Nedostaje nam front za etičko novinarstvo

6. February 2023.
Ako su Francuska i Nemačka mogle da, uspostavljajući modernu ujedinjenu Evropu, stvore iskrenu saradnju, onda sam siguran da je pred vođama Srbije i Hrvatske odgovornost da učine nešto slično.
10-05_resize
Veran Matić. Foto: Marija Janković

Izvor: Politika

Kao jedini naš novinar sa tri velika odlikovanja predsednika Francuske, Nemačke i Srbije, brojnim profesionalnim priznanjima, kao što je Heroj slobode štampe, Veran Matić je i dugogodišnji predsednik Asocijacije nezavisnih elektronskih medija. Ali i izvršni direktor Srpskog filantropskog foruma, predsednik Komisije za istraživanje ubistava novinara, član Stalne radne grupe za bezbednost novinara i Radne grupe za zaštitu i bezbednost novinara Vlade Republike Srbije, specijalni izaslanik predsednika Republike Srbije za rešavanje pitanja nestalih sa Hrvatskom, kao i predsednik upravnog odbora Fonda B92…

Zaista je dugačak spisak titula, funkcija i oblasti u kojima ste angažovani, ali vaša osnovna vokacija je novinar, sa ogromnim stažom i iskustvom, kao osnivač medijske kuće B92. Kako biste ocenili stanje profesije u Srbiji, gde je scena i dalje prilično polarizovana?

Medijskom scenom, nažalost, dominira tabloidno novinarstvo, prepuno lažnih vesti, govora mržnje, političke funkcionalizacije. Najmanje je medija koji rade štiteći ustavno pravo građana na tačno i pravovremeno informisanje. Ono što je poražavajuće jeste da država u značajno većoj meri podržava takvo stanje, umesto da ga menja. Tabloidi s najviše neistina, uverljivo klasifikovanih od strane Saveta za štampu, uprkos zakonskim ograničenjima, dobijaju veliku pomoć za projektno sufinansiranje, koje je osmišljeno da podrži i razvije kvalitetno novinarstvo. Polarizovanost je drugi problem. Uvek su postojali mediji koji su sebe karakterisali kao nezavisne, profesionalne, opozicione i provladine, ali nikada nije bilo tolike ostrašćenosti prema sve slabijoj sceni profesionalnih medija i novinara. Zbog toga je novinarska profesija sve ugroženija – radi se pod pritiscima, uz pretnje i za ispodprosečna primanja, što utiče da novinari prelaze u druge profesije. Eksplozijom društvenih mreža, sve je veći broj aktera na medijskoj sceni. Veliki broj vlasnika profila ima mnogo veću publiku i uticaj nego pojedini mediji. U formatu građana novinara, to može da bude vredna dopuna klasičnim medijima, ali ako se zloupotrebljava za širenje netačnih vesti, nenaučnih ideja, može naneti veliku štetu. Treba da nas brine što možemo biti veoma lako biti izmanipulisani, ne samo kao pojedinci već i kao narodi. Nedostaje nam front za etičko novinarstvo i medije. Potreban nam je efikasan sistem za sprečavanja erozije ove izuzetno važne profesije.

Posebna preokupacija vam je bezbednost novinara. Bilo je više incidenata prethodnih godina, srećom ne tako tragičnih kao u nešto daljoj prošlosti. Jesu li novinari danas bezbedniji nego pre?

Od 2001. godine nije bilo ubistava novinara i to je dobra vest. Međutim, imali smo pokušaje ubistava kolega i njihovih porodica, kao što su to bili slučajevi bombi na prozoru kolege Dejana Anastasijevića, paljenje kuće Milana Jovanovića ili napad na kolegu Vladimira Mitrića iz Loznice, koji je više od 17 godina pod stalnom policijskom zaštitom. Imali smo i druge oblike nasilja. Smanjuje se broj novinara i sve je manje snage unutar profesije, tako da se koleginice i kolege, ali i mediji osećaju ranjivije. Upravo zbog toga smo gradili i radne grupe za zaštitu novinara, a ja koordiniram i SOS telefonom (0800100115) za prijavljivanje pritisaka, pretnji i napada. Ono što zabrinjava jeste nekoliko aktuelnih slučajeva u kojima imamo nove prepreke, kao što je preteća teroristička pretnja listu „Danas”, koja je upućena iz Srbije, ali preko portala za anonimiziranje „Proton” iz Švajcarske, koji odbija da pruži podatke koji bi pomogli identifikovanju počinioca. Imamo i slučaj pretnje novinaru Dragojlu Blagojeviću, koja je došla s broja telefona iz Velike Britanije, čiji organi još nisu adekvatno reagovali po zahtevu za međunarodnu pravnu pomoć. Bitno je da izmenimo Krivični zakonik kako bi svi slučajevi pretnji bili obuhvaćeni, a samim tim i lakši za procesuiranje i osude. Važno je i što smo kroz Stalnu radnu grupu za bezbednost novinara uspostavili mrežu kontakt tačaka tužilaca i predstavnika MUP-a, specijalizovanih za prijavljivanje i brzo procesuiranje napada i pretnji.

