Srbija između ruskog ruleta i kulturne revolucije

10. July 2020.
Da bi se oslobodila viševekovnih naslaga kolektivističkog egalitarizma sa osloncem u Rusiji, Srbiji je potrebna svojevrsna “kulturna revolucija”. Ali kroz “čistilište” prvo mora da prođe elita.
srbija izmedju ruskog ruleta i kulturne revolucije Milojko Arsic foto Djuradj Simic (1)
Foto: Novi magazin

Piše: Mijat Lakićević

Nedavno je profesor Miodrag Zec izjavio kako je na srpskom “političkom tržištu sva roba falš”. Veći problem je, međutim, u tome što je samo političko tržište falš. To jest, izloženo je svako/jakim pritiscima i podložno mnogobrojnim devijacijama i deformacijama, tako da zapravo i ne pokazuje koja “roba” na njemu ima manji ili već feler. Štaviše, jedan broj političkih proizvoda u aktuelnim uslovima i ne može da dođe do potrošača, tj. (pro)birača.

KLJUČNE KOČNICE: Ova priča o tržištu u politici ne bi ni bila pomenuta da politika sudbonosno ne utiče na ono “klasično”, tj. tržište u ekonomskom smislu. Odnosno, kako je to u radu “Srbija u sukobu sa svojom budućnošću” formulisao Ljubomir Madžar, “ključne kočnice privrednog napretka sadržane su u politici”. Naime, nastavlja Madžar, praksa je pokazala – a onda to teorija objasnila – da se “tajna ekonomskog razvitka ne krije u raspolaganju resursima – u količinama, pa ni u samom njihovom kvalitetu – nego u najšire shvaćenoj regulativnoj nadgradnji, u modalitetima upravljanja i institucijama, koji u samoj osnovi opredeljuju kako se resursima raspolaže”.

Naravno, Madžara pre svega zanima Srbija, nad čijom je sudbinom duboko zabrinut. Jer, kaže jedan od najboljih srpskih ekonomista, ne samo da je “Srbija nerazvijena zemlja” nego je “i, što je još grđe, locirana i pri dnu lista gde su zemlje rangirane po tempu rasta”. A “ako je zemlja nerazvijena, pa još i stopom privrednog rasta odstupa naniže u odnosu na prosečan rast relevantnih skupina zemalja, onda se bez mnogo kolebanja može zaključiti da zemlja nema pomena vrednu ekonomsku budućnost”, konstatuje Madžar u radu pripremljenom za savetovanje “Srpske nedoumice u svetlu globalnih trendova” za Školu političke ekologije “Zasavica 2020”. Otud se “ispostavlja da pravo istraživačko pitanje nije ono koje se tiče postojanja superiornih institucionalnih rešenja nego ono što se dotiče razloga zbog kojih se u privredu i šire ne inkorporiraju definitivno superiorna rešenja. To su, dakako, ona za koja se odavno i uveliko zna da postoje i da u množini različitih socijalnih konteksta daju nedvojbeno superiorne rezultate”.

Uzroci zbog kojih pomenuta “regulatorna nadgradnja” nije u skladu s potrebom brzog ekonomskog razvoja, odnosno zašto ona ne obezbeđuje primenu “superiornih institucionalnih rešenja”, za Madžara su dvojake prirode – subjektivne i objektivne. U prve spada politika, odnosno političari kao kreatori, ali i (makar indirektno) realizatori ekonomskog, političkog i društvenog sistema u celini; u druge vrednosni sistem koji dominira u jednom društvu, tj. u većini građana.

