Kosovo: optimizam po službenoj dužnosti

4. May 2021.
Beograd nastavak razgovora 11. maja uslovljava ispunjenjem prihvaćene obaveze Prištine o osnivanju Zajednice srpskih opština, a predsednik Aleksandar Vučić odbija svaku pomisao o međusobnom priznavanju.
bosko-jaksic
Boško Jakšić. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Boško Jakšić, Politika

Prošla je decenija od otvaranja kosovskog dijaloga i tačno osam godina od parafiranja Briselskog sporazuma, ali Srbija i Kosovo su daleko od nekog dogovornog i održivog rešenja.

Kreativnost direktnih pregovarača, ali i Evropske unije, ravna je nuli. Zavladale su apatija i politička inercija a polazišta su dijametralno udaljena. Pregovori su diplomatski larpurlartizam a dijalog je pretvoren u pokaznu vežbu patriotizma preko kojeg politički lideri u Beogradu i Prištini ubiraju poene među biračima dok evropski činovnici u svemu vide priliku za diplomatsko napredovanje.

Ako je politička volja jedini put ka rešenju, onda možemo da konstatujemo da te volje nema. Sve podseća na Bosnu gde je Dejtonski dogovor sprečio nove oružane sukobe a sve ostalo ne funkcioniše. Tako i Srbija i Kosovo: imaju Briselski dogovor i od njega – ništa. Ili gotovo ništa.

Od parafiranja Briselskog sporazuma aprila 2013. jedino što je ostvareno tiče se ponekih tehničkih detalja, dogovora u okviru Berlinskog procesa koji su ograničeni na soft pitanja poput mladih i organizacija civilnog društva i (nerealizovanih) ekonomskih odredaba Vašingtonskog sporazuma.

Protiče vreme hibernacije uz prećutnu saglasnost svih, što je trostruki paradoks imajući u vidu šta bi se dobilo rešenjem: Srbija i Kosovo bi šire otvorili vrata EU, a Evropa bi se oslobodila jednog potencijalnog žarišta.

EU rutinski ponavlja da su regionalna saradnja i dobrosusedski odnosi ključni element procesu pristupanja EU, ali uzalud iz Brisela šalju poruke da bi normalizacija uniji znatno približila stranke u postupku: evropska perspektiva ne deluje preterano uverljivo ni Beogradu ni Prištini. Šargarepa gubi na mirisu.

Šalje se i poruka da kompromis mora da bude osnov rešenja, ali ni u obrisima se ne nazire oko čega se vrti taj kompromis jer su pozicije Srbije i Kosova i dalje dijametralno udaljene.

Beograd nastavak razgovora 11. maja uslovljava ispunjenjem prihvaćene obaveze Prištine o osnivanju Zajednice srpskih opština a predsednik Aleksandar Vučić odbija svaku pomisao o međusobnom priznavanju. Uporno sebe predstavlja kao konstruktivnog mirotvorca, a u pozadini se plaši rizika.

Priština upravo u priznavanju vidi jedino moguće rešenje i poručuje da ih niko i nije obavestio o majskom terminu. Predsednica Vjosa Osmani poručuje da nema dijaloga dok ljudi umiru od pandemije, a kao prvu temu za nastavak nudi rešavanje sudbine nestalih. Premijer Albin Kurti hvali se da je glasao na izborima u Albaniji i daje do znanja da mu je dijalog na trećem-četvrtom mestu prioriteta. Obija da realizuje dogovor o SZO. Preti tužbom za genocid protiv Srbije i zahtevom za isplatu ratne štete.

Vučić Brisel napušta čim stigne Kurti. I šta tu onda može da se očekuje kada ih postave za isti sto? Šta je uostalom urađeno od jula prošle godine kada je dijalog obnovljen? Ništa. Status kvo kakav najviše raduje Moskvu. Istina, u međuvremenu su promenjeni glavni pregovarač Srbije i vlast na Kosovu, imenovan je novi specijalni predstavnik EU za dijalog, a u Beloj kući je nov čovek.

Imaju li sve te promene potencijal da utiču na kvalitet dijaloga? Na nastavak da, uz sva diplomatsko-kozmetička ulepšavanja, ali od rešenja je jako daleko. Ne vidim ni jedan valjani razlog da verujem u optimizam evropskog emisara Miroslava Lajčaka koji on raspiruje po službenoj dužnosti.

Evropska unija ne menja stav prema Vučiću ali još ne zna kako da se postavi prema beskompromisnom Kurtiju koji jasno zna šta hoće a šta neće. Njegov prioritet je ekonomska normalizacija i na toj agendi je dobio nezapamćenu podršku građana. Nemačka više nema težinu da pritisne i Beograd i Prištinu. To bi trebalo da je u nadležnosti Vašingtona.

Sjedinjene Države bi mogle da imaju ključnu ulogu, ali samo ispod radara jer ne žele da omoguće Rusiji da se uključi. Administracija Džoa Bajdena ubrzano radi na obnovi koordinacije transatlantskih saveznika, ali ta saradnja je prevashodno usmerena na odnose prema Kini i Rusiji ili klimatske promene. Zapadni Balkan je još daleko od prioriteta američke spoljne politike. Pitanje je i da li Vašington želi da Srbiju i Kosovo podvrgne snažnijem pritisku.

To znači da se, pod senkom pandemije, inicijativa ponovo prepušta Evropljanima – što je vest koja ne obećava. Na obzorju se ne vide nove ideje i energičnost, pa će Beograd i Priština nastaviti da utvrđuju svoje rovovske položaje.

Nalazimo se na surealnoj teritoriji na kojoj se više pregovara zbog pregovora, a manje zarad normalizacije odnosa. Tokom martovske turneje između Prištine i Beograda Lajčak je ponovio da Srbija i Kosovo moraju da obnove dijalog.

Ostvareno. Predsednik Vučić će u dve nedelje dva puta biti u Briselu. Da li to znači da postoje neke nove inicijative koje bi ponudile nešto konkretno? Barem inicijativa da dijalog dobije neki novi format? Sumnjam. Nikome se ne žuri. Dijalog je van radara u Prištini, Beograd uzvraća sa „zašto bi se nama žurilo?”

Napredovanje dijaloga zavisiće od brzine kojom se reformišu srpsko i kosovsko društvo. Što, složićete se, ne uliva optimizam. Primoran sam da se svrstam u 73 procenta građana Srbije koji ne veruju da će do normalizacije doći u bližoj budućnosti.

Osnovna manjkavost dijaloga je, po mom dubokom uverenju, njegova otuđenost od onih koji bi od rešenja trebalo da imaju najviše koristi – naroda Srbije i naroda Kosova. Ankete pokazuju da građani podržavaju dijalog, ali ne vide nikakve koristi, što ne čudi.

Ako se pitamo da li građani Srbije znaju s kojim problemima u svakodnevnom životu su suočeni ljudi na Kosovu, i obrnuto, dobili bi poražavajući odgovor. Ne znaju gotovo ništa, a sve ono što znaju su parole njihovih lidera.

Tako smo, nastavkom dijaloga, primorani da još svedočimo o diplomatiji koja podrazumeva sposobnost da govorite mnogo onda kada nemate da kažete ništa. Daleko je još vreme da ne kazujete mnogo onda kada imate mnogo toga da kažete.

Tekst je prenet iz štampanog izdanja Politike.

Click