Kineski Šešelj

22. January 2020.
Poslednji put kada se u javnosti čula klasična udbaška podmetačina o "jahanju popa", Dragoljuba Mićunovića tim rečima vredjao je Miloševićev opozicionar Šešelj.
biljana-srbljanovic
Biljana Srbljanović. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Biljana Srbljanović

To je bilo vreme ekspanzije starih radikala, vreme osionosti i nasilništva, kada se Šešelju moglo ne samo da vredja i pokreće lavine laži protiv svojih najuglednijih protivnika, već i da vadi pištolj na studente, čupa mikrofone u Skupštini, pravi spiskove za likvidacije medju novinarima i “ostalim ustašama”, nekažnjeno polomi vilicu advokatu Baroviću, sve u žaru “političke borbe iz opozicije” . Šešelj nije uvek bio isključivo saradnik režima, on je često bio u prilici da samostalno grabi nezanemarljivu vlast, da prikuplja glasove onih koji jesu bili protiv Miloševića, dakle jesu bili nekakva “opozicija”, ali su i istovremeno bili protiv svega onog što je politički odgovorno i civilizovano, što je zaista demokratsko u našem društvu. Istorijski gledano, opozicionar Šešelj se u više navrata okretao protiv svojih gospodara i tada je otimao glasove upravo demokratskim snagama. Jer, biti opozicija vlasti zapravo ne znači ništa, važno je zašto si opozicija i za šta se zalažeš, pa je Šešelj tako, kad mu vlast nije bila dovoljno zlikovačka, baš i uživao najveću podršku. I šta je tada izvorni DS sprečavalo da se sa Šešeljem-opozicionarom udruži, u brojnim navratima kada je ovaj okretao ćurak protiv gazde, šta ih je sputavalo da se dogovore, samo da bi oborili vlast, pa posle ćemo lako? Zašto tada nije nastala neka široka koalicija, od centra do ekstremne desnice, savez za promenu režima, jer je i tada, sećam se, najvažnije bilo pobediti Njega? Zašto je, drugim rečima, Mićunovićeva stranka, pristajala da ima tek nekolicinu poslanika u parlamentu, umesto da se udruži sa Šešeljem i možda baš ozbiljno ugrozi režim? Verovatno to što se politika ne vodi tako što ulaziš u kolo s fašistima, ako misliš da preživiš igranku. I jer svako ko je iole pošten, ko ima bilo kakvu političku viziju i ideju, bilo kakav program koji ide i makar koraka dalje od obaranje trenutne vlasti, zna da se sa fašistima nikada, nikada, NIKADA, ne sme udruživati.

I ne, nije ovo čas iz prevazidjene istorije, istorija se kod nas ne uči, zato nam se i ponavlja. Ovo je priča naše sadašnjice, sa samo malo promenjenim imenima, sada  je Boško Obradovič, taj Šešelj junior, uvredio profesora Mićunovića istim onim udbaškim difamacijama s početka ovog teksta. I to čak nije ni ono najgore, jer profesor se ni na mnogo opasnije nasilnike nije osvrtao. Mnogo je gori odgovor Mićunovićeve stranke, na takvo bahato i slepačko ponašanje: predsednik DS je nemušto ukorio Boška, praktično rekao da se Mićun izvini Djuri što ga je tukao, