume kroz šta prolaze porodice ubijenih. Najbolji lek pronašli su jedni u drugima.

Okupili su se na mesindžer grupi. Zajedno organizovali rođendane stradaloj deci, okupljali se na groblju…

STEFAN: Vi ste sada postali svi bliski?

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Pa mi smo sliom prilika postali jedna porodica. Naravno da i u jednoj pravoj ne možete se slagati sa svima. Tako i mi imamo svoje prošle živote, gledanje na svet i sve što se oko nas dešava i nismo jednaki. Ali jedni sa drugima saosećamo, razumemo, zašto onaj drugi ne misli kao ti. Al’ eto, živimo zajedno.

STEFAN (NARACIJA): A onda su u oktobru porodice ubijenih u Ribnikaru organizovale susret sa onima koji dele sličnu sudbinu – sa roditeljima ubijenih u Malom Orašju i Duboni. Sestra ubijenog čuvara škole Dragana kaže da je za nju to bilo jako emotivno iskustvo.

RADICA VLAHOVIĆ JOVIČIĆ: Ne znam, još uvek sam pod utiskom svega. Pa to ne možete da zamislite ni u najgorem filmu. Radni ljudi, vredni. Vi vidite da su to poštene familije. To su deca 19, 20, 22 godine. Neki su završili škole u Beogradu, i nisu ostali u Beogradu. Oni su se vratili. Radni, vredni, predani. Sve što smo mogli da čujemo pa to su deca za primer, deca, mladići.

STEFAN: Gde ste se vi sastali?

RADICA VLAHOVIĆ JOVIČIĆ: Išli smo da obiđemo tri grobna mesta, četvoro na jednom, troje, dvoje.. na svakom tom da kažem memorijalnom centru, roditelji porodica, izjavili saučešće, zapalili sveće. I taj zagrljaj mnogo znači. Ja mislim da roditelj roditelja najbolje razume. Sestra sestru najbolje razume.

JOVANA: Je l vam značio susret sa roditeljima ubijene dece u Ribnikara kad su došli?

ZORICA PANIĆ: Pa prijao nam je. Divni su ljudi, mislim i njih je zadesilo kao i nas.

STEFAN (NARACIJA): Ovakva tragedija mogla je da zadesi i tebe i mene. I svaki put kada pomislim na to, bukvalno se naježim. Pa čak iako se možda tebi i meni nije desila tragedija direktno… I mi smo deo nje. Pored žrtvi dvojice ubica… i sami smo postali žrtve.

IVAN BOŽOVIĆ: Kad kažete žrtva, znači, neko se žrtvovao za nešto, je l’ tako? Mislim, to je kao reč žrtva. Ako ih već zovemo žrtvama, ajde da vidimo za šta su se…

NINELA RADIČEVIĆ: Tako je. Za šta su se žrtvovali? Koja je svrha njihove žrtve?

IVAN BOŽOVIĆ: I to je nama nekako…

NINELA RADIČEVIĆ: I onda, znate…

IVAN BOŽOVIĆ: I to nam daje snagu…

NINELA RADIČEVIĆ: Tako je.

IVAN BOŽOVIĆ: Da guramo i da idemo dalje, kao želimo da…

NINELA RADIČEVIĆ: Mi želimo da ovo društvo bude bolje. Prosto, mi želimo da…

STEFAN: Jel vidite da postoji mogućnost da postane bolje?

NINELA RADIČEVIĆ: Hmmm… Ne.

STEFAN (NARACIJA): Pa da li zaista ne možemo da postanemo bolji? Gde smo mi sada? I kako se uopšte oporavljamo od najmračnijih dana od kad znam za sebe? Zašto se više ne osećam isto kao pre 3. maja?

NADA KORAĆ: Svaka takva stvar koja se desi ostavi trag.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je Nada Korać, razvojni psiholog i profesorka u penziji.

NADA KORAĆ: Prirodna reakcija ljudskog bića je da se oporavlja. Mora. Da bi išao dalje. Mora čak i kad ima ogromni lični gubitak. U toj odbrani se oporavljamo. Ta rana zarasta, ta krasta otpadne, al ostane ožiljak. Ovaj je prilično ružan i dubok.

STEFAN (NARACIJA): Ona kaže da je na nama da vidimo šta ćemo sa tim ožiljkom.

NADA KORAĆ: Hoćemo li da uradimo plastičnu operaciju, ili ćemo da šminkamo. Najverovatnije ćemo nažalost to da radimo, kao društvo. Ili ćemo da pustimo da se ožiljak vidi, da nas podseća. Da nas podseća da više ne smemo tako i da preduzimamo stvari od kojih sam pomenula neke.

STEFAN (NARACIJA): Pa iako je pesimistična… Ninela jedini smisao vidi u promeni društva. Nabolje.

NINELA RADIČEVIĆ: Mi stvarno želimo da ovo bude povod da se ovo društvo menja na bolje i… Jer mislim, ako ovo nije dovoljan povod, mislim, nema nam budućnosti. A ako se ništa ne promeni, ja imam utisak da su onda te žrtve uzaludne, da su ta deca pobijena, i da će biti zaboravljena…

IVAN BOŽOVIĆ: Da ćemo samo da nastavimo dalje, i da će se opet nešto desiti.

STEFAN (NARACIJA): Ali ta deca, čuvar Dragan, mladići i devojka iz Malog Orašja i Dubone ne mogu da budu zaboravljeni.  Dok se čeka na memorijalni centar oni žive kroz nagrade koje nose njihove ime, kroz murale, kroz sećanja, kroz priče o njima…  Pa i kroz ovaj podkast.

STEFAN (NARACIJA): Ovo što čuješ svira Andrija Čikić. To je njegova kompozicija. Zove se Emocije. Jer na kraju dana to je ono što nam ostaje – uspomena i emocije.

[ODJAVNA ŠPICA]

STEFAN (NARACIJA): Slušao si podkast Tragovi. Serijal Zao čas.

Prvi istraživački narativni podkast serijal u Srbiji.

Moje ime je Stefan Marković.

Na istraživanju je sa mnom radila Jovana Tomić.

Uređivao Vladimir Kostić.

Epizodu su producirali Centar za istraživačko novinarstvo Srbije i Podkast RS. Muziku komponovao Rade Sklopić. Obrada i dizajn zvuka Dejan Tomka.

Hvala na slušanju.

[Kraj odjavne špice]

Članak je prenet sa portal CINS.

Click