Naučnice u Srbiji – da li je nauka ženskog roda?

21. February 2020.
Žene su u visokoobrazovnim i naučnim institucijama, a to podrazumeva da se njihov društveni i ekonomski status vrednuje na ravnopravan način, ali njihovo pozicioniranje nije isključivo problem rodne ravnopravnosti već rodne vidljivosti i predstavljanja na putu javnog integriteta. Iako su znanje, moć znanja i dostignuća neosporni, one se u javnom diskursu izostavljaju i obezvređuju pod uticajem tradicionalnih obrazaca rodnih uloga. O položaju žene-naučnice raspravljano je u SANU na trodnevnom naučnom skupu.
KONFERENCIJA "NAUCNICE U DRUSTVU"
Konferencija "Naucnice u drustvu" / BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIC/DS

Priredila: Prof. dr Ljubinka Trgovčević

Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2015. proglasila je 11. februar Danom žena i devojaka u nauci kao deo Agende za održivi razvoj u 21. veku sa ciljem da se ženama omogući pun i ravnopravni pristup i osnaživanje kako bi se povećalo njihovo prisustvo u svim oblastima naučnog istraživanja i na tržištu rada.

Ovim je uvažena činjenica da u svetskim razmerama ima malo žena u nauci, da uprkos porastu broja obrazovanih one teško otvaraju vrata naučnih ustanova, a još teže stižu do priznanja i vodećih položaja u nauci. Na trodnevnoj naučnoj konferenciji “Naučnice u društvu” – održanoj u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti od 11. do 13 februara – profesorka Dragana Popović je ukazala da su od 866 dobitnika Nobelove nagrade samo su 53 žene; da u SANU, zavisno od perioda, ima između 9-13 odsto žena, približno kao u britanskoj ili francuskoj akademiji; da kod nas raste broj devojaka na studijama (u proseku više od 50 odsto); da su studentkinje već 1989. činile 60 odsto diplomaca na prirodnim naukama, ali da je i dalje broj naučnica znatno manji od broja naučnika na nastavnim ili rukovodećim pozicijama u nauci.

Konferenciju Naučnice u društvu je organizovao Etnografski institut SANU uz participaciju programa UNESCO-a. Na poziv Organizacionog odbora (dr Miroslava Lukić Krstanović, dr Mladena Prelić, dr Lada Stevanović i dr Milan Tomašević) okupilo se šezdesetak istraživača/ca iz Srbije, Poljske, Austrije, SAD, Britanije, Švedske, Bugarske, te iz država iz okruženja. Postavljena pitanja su se fokusirala na naučnice u/o društvu, o polu/perifernosti naučnica i neravnoteži u raspodeli akademskih moći, o rodnoj ravnopravnosti u naučnim disciplinama (medicinske i veterinarske nauke, fizika i astrofizika, književnost, etnologija, antropologija, pravo, matematika, i dr.).

Raspravljalo se i o feminističkom znanju i obrazovanju kroz istoriju, te biografijama istaknutih žena u nauci i njihovom značaju u različitim naučno-razvojnim etapama i društvenopolitičkim sistemima.

MIROSLAVA LUKIĆ KRSTANOVIĆ – ZAŠTO O NAUČNICAMA: Položaj i uloga naučnica predstavlja značajno pitanje u domenu rodne ravnopravnosti i opšteg društvenog i humanističkog razvoja. Žene su prisutne u visokoobrazovnim i naučnim institucijama, a to podrazumeva da se njihov društveni i ekonomski status vrednuje na ravnopravan način. Danas njihovo pozicioniranje nije isključivo problem rodne ravnopravnosti, već rodne vidljivosti, promovisanosti i predstavljanja na putu javnog integriteta. Njihova moć znanja i dostignuća je neosporna, međutim one se u javnom diskursu marginalizuju, izostavljaju, zaboravljaju, obezvređuju pod uticajem tradicionalnih obrazaca rodnih uloga.

Rodna ravnopravnost žena u nauci ne predstavlja isključivo jedinstvo zarad borbe da ih ima više (osvajanje kvota i skorova), već i da su hijerarhijski zastupljene i javno prepoznate. Imajući u vidu istorijski kontekst, društvene i ekonomske činioce koji određuju razvoj visokog obrazovanja i stvaranje naučnog kadra, žene su prolazile i probijale se kroz različite etape patrijarhalizma, ideološko-političkih paradigmi (ne)ravnopravnosti, ekonomsko-tržišne proizvodnje znanja i naučno-tehnološke hiperprodukcije. Da, to je hrabra borba da budu vidljive, pravedno zastupljene kroz kulturu pamćenja, nagrađivane, ne samo naučno nego i društveno priznate. Njihova moć znanja i dostignuća je neosporna, pa ipak malo se zna, govori, pamti i piše.