Poznati su slučajevi novinara Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Pantića. Predsedavate Komisiji za istraživanje ovih ubistava, ima li nade da ćemo dobiti i sudske epiloge?

Upravo se navršava 10 godina od osnivanja Komisije za istraživanje ubistava novinara, što je bio zajednički napor nas iz medija i predstavnika institucija kako bismo rešili ove stare slučajeve ili bar uradili sve što je moguće. Na ovu desetogodišnjicu došli smo do kraja suđenja za ubistvo Slavka Ćuruvije. Verujem da će veće Apelacionog suda, koje će otvoriti pretres u martu, doneti konačnu adekvatnu presudu, u skladu sa do sada dve osuđujuće presude na ukupno 100 godina zatvora. Nadam se da će Srbija biti prva evropska zemlja koja će posle više od dvadeset godina od ubistva, osuditi okrivljene. U slučaju da budu izrečene presude koje odstupaju od dosadašnjih, uključujući tu i oslobađajuću, mišljenja sam da bi to bio veliki poraz za našu državu, za nas novinare koji smo se posvetili rešavanju ovog slučaja, ali i za samog predsednika Aleksandra Vučića, koji je podržao stav da je nekažnjivost za ubistva novinara apsolutno nedopustiva. Slučaj ubistva Milana Pantića je u velikoj meri policijski rešen, i sada je na Tužilaštvu za organizovani kriminal da otvori istragu na način koji bi doveo do osuđujuće presude. U slučaju Dade Vujasinović, svesno ili nesvesno se dogodilo da je slučaj odmah proglašen samoubistvom, a desetak godina nerada je bilo dovoljno da se puno tragova uništi. Istraga je još otvorena. Mi novinari nikada ne smemo da odustanemo od insistiranja da se reše svi napadi, a posebno ubistva novinara.

Angažovali ste se u odbrani OK radija u Vranju, prisustvovali svim suđenjima, pa ste postali meta negativne kampanje, lepljeni su plakati s vašim likom po gradu. Šta je u biti ovog slučaja?

Vlasnik i glavni urednik OK radija bio je naš saborac Goran Vladković, koji je preminuo pre nekoliko godina. Njegova supruga Olivera, koja se nije bavila novinarstvom, odlučila je da očuva uspomenu na misiju njenog supruga i našeg kolege i očuva OK radio. Takozvani kontroverzni biznismen Dejan Nikolić Kantar, koji je, zapravo, višestruko krivično osuđivano lice, vlasnik lanca kockarnica i kladionica, bacio je oko na prostor OK radija i učinio sve da do tog prostora dođe, kroz pretnje, nelegalnu gradnju kojom je zazidao deo prostora OK radija, nasilje… I zbog toga mu je presuđeno prvostepeno, a nadam se da će ovih dana Viši sud i potvrditi tu presudu na 14 meseci zatvora. U međuvremenu smo otkrili da je Nikolić vlasnik lanca kladionica, a kada se dogodilo krivično delo za koje je sada nepravosnažno osuđen, on je bio na izdržavanju kazne zatvora od četiri meseca, ali u kućnim uslovima, i to bez nanogvice (sa mogućnošću da se kreće po gradu). Osuđen je za nelegalno priređivanje igara na sreću. Zapitali smo se kako je on kao osuđivano lice za ilegalno kockanje uspeo da legalizuje svoj biznis i u Upravi za igre na sreću bili su iznenađeni jer im dotični nije dostavio podatke o tome da je krivično kažnjavan, a posebno za ovo krivično delo. Privremeno su zatvorili kockarnice „Koloseum gejma”, ali je Upravni sud u Nišu prvo doneo privremenu meru da mogu da nastave da rade, a potom je doneo i konačnu presudu. Imamo paradoksalnu situaciju, na jednoj strani lice koje je kažnjeno za delo koje ga diskvalifikuje da se bavi poslom organizovanja klađenja nije meta Tužilaštva za organizovani kriminal, već dobija mogućnost da proširi svoj biznis i neverovatno se obogati, tako da može da kupi šta hoće u Vranju, pa i da preti medijima i zaziđuje iste. Nikolić je u sudnici rekao da bi on sve sredio „da Veran Matić nije došao u Vranje”. Ovo je veoma važan slučaj solidarnosti medijske zajednice.

Kidnapovani i nestali novinari na Kosovu malo interesuju tamošnje institucije. Šta pokazuju podaci koje ste prikupili?

