Jedinstvo u otporu vs. jedinstva u poslušnosti

20. July 2020.
Predsjednik Vučić je preko noći mogao da shvati da mu je ulica opasniji izazov nego virus. A pokazalo se i da nezadovoljstvo nije fenomen Beograda, već čitave Srbije

Piše: Boško Jakšić

Umesto da se zamisli i pokuša da otkloni povode dubokog nezadovoljstva koje je u danima pandemije uzdrmalo Srbiju, naprednjačka vlast potura boljševičku mantru “unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja” po kojoj ulično nasilje problematične manjine treba da zakloni opravdani bes građanske većine. Aleksandar Vučić tvrdi da “lažna politička elita” uz podršku stranih službi iz regiona i sveta pokušava da destabilizuje zemlju i uzme vlast ne želeći da vidi da većina koja je izlazila na ulice i trgove nije za nasilje, čak je i ne zanima da ruši Vučića – što ne znači da nije ljuta na predsednika koji je sebi, umesto da nosi masku, slavodobitno ali prerano okačio orden ratnog pobednika nad koronom.

Ulica opasniji izazov nego virus

Dve su bitne karakteristike događaja kakvi u Beogradu nisu viđeni od vremena obaranja režima Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. Prvo. Većinu ljudi je pred dom Narodne skupštine u Beogradu doveo spontani bes vezan za ponašanje vlasti tokom pandemije. Umesto da pokuša da otkloni sumnje da upravlja kampanjom dezinformisanja i prikrivanja razmera epidemije, da cenzuriše i manipuliše podatke, da ućutkuje medije, vlast je nastavila da struže nerve hiljada ljudi tvrdeći da su za dramatičan skok broja zaraženih i umrlih krivi “razulareni građani” i da sve to nema veze sa izborima 21. juna uoči kojih su sve restriktivne mere preko noći ukinute. Vučić je naložio zatvaranje studentskih domova u Beogradu, odnosno zavođenje policijskog časa u glavnom gradu. Očekujući jedinstvo u poslušnosti, predsednik je neočekivano naišao na jedinstvo u otporu. Izazvao je burne ulične proteste i nerede. Brzo je povukao odluke, ali kasno. Pokazalo se da nezadovoljstvo nije fenomen Beograda, već i čitave Srbije. Predsednik je preko noći mogao da shvati da mu je ulica opasniji izazov nego virus. Nastavljajući da se pridržava modela koji je njegov autokratski “brat” Xi Jinping koristio u Wuhanu, Vučiću je bilo neophodno da zabrinutoj Srbiji pokaže da nije onako kako se vidi. Valjda ćete više verovati meni nego svojim očima. Pogotovo ako vidike zaklonim oblacima suzavca.

Tako dolazimo do druge bitne karakteristike nemira koji su se iz Beograda munjevito prelili za Novi Sad, Niš, Kragujevac… Demonstracijama je bila neophodna “transfuzija”: istiskivanje nezadovoljnih građana među kojima je bilo mnogo mladih koje je na njihove prve proteste u životu doveo adrenalin i ubacivanje nasilnih i rušilačkih elemenata. U prve redove pred kordonom žandarmerije koja je štitila zgradu Parlamenta stupili su pripadnici krajnje nacionalističke desnice koja je slavila Kosovo, a Vučića, koji je u to vreme bio u Parizu, optuživala za izdaju i predaju Kosova. Bilo je i podrške osuđenim ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici. Agresivnost je trebalo na neki način kanalisati. Osnovano se sumnja da su im se pridružili kameradi iz navijačkih grupa, tradicionalne udarne pesnice vlasti koja njihove usluge zna da obilato plati tolerišući razne prljave poslove, najčešće narkotrgovine. Providna je, jevtina, nemaštovita ali opasna manipulacija parapolicijskim snagama koje su 2004. palile Bajrakli džamiju, 2008. zapadne ambasade, a 2010. izazivale nerede povodom Parade ponosa.
Ekstremisti su u jednom trenutku i upali u Skupštinu. Predvodio ih je Srđan Nogo, doskorašnji poslanik koji je napustio opozicioni pokret Dveri. Nogo je u velike proteste prošle godine uneo maketu vešala – koja je vlastima poslužila, a i danas služi, da sve demonstrante diskredituje i izjednači sa osvetoljubivim dželatima željnih krvi. Ista matrica iskorišćena je i sada. Pokazuje se čemu služe predsednikovi desničari, o kojima sam kao projektu pisao za Oslobođenje. Upad ekstremista u Skupštinu, uništavanje kamera, višečasovno kamenovanje policije, bacanje baklji i metalne ograde, poslužilo je vlastima da preko medija koje kontrolišu potpuno zamene tezu: na ulicama su sve sami huligani. Iz jednačine je izbačen pristojan svet čija se kolektivna frustracija manifestovala zahtevima za ostavku Vučića i kriznog štaba lekara koje je on stavio pod ličnu kontrolu. “Građanski Beograd” bilo je sramota dok su posmatrali kako im “kradu” suštinu mirnog protesta.

Prebacivanje krivice

Vučić je situaciju prvo opisao kao “najbrutalnije političko nasilje” da bi ubrzo uznapredovao do “čistog terorizma”. Ministar vojni, zadužen za teorije zavera, rekao je da je “strašno ulično nasilje” bilo “pažljivo pripremano” i da ima čisto političku pozadinu: “Imamo pokušaj državnog udara, imamo pokušaj da se vlast osvoji silom, pokušaj da se isprovocira građanski rat u Srbiji.” Premijerka je u poređenju sa svojim ministrom zvučala pomirljivije, ali se pridružila horskim osudama “vandalizma političara koji stoje iza nasilnog upada u Skupštinu”. Istovremeno, vlast je uništavanje Beograda iskoristila da relativizuje odgovor policije koji je u nekim situacijama bio ne “prekomerna upotreba sile”, već čista brutalnost. Režimske televizije ponavljaju slike kamenovanja policijskih kordona, ali ne prikazuju kako su desetine žandarma brutalno pretukle mladića nasred Terazija da bi ga pripadnici Interventne jedinice nepomičnog prebacili na trotoar – kako bi prošli džipom. Nema objašnjenja zašto nisu pohapšeni pravi nasilnici. Zašto su uvođeni u zgradu Skupštine da bi na pomoćne izlaze bili puštani? Zašto kanisteri sa suzavcem nisu gađali njih, već su preko glava ekstremista leteli ka mirnom svetu koji se povukao sa prve linije fronta, u obližnji Pionirski park?
Niko iz vrha vlasti nije ni pokušao da prepozna dve ključne karakteristike dana nasilja: spontani bes naroda i manipulaciju rent-a-ekstremistima. Da li Vučić i naprednjačka vlast gube osećaj za realnost, da li se radi o pogrešnim procenama ili je u toku nadmeno inaćenje sa narodom? Ukoliko vlast stalno svaljuje krivicu na nekog drugog, nastaviće da se uljuljkuje u virtuelnoj stvarnosti koja je u sve dramatičnijem raskoraku sa događanjima na ulicama. Brojke sa izbora znaju da zavaraju. Poverenje sve više kopni, a ulica je nepredvidiva. Posebno ako je ispunjena mladim ljudima koji zamenjuju generaciju istrošenih, umornih i apatičnih očeva.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click