Naučnice su važne društvene akterke, što podrazumeva da istupaju sa svojim stavovima, vrednostima i pogledima na svet. Žene u nauci su deo društva, govore o društvu, mnoge smelo i kritički daju doprinos društvu, bore se za ljudska prava, protiv totalitarnih, autokratskih režima, diktatura i nacionalističkih ideologija, jasno ukazujući na opasne i destabilizujuće procese. Pored toga, same metodologije istraživanja žena u različitim društvenim i humanističkim disciplinama, kao i feministička teorija podstiču prepoznavanje i prevazilaženje konzervativnih pogleda i kanona koji su još nosioci naučničkih ograničenja.

Mnoge glasno zastupaju principe akademske i naučne čestitosti.

Da li pozicioniranje naučnica zavisi od standardnih profila, ili epistemičkih različitosti? Da li je važno govoriti o opštim problemima sa kojima se naučnice suočavaju posebno u domenu naučnih politika, evaluacija i na naučnom tržištu? Kakva su njihova životna iskustva? Da li je važno govoriti, pamtiti i ispunjavati saznajne praznine o ženama, koje zaista treba da budu uzor, putokaz u širenju znanja i čiji rad predstavlja dobrobit za nauku i društvo. Prepoznavanje i negovanje talenta i znanja, nasuprot diskriminaciji i stereotipima, jesu pojave/teme o kojima je neophodna javna debata, uz naučni pristup, ali i lična iskustva i prakse.

SVETLANA SLAPŠAK – BOLJE NACISTA NEGO ŽENA

Naslov je brutalan, ali, nažalost, odražava stvarni događaj koji nikada nije izazvao preko potrebnu reakciju. Srpska književna zadruga je 1974. godine izdala Teoriju o lepom u antici Ernesta Grasija (Grassi), u prevodu Ivana Klajna. Knjiga je izašla dvadeset godina posle Antičke estetike i istorije književnosti Anice Savić Rebac (1955). Motiv za izdavanje novije knjige bio bi, pretpostavljamo, da je reč o novim uvidima, novim teorijskim postavkama, novom metodološkom pristupu. Pretpostavka je pogrešna.

Anica Savić Rebac je svoje najrevolucionarnije delo ostavila u nedovršenom obliku – ali jedino ako to gledamo u okviru njenih iskazanih namera da obradi teorijsku estetičku misao Evrope zaključno sa Renesansom, a istoriju filozofije ljubavi sve do modernog doba. Reč je o Antičkoj estetici i istoriji književnosti, koju je posle njene smrti uredila njena učenica Ljiljana Stanojević (docnije Crepajac), a izdala ju je Kultura, 1955. Trideset godina docnije, Darinka Zličić sa Univerziteta u Novom Sadu je, u saradnji sa prof. Ljiljanom Crepajac i sa mnom, pripremila novo izdanje ove knjige, sa manjim popravkama prvog izdanja. Prof. Crepajac i ja smo dodale, ona “Uvodnu reč” i ja “Uvodnu studiju”, a Književna zajednica Novog Sada bila je izdavač.

Nemam nameru da ponavljam ono što sam o toj izuzetnoj studiji imala da kažem pre trideset godina. Tada je moj način razmišljanja i pisanja bio obeležen savremenim teorijama i težnjom da se i pomoću njih izrazi suprotstavljanje ograničenjima društva u kojem sam živela: ne mnogo različito od težnje Anice Savić Rebac (i mnogih drugih) da odoleva ograničenjima njenog vremena.

U slučaju Anice Savić Rebac, osetljivost za odgovornost nikada nije bila sporna. Bila je socijalistkinja i antifašistkinja, nije prihvatala ni patrijarhat, ni monarhiju, ni docnije kvislinge odnosno četnike u Srbiji. Rebeka Vest, koja je tri godine vredno učila za svoju posetu Kraljevini Jugoslaviji, koju je htela da vidi i opiše pre nego što je osvoje nacisti (to daje kao cilj svog putovanja), išla je u Skoplje samo zato da tamo upozna Anicu Savić Rebac. U razgovorima dve žene, koje će se još deceniju dopisivati, čita se možda najbolje Anica Savić Rebac, čiji šarm, lakoća, duhovitost, kosmopolitizam, filosofska oštrina, naučni rad, pesnički zanos i politička opredeljenja ne mogu da se razdvoje – naročito ne na biografiju i na nauku+stvaralaštvo.

Imam, naime, utisak da je sudbina Anice Savić Rebac, a posebno njeno samoubistvo skrenulo pažnju i doprinelo da se izgubi mnogo vremena i prilika za dostojno prikazivanje izuzetnog doprinosa ove žene. Prvo, nije se napravio nijedan prevod njenih dela – ono što je Anica Savić Rebac sama znala i htela da radi: prevela je svoju doktorsku tezu da bi o njoj debatovala sa drugim stručnjacima, prevela je Njegoševu Luču mikrokozma na nemački i engleski sa istim ciljem, prevodila je celog svog života. Između ostalog, jugoslovenske partizanske pesme, da zapadni svet upozna sa živom usmenom tradicijom i okolnostima koje su je podstakle.

