Mateja Koležnik: Obrazovanjem možemo pobediti naš sajber srednji vek

3. September 2022.
Kad odrastaš uz Dušana Jovanovića, Slobodana Unkovskog, Ljubišu Ristića, Dejana Mijača, Žorža Paroa, Mileta Koruna, kad si morao opravdati svoj rediteljski koncept Jasni Đuričić i Borisu Isakoviću, ili Racu (Ratku Poliču), Andreju Šugmanu, Almi Prica… nije teško igrati na svetskom parketu, kaže slovenačka rediteljka Mateja Koležnik koja je karijeru počela u Vojvodini u koju uskoro dolazi njena predstava iz slavnog bečkog Burg teatra. Prisećajući se najboljih tekovina “relevantne države koja se posle raspala na banovine predvođene švercerima ili luđacima”, a iz konteksta svoje sadašnje zemlje sa “dva incestuozna miliona”, Koležnik je ustvrdila da za nas ima nade ako strahovima, kojima nas zasipaju, noge skratimo obrazovanjem.
Mateja-Koleznik-Screenshot-1024x683.jpg
Snežana Miletić (Autonomija, naslovna fotografija: screenshot)

Mateja Koležnik je jedno od najvažnijih imena slovenačkog i evropskog teatra. Studirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a zatim pozorišnu i radijsku režiju na ljubljanskoj AGRFT, koju je završila u klasi profesora Dušana Jovanovića.

Na početku karijere nastupala je kao kantautorka, zapravo, karijeru je počela u Vojvodini, na subotičkom festivalu Omladina. Urednik tog festivala Vita Simurdić tvrdi da je mogla da postane jugoslovenska Džoni Mičel jer je već tada “u zaglušujućoj konkurenciji “Prljavog kazališta” i “Pekinške patke” sve oduvala pesmom “Dežuje”. Nakon toga, nekoliko godina je asistirala čuvenoj rediteljki i scenografkinji Meti Hočevar, a u međuvremenu je zahvaljujući svojoj poetici postala rediteljka čije se predstave igraju diljem Evrope.

Iz predstave “Gospođica Julija” (Foto: Susanne Hassler-Smith)

Koležnik je režirala dela Dejvida Hera, Martina Mekdone, Dejvida Harovera, Suzan Sontag… a za svoj rad dobila je, između ostalih, i Prešernovu nagradu, slovenačko priznanje za najveća dostignuća u kulturi. Njena inscenacija Haroverovih “Noževa u kokošima”, koju smo svojevremeno imali priliku da vidimo i kod nas, osvojila je Borštnikovu nagradu, a istu je nagradu 2004. godine dobila za scenografiju predstave “Smrt trgovačkog putnika”.

Neke od njenih predstava poput “Lepotica iz Linejna”, “Antigona u Njujorku”, “Proslava”, “Tri visoke žene”, “Kako sam naučila voziti”, “Ko se boji Virdžinije Vulf” nismo imali priliku da vidimo u našim krajevima, ali ćemo zato uskoro u Novom Sadu videti jednu njenu impresivnu režiju, bar tako tvrdi kritika na nemačkom jeziku.

Naime, predstava bečkog Burg teatra “Gospođica Julija” 10. septembra će u Srpskom narodnom pozorištu otvoriti 49. INFANT. Koležnik, nažalost, ne stiže sa burgovcima, iako bi to jako želela, jer su je, naglašava, atmosfera i ljudi svojevremeno u Novom Sadu unekoliko oblikovali. U tom kontekstu pominje Sterijino pozorje, Vitu Simurdića, Jasnu Đuričić i Borisa Isakovića, Peru Zupca, ljude iz “Sonje Marinković”. Razlog zašto ovom prilikom neće pohoditi geografiju koja ju je, ističe, pripremila za Burg teatar, su intenzivne probe i blizina premijere u pozorištu u Bohumu.

Malo je poznato da ste umetničku karijeru počeli u Vojvodini, na subotičkom festivalu. Njegov tadašnji urednik, urbana legenda Novog Sada i veliki muzički znalac, Vita Simurdić tvrdi da ste mogli postati jugoslovenska Džoni Mičel jer ste tamo, u zaglušćujućoj konkurenciji “Prljavog kazališta” i “Pekinške patke”, sve oduvali pesmom “Dežuje”. Svet se od te Subotice do danas užasno mnogo promenio, nažalost na gore. Promenili su se ljudi, menjali su se sistemi – a šta je ostalo isto, od onog vremena kada ste kao nepoznata kantautorka iz Metilke stigli u Suboticu do danas danas kada iz Burg teatra stiže vaša predstava?

Ako ćemo pošteno, mojom pesmom nisam oduvala nikog. Mene je oduvao jugo, bukvalno, onaj iz pesme “Idola”. Na tom festivalu bila sam u godini kada je umro drug Tito i rodio se novi val, pa su se tamo našli “Film” i “Haustor,” “Idoli”, “Šarlo akrobata”, “Električni orgazam” (bili su diskvalifikovani u predtakmičenju jer su razbili lampice u scenografiji novosadske televizije), da ne nabrajam dalje… Bila sam tamo i ja, sa svojim sranjcem – nek mi oprosti Vita Simurdić, ali to je, u tom naletu novog muzičkog trenda, više ličilo na netalentovanu Džoan Baez. Dobila sam nagradu samo zbog jednog divnog mehanizma, koji je tad još uspevao da spreči da se iz relevantne države ne raspadnemo na banovine predvođene švercerima ili luđacima – mehanizma sistema bratstva i jedinstva. Kako je svaka republika poslala svoje predstavnike, tako je svaka republika dobila i nagradu, pa sam je ja odnela za Sloveniju, a zapravo su pobednici tog festivala bili “Film” sa pesmom “Neprilagođen”, “Idoli” sa “Zašto su danas devojke ljute” i “Šarlo akrobata” sa “Ona se budi”.

