Majka istočkih Srba

8. March 2021.
Vesna Maliković vratila se u rodni Srbobran pre 15 godina, a zahvaljujući njoj u opštinu Istok, u 18 sela došlo je 2.300 povratnika
Vesna-Malikovic-

Piše: Biljana Radomirović

Trebalo je deceniju i po da se sretnemo sa Vesnom Maliković, iz Srbobrana, iz opštine Istok, koju smo godinama zvali, kad god bi se nešto desilo u Metohiji.

Sa porodicom je do 1999. godine živela u ovom pitomom, bogatom selu, sa suprugom i dvoje dece, da bi kad je vojska počela da napušta Kosmet, više od 400 Srba iz Srbobrana krenulo za njom.

Živela je teško u raseljeništvu. „Potucala se” sa porodicom od Kraljeva, Mrčajevca, Čačka do Beograda, sa minimalcem u džepu, od kojeg nisu mogli ni kiriju da plate.

Onda je rešila da se vrati u svoje mesto. Do rata je radila kao profesor srpskog jezika i književnosti u Rakošu i Đurakovcu, mestima u kojima sada nema nijednog Srbina. Ima Srba u Blagači, periferiji Đurakovca.

– Moj greh je kada sam se 2006. godine odvojila od dece i supruga. To je agonija. Ja, kao žena, sa još petoro Srba dolazim u „crvenu zonu”, u moje mesto, koje je izbrisano sa geografske karte. Od 64 kuće koje su postojale, osim moje, koja je bila uzurpirana, uništena od albanske porodice, nijedan srpski dimnjak nije ostao. Trebalo je mnogo vremena i snage da se kuća sredi. Bilo je to avetinjsko mesto. Ni ptice nije bilo. Bez struje, vode, bez zaštite, hrane. Monasi Visokih Dečana su nam donosili jelo i drva. Osim njih nikog nismo imali. Španski Kfor se trudio da nam obezbedi sigurnost. U jednoj kući nadomak Osojana čekali smo da nam se naprave kuće. Prošli smo povratničku golgotu. Samo zahvaljujući dečanskim monasima, uspela sam sve to da preživim – priča Vesna, hrabra, naočita žena, koja je za 16 godina otkako je došla, samo upornošću, zalaganjem, ali i uz pomoć Dalibora Jevtića, kosovskog ministra za povratak i zajednice, ali i dobrom voljom lokalnog rukovodstva, uspela da u 18 sela istočke opštine, vrati 2.300 srpskih duša.

Nekada je u istočkoj opštini bilo 6.132 Srbina. Zato Vesnu zovu „povratničkom majkom”. Istok je opština sa najviše srpskih povratnika. Vratila ih je u 18 sela, doprinela da se sagradi 560 kuća.

U Blagači, na groblju gde su njeni najrođeniji sahranjeni, albanski ekstremisti su 1999. minirali dve crkve, od kojih je jedna starija od Pećke patrijaršije. Miniran je i parohijski dom u kojem je pop sa porodicom živeo. Ostao je samo zvonik.

Nadgrobni spomenici su uništeni, iz otkrivenih grobova sa kojih su varvarski sklonjene nadgrobne ploče, vire srpske kosti i lobanje. Miniran je i dub, star pet stotina godina. Od grana duba, Srbi iz Blagače su napravili krst, koji oko sela nose za seosku slavu.

Ne progovara Vesna, dok se saplićemo o strnjike, o granje, o srpske krstače, a rukovodstvo za to ne mari. Nailazimo na svežu humku. Nedavno je bila sahrana. Pričamo dalje, dok krećemo ka povratničkim selima, da je „kroz mnoge političke igre i sisteme prolazila tokom povratka”.

– Kosovo je šahovska tabla gde se igrači menjaju, Ali to nama ne daje pravo da odustanemo od naše svete zemlje, od pradedovskih imanja, grobova… to znaju samo oni koji su na Kosovu. Do 1999. godine sam bila zaposlena u prosveti. U izbeglištvu sam sa mužem radila u kiosku, raznorazne poslove, a onda se otvorio konkurs u Kancelariji za povratak u opštini Istok. Bilo je mnogo opstrukcija. Ali sam uspela. Sada sam ja ta koja mora da se bori za svoj narod. Zajedno sa ministrom Daliborom Jevtićem, sa kojim sam uspela da ostvarim dobar kontakt. Imali smo, ministar i ja teške borbe, ometanje što od međunarodne zajednice, što od pojedinih službenika opštine u Istoku. Sve ove kuće koje su u opštini Istok i svi Srbi koji su tu, zahvaljujući njemu su na svome – smireno govori ova žena borac.

U koju god smo povratničku porodicu ušli, leteli su joj u zagrljaj. Zadržavali na jelu, piću…

Govorili: „Kod Vesne gladnih nema!”

Priča nam Vesna dok kroz stakla automobila promiču samo neka od povratničkih sela – Belo Polje, Verić, Dubrava, Kovrage, Srbobran, zaselak Krivače, Suvi Lukavac, Blagača, Crnce… dok gledamo ka selu Prekale gde više Srba nema, da je „Dalibor Jevtić 24 sata bio uz nas”.

– Osim kuća, uspeo je da napravi Dom omladine, parohijske domove, puteve, da obezbedi grantove za samoodržanje. Mnogo toga je uradio – navodi Vesna dok stižemo pod visove Istočkih planina, u selo Ljubožda, u koje su se prošle godine vratili Srbi.

Potrebno je mnogo snage da se jedna kuća sagradi. A Srbi žele da su svoji na svome. Tu, odakle su silom oterani u junu 1999. godine.

– Potrebno nam je snage, razumevanja, sloge i volje, da bi nas Srba i Crnogoraca ovde bilo – govori Vesna, hrabra Metohijka, koja sa suprugom živi u Srbobranu, u jednoj od pet povratničkih kuća. Deca im iz Srbije dolaze.

Do 1999. godine u Srbobranu je bilo 65 kuća. Više od 400 Srba, ali i Vojvođana (davnih godina prošlog veka doseljenih iz Banata). Do rata su u selu bile samo dve albanske kuće. Sada ih ima više od sto. Ima i Egipćana.

U Srbobranu su Malikovići, Simonovići i Barjaktarevići. Kaže da u povratničkim selima „nema većih problema”, ako se izuzmu krađe, lomljenje prozora, uništavanje inventara, ispisivanje grafita.

Problem je, naglašava Vesna, što mladima nedostaje posao, društveni život, pa se često odluče na odlazak u centralnu Srbiju. To je jedno od gorućih pitanja. Ali ova hrabra žena, u kojoj se metohijski vetrovi ganjaju, a ona smirena, ne odustaje. Kaže: „Svi mi imamo neku misiju dok smo na zemlji. Moja je da pomognem ljudima.”

Ona je „majka” istočkih Srba.

Tekst je prenet sa portala lista Politika.

Click