Njena knjiga o pretplatonskoj erotologiji, jedinstvena kombinacija filosofije, filologije i antropologije, nije odmakla dalje od očiju ljudi sa kojima je htela raspravljati. U mlađim generacijama istraživača antike pojavio se termin erotologija i u značenju filosofije ljubavi, ali bez navođenja njenog imena. A ona je termin izvadila iz profesorskog “separea” u kojem je označavao naprosto antičku pornografiju, i dala mu filosofsko dostojanstvo.

Kada je u pitanju Antička estetika i nauka o književnosti, stvari su još grublje nepravične i neopravdano potisnute: ova knjiga je smeli upad u negirano i zapostavljeno područje, protiv teza uticajnog Benedeta Kročea. Anica Savić Rebac, naime, traži izrađenu estetičku teoriju ne samo među filosofima – posebno naravno kod Platona, nego i kod autora pred kojim zastaju sve ugrađene, potisnute ili naprosto spolja preteće cenzure autora u mnogim istorijskim trenucima – kod Aristofana. Mihail Bahtin se, recimo, iz razumljivih razloga, nije usudio ni da ga pomene, premda je izučavao smeh i o njemu teoretisao. Aristofan ima imanentnu estetsku teoriju, direktnu književnu kritiku, i uz to je pesnik – možda najveći lirski grčki pesnik, kako je to mislio Milan Budimir. Trebalo je samo imati smelosti da se čita. Čitanje Anice Savić Rebac povezuje apstraktnu umetnost (Pita Mondrijana) i Platonove ideje, a u čitanju Aristofana ukazuje na ono što je u osnovi svega što je pisao – atinsku demokratiju. Politička, odnosno demokratska relevantnost estetike kosi se sa svim navikama estetiziranja sve do danas, ali i sa onim nesrećnim uguravanjem estetike u partijske kalupe…

Pa, ipak, knjiga nije ponovo objavljena, i zajedno sa Pretplatonskom erotologijom, kružila je u kopijama među studentima: bilo je potrebno da se nađe nekoliko žena, pa da se knjiga pojavi u seriji svih njenih knjiga. U međuvremenu, 1974, prevedena je dakle Teorija o lepom u antici Ernesta Grasija, objavljena 1962. na nemačkom. Zbog čega je prevedena, i zašto istovremeno sa tom knjigom nije preštampana knjiga Anice Savić Rebac?

Ernesto Grasi, nekoliko godina mlađi od Anice Savić Rebac, umro je u dubokoj starosti, 1991, i njegova karijera nije nikada zaustavljena, čak ni usporena: rođeni Italijan, posle studiranja u Italiji preselio se u Nemačku; bio je otvoreni obožavatelj nacizma, profesor u Frajburgu, Berlinu i Minhenu, osnivač instituta za humanistiku Institutum studiorum humanitatis, 1942. Grasi je lepo preživeo rat, slikao se na govornici u Berlinu pod zastavom sa kukastim krstom, i ostao na svom profesorskom položaju. Njegova knjiga, koja se ne bavi naukom o književnosti, sadrži umereno kritičko raspredanje o promenama umetničkih zahteva i izvesno nije zanemarivo delo. U poređenju sa radom Anice Savić Rebac, deluje usko i zamorno. Kako je bilo mogućno da se sredinom sedamdesetih, u doba obračunavanja sa nacionalistima i “liberalima” u Jugoslaviji i u doba grubog stezanja slobode izražavanja prevodi i objavi knjiga jednog naciste, a gura se u zaborav knjiga jedne antifašistkinje, socijalistkinje i znatno originalnije autorke? Ima li smisla pitati svedoke i uticajne učesnike toga doba? Verovatno ne: ostaje paradoks da su bili osetljivi na svaki nagoveštaj problematizacije demokratije, čak i antičke, a da su na miru ostavljali praznjikavo teoretisanje okolo estetike. Partijski larpurlartizam? Posao potiskivanja Anice Savić Rebac u zaborav obavljao je sa mnogo zlobe jedan njen učenik, Miron Flašar, dok su drugi njeni učenici i čitaoci činili neku vrstu sekte, uglavnom dalje od vlasti i institucija. Njihov rad o Anici Savić Rebac je, razumljivo, doživljavao i doživljava sličan tretman. Ostali deo nauke i kulture mogao je sebi dozvoliti naduto i prostačko neobraćanje pažnje.

Anica Savić Rebac više nego ikada zaslužuje ponovno čitanje u kojem bi životna priča nužno obuhvatila njena naučna, književna i prevodilačka dostignuća, ono što i danas izaziva novu misao. Možda tek razumevajući njene intelektualne domete, možemo zaista razumeti zašto se ubila.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click