Što je čemu podobno, i biva

Piše: Muharem Bazdulj

Američki slavista Andrew Wachtel autor je duhovite fenomenološke definicije istočne Evrope prema kojoj je to onaj dio Starog kontinenta na kojem je književnost precijenjena. On tu cilja na dva sklopa faktora koji su učinili da je u velikom dijelu druge polovine 20. vijeka postojao pogolem komad evropskog kopna gdje je sasvim ozbiljno zvučala konstatacija da je “veliki pisac druga vlada”, odnosno da su se u skladu s tim, poslije pada komunizma, na vrhovnim političkim pozicijama vrlo često nalazili pisci: od Arpada Goncza preko Vaclava Havela do Dobrice Ćosića. Najprije, na širokom potezu između Njemačke i Rusije, sve od Herdera i kodifikacije niza jezika širokih narodnih masa, upravo je jezik postao faktor distinkcije između različitih etnija, a kao očevi nacije pojavili su se romantičarski književnici od Mickiewicza do Prešerna. Zatim je na manje-više istom prostoru, poslije Drugog svjetskog rata, zavladao komunizam koji je vrlo ozbiljno shvatao svaku ideološku alternativu, a ta alternativa se uglavnom stvarala oko pisaca i intelektualaca. To su dva razloga zašto je društvena pozicija pisca u zemljama poput Rumunije ili Poljske doskoro bila važnija nego u zemljama kao što su Danska, Španija ili Belgija.

Simbolička težina

U tom kontekstu, istočna Evropa manje je geografska, a više vrijednosna kategorija. Zato nije posve pogrešno reći da se ponekad čini da je Bosna i Hercegovina posljednja preostala istočnoevropska država. Nema, naime, druge države na svijetu gdje bi izlazak šest-sedam članova lokalnog PEN centra predstavljao važnu vijest o kojoj se raspreda po novinama i televizijama. U bilo kojoj drugoj zemlji, od Finske do Maroka, izlazak nekoliko članova iz lokalne ispostave međunarodne književničke udruge bio bi usporediv sa viješću da se nekolicina momaka sklonih zdravom životu iščlanila iz kvartovske teretane. Nije, međutim, slučajno da mediji reaguju kako reaguju. Priča o bh. PEN-u od početka nije imala previše veze sa književnošću.
Ako je vjerovati oficijelnoj internetskoj prezentaciji međunarodnog PEN-a, u svijetu trenutno postoji 146 njegovih ispostava u 102 države. Imajući u vidu da Ujedinjene nacije imaju 193 zemlje članice, očito je da PEN nema nikakve veze sa državnošću jer ne postoji u gotovo pola suverenih zemalja planete.

U tom smislu, mnogo veću simboličku težinu od bilo kojeg književničkog udruženja, bez ikakve ironije, ima fudbalski savez. Usprkos tome, osnivanje bosanskohercegovačkog PEN-a 1992. bilo je u dobroj mjeri pokušaj dodatne međunarodne potvrde skorašnje državne nezavisnosti. Imajući u vidu da se to dešava dok bjesni rat, stvar je više nego razumljiva. Kad je rat završio, uloga PEN-a u Sarajevu isprva je bila biti antipod Društvu pisaca BiH nastalom od prijeratnog Udruženja književnika BiH. Neposredno poslije rata, Društvo pisaca BiH se pozicionira blizu Stranke demokratske akcije, pa PEN ispada kao neka njegova “sekularistička” inačica. Ipak, činjenica da je svaki lokalni PEN dio međunarodne mreže mnogima biva razlog da mistifikuju značaj ove organizacije. Na tom tragu, pojavljuje se inicijativa za osnivanje bošnjačkog PEN-a koja je onomad, prije više od dvadeset godina, snažno potresla tadašnju sarajevsku javnost. Zagovornici bošnjačkog PEN-a principijelno su bili u pravu. PEN se ne osniva oko države, nego oko jezika (mada su neki samozvani sveznadari u ono vrijeme obmanjivali javnost da je suprotno), zato u Belgiji postoje dva, a u Švicarskoj četiri; zato su u SFRJ postojala četiri PEN kluba. Ako je bosanski jezik različit od srpskohrvatskog (ili srpskog i hrvatskog), što je među Bošnjacima uglavnom prihvaćeno zdravo za gotovo, ima logike da postoji PEN pisaca koji pišu na bosanskom. Oni koji su bili protiv te inicijative, međutim, insistirali su da PEN BiH treba da bude državni PEN za pisce koji pišu na zvaničnim bh. jezicima, dakle, i bosanskom i srpskom i hrvatskom. Kratkoročno se moglo činiti da su oni i pobijedili.

Anketa među članstvom

Srednjoročno, a naročito dugoročno, usprkos svemu, svakom imalo pronicljivijem je bilo jasno da je takva situacija neodrživa. Kako je vrijeme prolazilo, pozicije “bošnjačkog” i “bosanskog” faktora u javnom životu su se toliko prožimale da je već dugo teško proniknuti u čemu se tačno razlikuju. Ako bismo se vratili 20 godina unazad, pa među ondašnjim sukobljenim stranama, odnosno njihovim predstavnicima koji su još uvijek živi, pokušali odrediti po čemu se danas njihovi stavovi razlikuju, počevši od pogleda na srednjovjekovnu bh. državu, otomansku epohu, habsburško razdoblje, Prvi svjetski rat, Kraljevinu Jugoslaviju, Drugi svjetski rat, socijalističku Jugoslaviju, njen ratni raspad devedesetih i postdejtonsku BiH, teško bismo našli ikakve razlike osim kozmetičkih. Isto važi i za stavove o, recimo, Njegošu i Andriću. Tako se na kraju ostvarila ambicija postojanja bošnjačkog PEN-a: on već postoji, samo se formalno (još uvijek?) zove bosanskohercegovački. Bilo bi zanimljivo napraviti anketu među članstvom o imenovanju jezika na kojem pišu. Čini se da bi nakon ovog “egzodusa” oni koji ne bi rekli da pišu na bosanskom jeziku ostali na nivou statističke greške. Ne pišem ovo ni sa kakvim vrijednosnim sudom o bh. PEN-u: ni prije deset godina ni danas. Član niti sam nekad bio niti namjeravam biti. Samo mi je zanimljiva historijska ironija. Što bi rekao Njegošev Teodosija Mrkojević: Što je čemu podobno, i biva.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.