A ono što je ostalo isto, što se mene tiče, je da sam bila i ostaću dete socijalizma. Stasala sam u državi sa 22 miliona ljudi – a ne incestuozna dva, sa relevantnim festivalima kao što su bili sarajevski MESS, beogradski Bitef, zagrebački Eurokaz, riječke Male scene, …. na kojima su gostovali relevantni umetnici, mnogo puta, čak i pre nego što su postali slavni. Setimo se samo Boba Vilsona i Tita kao mecene za Vilsonovog “Anjštajna na plaži”. Kad odrastaš uz Dušana Jovanovića, Slobodana Unkovskog, Ljubišu Ristića, Dejana Mijača, Žorža Paroa, Mileta Koruna, kad si morao opravdati svoj rediteljski koncept Jasni Đuričić i Borisu Isakoviću ili Racu (Ratku Poliču), Andreju Šugmanu, Almi Prica… nije teško igrati na svetskom parketu.

U trejleru predstave “Gospođica Julija” kažete da je to priča o dvoje izgubljenih ljudi koji jedne vrele ivanjske noći imaju glupi seks, posle koga moraju da snose kobne posledice. Nije li to priča o mnogim stvarima u našem životu, o pogrešnim, ishitrenim odlukama posle kojih dolaze nevolje? Zašto iz istorijskih iskustava nismo naučili kako da predupredimo “glupi seks” koji vodi do kobnih posledica?

Ha, šta ja znam. Verovatno zato što ništa ne važi, a ni ne vredi, dok nisi probao na vlastitoj koži.

Svetom danas više nego ikada vlada strah. Nacionalnost kao performans nije više odlika samo Balkana, vidimo ga po celom svetu. Imamo i sve jači uticaj crkve, vladaju teorije zavere i teror neproverenih informacija, umesto da vlada znanje do koga je danas lakše doći nego ikada pre. Kako se strahu mogu skratiti noge?

Sistemskim obrazovanjem.

Iz predstave “Gospođica Julija” (Foto: Susanne Hassler-Smith)

Danas nam je, čini se, više nego ikada potrebna (r)evolucija, neki prevrat, čišćenje. U jednom trenutku činilo se da bi taj restart moglo doneti postpandemijsko vreme, ali čovečanstvo je i tu omanulo… Šta mislite, je li moguća ikakva vrsta revolucije danas, neke evolucije, jer, paradoksalno, imamo stalnu evoluciju tehnologije, dok ljudski odnosi neprekidno idu u rikverc?

Revolucija i evolucija su već na delu, pa se ne zna kakve će zidove doneti, a kamoli kakvom bojom ih treba krečiti. Četvrta industrijska revolucija do temelja menja civilizaciju i geopolitičku situaciju, kao uostalom i sve prethodne industrijske revolucije. Setite se samo koliko je ratova i promena doneo parni stroj. To što se meni čini da nam one donose ovaj “cyber srednji vek”, to je verovatno samo posledica činjenice da sam stara i žudim za dobrim starim vremenima. Jer, kad gledam i slušam mlade ljude danas, niko od njih ne kuka za tekovinama prosvetiteljstva, kao što ni ja nisam za starom Jugoslavijom – živeći u novoj.

Kako ste se obreli u Burg teatru? Kako se radi u tom pozorištu, kakvi su glumci Burg teatra?

Nekako je išlo samo po sebi. Martin Kušej, direktor Burg teatra, ranije je vodio minhenski Rezidenc teatar, a kako sam bila deo njegovog “rediteljskog tima” u Minhenu, saradnja se nastavila i u Beču. Burg teatar je ogroman pogon, sa najvećim, a verovatno i najboljim ansamblom u Evropi. Raditi u takvoj instituciji je, naravno, stresno, ali i fenomenalno.

A što se tiče “Gospođice Julije”, rad na toj predstavi je stvarno bio luksuz. Složila se ekipa ljudi koja se srela i zavolela na ranijim projektima. Dramaturškinju Sabrinu sam znala iz berlinskog ansambla, Marezi Rigner je počela svoju karijeru kao Hedvig u Ibzenovoj “Divljoj patki” koju smo napravili nekoliko godina ranije u Jožef teatru, a Sara Viktoria Frik i Itaj Tiran su glumili u mojoj prvoj predstavi u Burg teatru, dok su Rejmond Orfeo V. (scenograf) i Mihael Gumpinger (kompozitor) moji saradnici sa kojima sam više od svoje familije. Znam da to zvuči patetično i razmaženo, ali kad ti život prolazi u koferima i iznajmljenim stanovima, kad si pravi “gašo”, mnogo znači kad posao radiš sa prijateljima, ne samo sa saradnicima.

I da budem sentimentalna do kraja, ponosna sam i srećna što naša “gospođica Julija” dolazi u Novi Sad. Sada mogu da kažem: da nije bilo subotičkog festivala, na kojem sam shvatila koliko talentovanih muzičara ima – pa je bolje okaniti se toga posla, ni mene danas ne bi bilo u Burg teatru.

Članak je prenet sa portala Autonomija.

Članak je prenet sa portala Autonomija.

Click