Ko će da izbistri vodu

4. April 2021.
Na opozicionoj sceni imamo manifestaciju „medijskog intelektualizma“. Umesto da nameću teme od javnog značaja, da gledaju društvo iz „ptičje“ perspektive, oni su se odlučili na „igranje“ prema unapred postavljenim pravilima (i ograničenjima) medijskog prostora.
balunović
Filip Balunović. Foto: Slobodno srpski/Youtube

Piše: Filip Balunović, NIN

Kada kažemo za nekog ili nešto da je u krizi, onda pod tim podrazumevamo da nije u svom punom kapacitetu ili da se suočava sa poteškoćama da bude ono što je namerio ili da stigne tamo gde bi hteo ili gde bi „trebalo“. Neko ili nešto, kada je u krizi, ima poteškoća da se nosi sa nekim izazovom, sa nekom novinom ili opasnošću. Tako je u ovom momentu čitav svet u krizi izazvanoj pandemijom. EU je u krizi zbog Bregzita ili izazova koje sa sobom nosi talas migracija. Zemlja u kojoj mi živimo, u krizi je jer joj je zdravstveni sistem bio pred pucanjem a onda je, možemo to sad slobodno reći – pukao. Ona je u krizi jer ne može da se odbrani od nasrtaja predatorske vlasti i njenog sistemskog uništavanja svega što je došlo na red da bude uništeno – od javnih prostora do institucija i medija. Kao jedan od uzroka, pre nego posledica ove jedne sveopšte političke, kulturne i društvene krize u kojoj Srbija „drema“ već tri decenije, a koja se rapidno produbila u poslednjih nekoliko godina, vidim intelektualnu krizu. Pod tim mislim na krizu angažovane, javne misli, koja je sa jedne strane izazvana dominacijom kvaziintelektualizma, a sa druge pojavom „medijskih intelektualaca“ i nedostatkom originalne misli i autentičnih zapažanja. Simptom siromaštva intelektualne misli u Srbiji, od kog patimo znatno duže nego poslednjih desetak godina, jeste rigidni intelektualni konzervativizam. Ali o tome ću reći nešto više pred kraj teksta. Najpre o kvaziintelektualizmu.

On se u većini slučajeva u Srbiji javlja na strani koja je bliska vlasti. Karakteriše ju nedostatak kritičkog u mišljenju i stavljanje iskaza u funkciju političke propagande. Posledično, ona se pojavljuje kao besomučno reprodukovanje poruka koje u javnost plasira vladajuća struktura. SNS-ovi „intelektualci“ tako beskrupulozno degradiraju misao i favorizuju spekulaciju, poslušništvo, pa čak i samu laž. Kako je svakoj vlasti, pa tako i ovoj aktuelnoj u Srbiji, potrebna neka vrsta intelektualne – ili „daj šta daš“ barem kvaziintelektualne – podrške, za „posao“ slugu lažnih doktora nauka, lažnih patriota, ali pravih manipulatora, moćnika i vladara, javili su se razni „krstići“, „vuk-stankovići“, „marići“ i ostali korisnici stanarskog prava na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću. Da stvar bude još gora, oni to ne čine iz nužde ili straha – već iz vlastite intelektualne impotentnosti i nemogućnosti da u bilo kom drugom kontekstu budu smatrani sagovornicima za pitanja od javnog ili bilo kog drugog značaja. Zato im je to što rade zadovoljstvo i ako ih se sete, za neki dan bezbednosti (ili bilo koji drugi dan) – sete, ako ne, nikom ništa. Oni su ionako samo podanici, narodski rečeno – mutivode. A šta je sa ostalima, na ovoj „drugoj strani“?

„Opoziciona scena“ zapljusnuta je valom „kvaziintelektualne“ misli, ali i dalje nekako drži „glavu iznad vode“. Umesto podaništva, njen problem se manifestuje kao „medijski intelektualizam“. Sredinom prošle godine, o ovom fenomenu pisao je za hrvatske Novosti Srećko Pulig. On je podsetio na to da su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina u Francuskoj brojni intelektualci, poput Bernar-Anrija Levija, bez obzira na svoj status (univerzitetskih profesora ili ne), prestali biti javnim intelektualcima koji diktiraju postulate kritičke rasprave u javnosti, i prilagodili se konzumerističkoj logici medijskog izražavanja. Drugim rečima, umesto da nameću teme od javnog značaja, da gledaju društvo iz „ptičje“ perspektive, oni su se odlučili na „igranje“ prema unapred postavljenim pravilima (i ograničenjima) medijskog prostora. Dnevna politika postala je preča od ideja, imidž u javnosti važniji od samog mišljenja i nepristajanja na nametnute norme izražavanja. Tako smo dobili čitavu plejadu medijski poznatih lica koja se nazivaju „analitičarima“ koji ili nisu ništa važno napravili mimo televizijskih ekrana, ili jesu – ali su od originalne intelektualne produkcije u međuvremenu odustali. Ovde, razume se, ne mislim samo na intelektualnu produkciju akademskog/naučnog tipa, već i književnu, novinarsku ili umetničku, u širem značenju.