Naša koleginica Jelena Petković je u okviru projekta UNS-a napravila podvig kroz istraživanje ove zapostavljene i tabuizirane teme. Uradila je više od bilo kojeg tužilaštva. Dvadeset ubijenih i kidnapovanih novinara i medijskih radnika, Srba i Albanaca, u periodu od 1998. do 2005. godine, uključujući i tri člana redakcije nemačkog nedeljnika „Štern”. Ovo istraživanje je podržao i Jan Bratu, tada šef misije OEBS-a na Kosovu, a danas ambasador iste organizacije u Beogradu. Uključio sam se kada sam shvatio da nema reakcija, iako je reč o najvećem broju slučajeva kidnapovanih i ubijenih novinara koji nisu istraženi, u Evropi. Evropska federacija novinara izašla je s rezolucijom o potrebi da se istraže ovi slučajevi, da se formira međunarodna komisija. Savet Evrope je na svojoj platformi registrovao ove nerešene slučajeve. Kontaktirao sam sa institucijama privremenih organa, dostavljajući saznanja do kojih je došla Jelena Petković.

Kao specijalni izaslanik predsednika Srbije za rešavanje pitanja nestalih u Hrvatskoj, jedan ste od retkih koji intenzivno radi na približavanju dve zemlje. Sada imamo i nove inicijative, da li je još uvek rano za davanje ocena i prognoza?

Ako su Francuska i Nemačka samo petnaestak godina posle Drugog svetskog rata mogle da, uspostavljajući modernu ujedinjenu Evropu, potpišu Ugovor o prijateljstvu, i da stvore iskrenu saradnju, onda sam siguran da je velika odgovornost pred vođama Srbije i Hrvatske da što pre učine nešto slično. Bio sam u Subotici na manifestaciji „Veliko prelo”, koju organizuje Hrvatsko nacionalno veće. Bili su predstavnici vlada, ali i manjina, i u kulturološkom i bilo kojem drugom smislu, mogli smo da vidimo samo podudarnosti dva naroda. Na zajedničkoj komemoraciji u Gruborima pre par godina, predsednik Hrvatske Milanović je rekao da ne postoje dva sličnija naroda u Evropi od Srba i Hrvata. U Subotici su mi, kao i na svakom drugom mestu koje posećujem, prilazili oni koji imaju nekoga bliskog ko je nestao u ratu. Uključujući i predstavnike lokalnih samouprava. Bol rodbine i prijatelja nestalih Srba i Hrvata i svih drugih kao da okiva naša društva teškom optužbom za nečinjenje. Ubeđen sam da je za godinu-dve moguće rešiti bar trećinu nerešenih slučajeva, samo ako bismo počeli zajedno da tražimo. Nestali nemaju nacionalni identitet, svako nestalo lice je naše i moramo tako da ih tražimo. Predstavnici Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sada mogu da nam budu neka vrsta putokaza, jer već dugo uspešno i plodno sarađuju.

Bitka za bebe se nastavlja

Predsednik ste Upravnog odbora Fonda B92, pokretali brojne akcije. Koji su vam najvažniji rezultati?

Bitka za bebe je bila najuspešnija akcija. Prikupili smo sredstva i opskrbili sve zdravstvene institucije inkubatorima i drugom opremom. Smanjena je smrtnost prevremeno rođenih beba. Nakon deset godina uočili smo da ponovo ima problema i da nedostaje minimalno 130 inkubatora, kao i brojna druga oprema za prevremeno rođene bebe… I spremamo se za Bitku za bebe 2. Molimo sve donatore koji su bili izuzetno odgovorni pre deset godina da nam se ponovo pridruže u obnovi ove vitalne opreme u porodilištima i neonatologijama.

Solidarnost s narodom Ukrajine

Pokrenuli ste i akciju za pomoć Ukrajini preko Srpskog filantropskog foruma koji vodite, ali i za prikupljanje hrane za siromašne, samo prošle godine ste skupili preko 70 tona?

Srpski filantropski forum pokrenuo je akciju solidarnosti s narodom Ukrajine, uz podršku Privredne komore. Nažalost, očigledno je da će rat u Ukrajini potrajati i zato je veoma važna što masovnija solidarnost. U Srbiji imamo više potreba za hranom nego što socijalne institucije, narodne kuhinje ili humanitarne organizacije mogu da zadovolje. Zato pravimo redovne akcije prikupljanja i distribucije hrane. Nastojimo da uverimo Ministarstvo finansija i Vladu Srbije da je neophodno da, kao brojne druge zemlje, ukinu porez na hranu pred istekom roka trajanja. Nedopustivo je da se hrana uništava posle isteka roka trajanja ako je mogla da se upotrebi mesec dana pre isteka tog roka. I to samo zato što kada se uništava hrana, ne plaća se nikakav porez, a ako se donira gladnima, onda se plaća.

Tekst je prenet sa portala Politika.

Click