Kada je reč o prvom, “praroditeljski greh” načinjen je, po Madžaru, u doba početaka postsocijalističkog višepartizma, da dalje u prošlost – koja svakako nije nimalo slavna – ne idemo. “Neposredno po prelasku u višepartijski sistem na vlasti se praktično našla jedna stranka koja je zbog svog gospodarećeg položaja u odnosu na veliku masu resursa nasleđenih iz socijalističkog sistema bila u pogledu političke i elektoralne moći toliko superiorna, da opozicija nije mogla ni da pomišlja na eventualnu miroljubivu smenu vlasti”, ističe Madžar. Posle “petooktobarske revolucije” došlo je na tom planu do izvesnog popuštanja, ali je od 2012. stvar “eskalirala”. “Danas smo u situaciji da je nejednakost političkih stranaka izraženija nego ikada ranije. Političke ankete pokazuju takav raspon u rejtinzima, koji bi mogao da se ispostavi kao jedinstven i nezabeležen i u svetskim okvirima ukoliko se isključe zemlje s neskrivenim, eksplicitnim autoritarnim poretkom. Predvidljivost izbora dobar je indikator autoritarnosti političkog sistema, makar da se on prikriva iza demokratske fasade. Danas u Srbiji nema laika kome nije bilo jasno kakvi će biti rezultati upravo okončanih – mada ne još definitivno okončanih – izbora”. Zbog takve situacije “politički analitičari su u Srbiji već ostali bez znatnog dela svog posla”, ciničan je pomalo stari profesor. Nigde u našem regionu, koji nije baš poznat po demokratičnosti, nema slične situacije. “Na nedavnim izborima u Hrvatskoj, primera radi, doslovno se nije znalo ko će biti izabran za predsednika”, a “i na Kosovu je izrazito velika neizvesnost političkih ishoda”, podseća. I upozorava da je možda “očigledna odbojnost Kosova prema Srbiji uslovljena i autoritarnim karakterom ovdašnje vlasti, koja je u tom pogledu dijametralno oprečna kosovskom partijskom pluralizmu”.

 

DEMOKRATSKA FASADA: Aktuelnu situaciju Madžar ne vidi kao brzo prolaznu. “Zbog visoko koncentrisane moći, pravi demokratski sistem zasad je nemoguć, a svi su izgledi da će ta nemogućnost opstati zadugo kao markantna i opredeljujuća osobenost sistema”. Jer, “stranka koja uspe da se dočepa vlasti, toliko ojača preuzimanjem kontrole nad velikom masom javnih resursa, da stiče golemu i groteskno neumerenu prednost nad svim drugim strankama”. I ne samo da “stiče prednost” nego vladajuća partija pokazuje snažnu volju da prosto “zatre političku konkurenciju”, tako da vremenom “ostale stranke tonu u bezdane ponore političkog nepostojanja”. Pa iako “demokratska fasada o(p)staje”, politički “sistem se survava u jednopartijski režim vladanja”.

Idući tom linijom, iako ne propušta da kao jednu od njegovih glavnih “poluga” istakne “kontrolu nad medijima”, Madžar ipak naglašava da temelj aktuelnog srpskog režima predstavlja” predimenzioniran i upadljivo glomazan javni sektor. Telekomunikacije, železnice, rudnici uglja, proizvodnja električne energije, gradski saobraćaj… nisu, shodno definiciji, javna dobra, a decenijama ostaju u državnom vlasništvu i nikako da se prebace u privatni sektor, gde im je mesto. Malo je građana ove zemlje koji ne znaju i ne veruju da je kadrovska politika partijski postavljena i da vedri i oblači kad je u pitanju dobijanje zaposlenja”.

Etatizacija se pak, prirodno, nastavlja kao centralizacija koja se završava “ključnim čovekom na vrhu piramide moći”. Problem je koliko načelan toliko praktičan. “Vrh je opterećen velikim brojem odluka, a niži nivoi mnogo toga ne mogu da reše dok vrh ne predoči svoj imprimatur. Život na mnogim tokovima događanja staje dok s vrha ne stigne potrebno odobrenje. Sporo odlučivanje je neefikasna osnova ekonomskog i svakog drugog upravljanja. Dok se čeka na potrebnu odluku, život protiče i vredne prilike za realizaciju raznih poboljšanja bivaju propuštene”, objašnjava Madžar.

