Tajni Tuđmanov arhiv
Piše: Dragan Markovina
Zanimljiva vijest došla je s Europskog suda za ljudska prava prošlu sedmicu, u kojoj je taj sud odbacio kao neosnovanu tužbu Vladimira Šeksa protiv Republike Hrvatske. Naime, Šeks je za potrebe pisanja svojih memoara tražio uvid u arhiv Franje Tuđmana, odnosno u pedeset i šest konkretnih dokumenata, na što mu je Ured za nacionalnu sigurnost odobrio skidanje tajnosti i uvid u trideset i jedan dokument, dok je za njih dvadeset i pet procijenio da bi skidanje tajnosti s tih dokumenata ‘moglo naštetiti neovisnosti, integritetu, nacionalnoj sigurnosti i vanjskim odnosima zemlje.’ Šeks se prvo žalio državnim tijelima i na koncu Europskom sudu za ljudska prava za to da mu je povrijeđena sloboda izražavanja.
POREĐENJE SA ŠPANJOLSKIM DIKTATOROM
U toj žalbi je naveo da mu je, npr. odobren uvid u Tuđmanove razgovore s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom, a nisu mu dali razgovore s čelništvom brodsko-posavskog HDZ-a i razgovore s prognanicima iz bosanske Posavine.
Što nas nužno vraća na početak priče. Situacija je, naime, iznimno zabavna iz razloga što je Vladimir Šeks jedina preživjela siva eminencija HDZ-a, koji za razliku od Josipa Manolića, od prvih dana do danas, nije napustio stranku ili izgubio presudni utjecaj u njoj, na koncu stradao od vlastitog oružja. Ideja da nad Tuđmanovim arhivom bdije Ured za nacionalnu sigurnost s provjerenim kadrovima, namijenjena je očuvanju mita o velikom ‘prvom hrvatskom predsjedniku’ na životu. U sadržajnom smislu to znači čuvanje Franje Tuđmana od njega samoga, odnosno od stvarnog sadržaja njegove politike. Nešto slično onome kada je državno odvjetništvo podignulo tužbu protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića iz Feral Tribunea zbog toga što su Tuđmana usporedili sa španjolskim diktatorom Francom, iako je ovaj sam doslovno tvrdio kako će ga povijest smjestiti uz bok Francu kao spasitelja zapadne civilizacije. Arhiv je, dakle, zatvoren za svakoga tko nije spreman pisati panegirike o Tuđmanu, ali očito i za svaku od tzv. osjetljivih tema. Jednoj kolegici je svojevremeno uskraćena dokumentacija o pregovorima o pitanju Prevlake, dok je istovremeno jedan kolega dobio pristup arhivu s drugom temom. Pouzdanom Šeksu sada nije omogućen uvid u ono što se odnosi na Posavinu.
RETORIČKO PITANJE
Ukratko, čuvari revolucije žive u bizarnom uvjerenju da će intenzivnim bdjenjem nad činjenicama spriječiti to da one na koncu dođu do javnosti. Uostalom, već odavno su stigle samo što se oni prave da nisu. Zbog toga i postoji toliki odium nacionalističke desnice prema Stipi Mesiću, zbog uvjerenja da je ustupio transkripte iz Ureda predsjednika Sudu u Haagu. Stoga u ovom slučaju Vladimir Šeks nije glavni junak, nego sporedni lik velike državne laži, jedan od mnogih koji je stradao od sustava koji je sam osmislio. A o tome koliko je bizarno uvjerenje da će ovako sačuvati lik i djelo Franje Tuđmana svjedoči i samo obrazloženje zbog čega je Šeksu odbijen uvid u dokumente, navedeno na početku teksta. Nagradno pitanje stoga glasi, zbog čega bi to Tuđmanovi razgovori mogli naštetiti neovisnosti, integritetu i vanjskim odnosima zemlje, ako u njima nema ničeg spornog, ni problematičnog prema susjednoj zemlji? S obzirom na to da je pitanje retoričko, ostaje nam da se vratimo na pitanje Posavine, te nesretne i danas opustošene i napuštene zemlje.
Naime, sve da čovjek nema nikakve informacije o Tuđmanovim dogovorima s Miloševićem i čisto logički razmisli o tome, mora mu biti sumnjivo kako se to uspijeva dopustiti da Hrvati u regiji koja graniči s Hrvatskom i u kojoj su u apsolutnoj većini, dožive takvu kataklizmu i egzodus? Ekvivalent tome bi bio vojni slom u zapadnoj Hercegovini ili egzodus Srba iz istočne Hercegovine. Drugim riječima, samo po sebi, uz maksimalnu vojnu pomoć Hrvatske vojske, takvo što se jednostavno ne bi moglo desiti. Tim je tužnije što sve ovo vrijeme, od rata do danas, ne postoji dovoljno hrabrosti u hrvatskoj javnosti i političkom mainstreamu, bilo onom u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, da se to pitanje ozbiljno otvori i konačno raskrsti s mitom o Tuđmanu kao velikom državniku.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