Mi se, otuda, često pitamo zašto se intelektualna misao referiše na vesti i naslove iz novina, a ne obrnuto. Bespuća „medijskog intelektualizma“ vode u intelektualnu lenjost. Dešava se, tako, da neki ljudi dođu da listaju štampu u jutarnjem programu i ništa novo ne kažu, osim što daju par generalnih sudova ili samo promene red reči iz naslova ili novinskog pitanja. Ne samo da ne „bistre“ vodu koju vlast i njihova kvaziintelektualna vojska zamućuje, već nas, saopštavajući da je voda mutna iako to i sami vidimo, dovode do tačke u kojoj ne možemo više da slušamo ni jedne ni druge. Fenomen medijskog intelektualizma dakako nije karakterističan samo za Srbiju. U javnom prostoru se stvara atmosfera kao da samo real-politika postoji, da će ispasti smešan ili neozbiljan svako ko predloži nešto što izlazi iz okvira „mogućeg“ ili pruži ugao gledanja koji ne sadrži već unapred zadate kategorije i „zdravorazumske“ uvide koji se već odavno – podrazumevaju.

Za razliku od njih, poslednja grupa o kojoj želim nešto reći – konzervativni intelektualci – nemaju problem da govore o svojim fantazmama. U ovom trenutku, primera radi, nema veće fantazme od krilatice „Kosovo je Srbija“. Bukvalno je mogućnost obnove socijalističke Jugoslavije u 21. veku – makar u nekoj formi – neuporedivo izgledniji scenario od Kosova u sastavu Srbije. To ipak ne sprečava redovne goste javnog servisa, emisija poput „Oko magazina“ ili „Upitnika“ (ali i drugih emisija na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću poput „Ćirilice“), da besomučno rabe nekakve slavne srpske istorije, čojstva i junaštva – da sve teme, od regionalnih poput Crne Gore, Bosne ili Hrvatske, do (belo)svetskih poput američkih izbora, razglabaju sa pozicija autoriteta koji su, treba reći, u jednom delu društva i dalje zadržali. Postoji izraz kojim bih takve pojave opisao adekvatnije – ali ovom prilikom mogu ih nazvati Savetom srpskih mudraca. Taj Savet drži da je pozicioniran iznad gore navedene podele na „vlast“ i „opoziciju“, a zapravo radi na očuvanju tekovina predratnih i ratnih narativa zasnovanih na etničkom ključu i klerikalizmu – dakle svih onih koje možemo svrstati u prve stanice karcinoma srpskog intelektualnog života. Reprodukujući temelje našeg nesretnog društva, oni služe kao čuvari srpske reakcionarne vatre i nastoje da u korenu saseku svaku eventualnu natruhu življeg, kvalitetnijeg, inovativnijeg i progresivnijeg intelektualnog života u Srbiji. Neretko – a to vidimo pre svega na regionalnim temama – oni se brinu za očuvanje imaginarija o srpskoj dominaciji, snazi i najvažnije – o srpskoj žrtvi. Bilo da je u pitanju rasprava o nekom filmu ili godišnjici nekog događaja, njihov se diskurs od onog koji čujemo od kvaziintelektualaca ili poslanika vladajuće većine, razlikuje tek u sintaksi i stilu.

Pitamo se na kraju, ima li Srbija onda ikakvu intelektualnu misao? Naravno da ima. Ona se izražava u (doduše ne tako brojnim) akademskim knjigama, pozorišnim predstavama, filmovima, romanima, pesmama i svakako – javnim nastupima, novinskim člancima, televizijskim najavama. Kvalitetna, angažovana intelektualna misao postoji, ali je ona tek sporadična, a javni prostor Srbije je toliko zaglušen da ta misao ima tretman kao i „nemisli“, da ih tako (blago) nazovemo – brzo se zagubi i ispari. Šta nam je onda činiti? Nema druge nego da takve misli postanu glasnije i da se ne predaju. Uostalom, „borba sa vetrenjačama“ je kritičkoj misli uvek bila dodatna motivacija.

Tekst je prenet iz nedeljnika NIN.

Click