Problem je, međutim, još dublji. “To što se dešava u procesu spuštanja sistema u jednopartijski režim, pa i u čisto predhobsovsko bezakonje, sabira se u zastrašujuću sumu društvenih šteta i gubitaka, ali se ispoljava i kao kataklizmična moralna katastrofa. Moral nije neposredni proizvodni činilac, ali na bezbroj kapilarnih međuzavisnosti utiče na privredu i njenu delotvornost, a na duži rok pokazuje se kao teško uhvatljiv i gotovo nevidljiv uzročnik razočaravajuće skromnog dohotka i bogatstva, ali i obeshrabrujuće niskog tempa njihovog rasta”.

 

RUSKI SINDROM: Moral bi – opštedruštveni, razume se – spadao u one objektivne razloge ekonomskog zaostajanja Srbije.

“Mentalitet, vrednosna opredeljenja i kolektivna sećanja” stanovništva takođe utiču na društvene izbore, te ni “biračko telo nije bezgrešno” ako ne pruži otpor “destruktivnim ponašanjima političkog direktorijuma”.

“Narodi kao celine, tj. široke mase, kako im se tepalo u socijalističkim vremenima, imaju svoje idiosinkretizme i karakteristične nedostatke”, smatra Ljubomir Madžar. U ovom kontekstu Madžar na prvom mestu navodi “kolektivizam kao nacionalna osobenost… Četvorovekovno ropstvo moralo je na nacionalnom mentalitetu ostaviti tragove koji prevazilaze poznati stereotip rajinskog mentaliteta”.

Iz toga je proistekao “egalitarni sindrom”, to jest “odbojnost prema diferencijaciji u dohotku i bogatstvu, ali i prema ispoljavanju razlika u drugim dimenzijama individualnog napredovanja i društvene afirmacije”.

“Deo sindroma politički uslovljenih razvojno inhibitornih činilaca jeste i tradicionalna emotivno obojena vezanost za Rusiju”. Madžar ne spori da je “Rusija vekovima bila zaštitnik pravoslavnih hrišćana na Balkanu, ali ističe da “negde od sredine 19. veka Sunce za Srbiju izlazi na Zapadu i svako intenzivnije vezivanje za Rusiju ispostaviće se u ne baš dalekoj budućnosti kao traganje za izgubljenim vremenom. Političke platforme sa okretanjem ka Rusiji kao centralnom programskom sastavnicom uvek su u Srbiji dobijale obilnu izbornu podršku, ali nisu obećavale niti omogućavale tako potrebno ubrzavanje razvoja”.

Rezimirajući svoj rad, Madžar zaključuje da se “kompleks razvojno ograničavajućih faktora, lociranih daleko izvan same privrede, može jednostavno i kratko skicirati. Sa averzijom prema poslovnoj eliti, egalitarnim sindromom i emotivnom orijentacijom prema Istoku, stanovništvo, te tako i biračko telo, odlikuje se nizom nepovoljnih osobenosti koje se komotno mogu nazvati modernizacijskim i civilizacijskim slabostima”. S takvom “bazom”, nastavlja Madžar, i “progresivan i moralno odgovoran politički direktorijum, iskreno odan misiji sveukupnog unapređivanja društvenih datosti, našao bi se pred krupnim, teško savladivim izazovom”. Jer, “morao bi da biračkom telu ponudi celovit program modernizacije i, unutar njega, institucionalne rekonstrukcije, a da paralelno s tim osigura političku podršku biračkog tela opterećenog upravo navedenim slabostima. Bio bi to program ekonomske obnove kombinovan s programom masovnog uzdizanja društvene svesti, skopčan, dakle, s jednom vrstom kulturne revolucije”.

Sve u svemu, “uzroci niskog razvojnog nivoa i dinamičkog zaostajanja Srbije locirani su u sferi politike”, zaključuje Ljubomir Madžar. Ali, nažalost, ne samo tu nego “i šire i dalje – u vrednosnom sistemu, društvenim preferencijama i kolektivnim sećanjima stanovništva”. Otud se “nasušno potrebni preokret ne može očekivati pre nego što se iz samog osnova ne transformiše politički sistem zemlje, uključujući i snažno edukativno delovanje upravljeno na promenu kolektivnih preferencija i vrednosnih opredeljenja stanovništva”. A to nije posao za jednu, pa ni za nekoliko generacija

Profesor Miodrag Zec kaže da je na srpskom “političkom tržištu sva roba falš”. Veći problem je, međutim, u tome što je samo političko tržište falš: izloženo je raznim pritiscima i podložno mnogobrojnim deformacijama, tako da zapravo i ne pokazuje koja “roba” na njemu ima manji ili već feler

 

Uzroci niskog razvojnog nivoa i dinamičkog zaostajanja Srbije locirani su u sferi politike. Ali ne samo tu nego i šire i dalje – u vrednosnom sistemu, društvenim preferencijama i kolektivnim sećanjima stanovništva

 

Zbog visoko koncentrisane moći pravi demokratski sistem zasad je nemoguć, a svi su izgledi da će ta nemogućnost zadugo opstati kao markantna i opredeljujuća osobenost sistema

Prognoze: Pad BDP-a tri odsto

Umesto planiranog rasta od četiri odsto, Srbija će u 2020. zabeležiti pad bruto domaćeg proizvoda od tri odsto, prognoza je Kvartalnog monitora. To će biti jedna od najmanjih stopa pada u Evropi. Mali pad je, međutim, posledica strukture naše privrede u kojoj je veliko učešće egzistencijalnih proizvoda, a ne bolje ekonomske politike nego u drugim zemljama. Slično se, podsećaju u QM-u, dogodilo i tokom svetske ekonomske krize 2009, kada je Srbija takođe bila među zemljama s najnižim padom BDP-a. U 2021. Srbija bi mogla da ostvari rast od 4-5 odsto, što znači da bi za 1-2 odsto premašila BDP od pre pandemije. Ovo, međutim, samo pod uslovom da dođe do oporavka evropskih privreda.

Ekonomisti očekuju da će formalna zaposlenost opadati tokom cele druge polovine 2020, ali i u delu naredne godine, što će za posledicu imati povećanje stope nezaposlenosti sa sadašnjih desetak na oko 13-14 odsto. Na povećanje stope nezaposlenosti uticaće i povratak dela radne snage iz inostranstva. Kao malu digresiju u ovom nizu navešćemo podatak da je u prvih pet meseci ove godine Narodna banka Srbije prodala gotovo milijardu evra (tačno 875 miliona), čime je kurs dinara praktično držala na fiksnom nivou. Po tome se devizna politika Srbije bitno razlikovala od devizne politike svih drugih zemalja u tranziciji čije su nacionalne valute manje ili više oslabile prema evru. Tako je ionako loša pozicija srpskih izvoznika u vreme krize još više pogoršana. U aprilu su i izvoz i uvoz pali za oko 30 odsto. Generalno, u 2020. očekuje se pad spoljne trgovine.

Inflacija će biti niska, ali će, očekivano, fiskalni deficit skočiti. Umesto planiranih 0,5 biće 7-8 odsto BDP-a.

Konačno, očekuje se da javni dug premaši 60 odsto bruto domaćeg proizvoda (27,5-28 milijardi evra, tj. 61-62 odsto BDP-a), dok će spoljni dug iznositi oko 70 odsto BDP-a.

Procenjuje se da će Srbija prema odnosu javnog duga i BDP-u na kraju 2020. biti između 5. i 7. mesta od 16 zemalja centralno-istočne Evrope. U tom kontekstu ekonomisti QM-a naglašavaju da je Srbija i dalje jedna od zemalja CIE koje se najskuplje zadužuju. Visoka stopa prinosa na obveznice emitovane u maju odražava nisko poverenje investitora, ali i loš tajming zaduživanja. Članstvo u Evropskoj uniji, zaključuje QM, znatno smanjuje cenu zaduživanja.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click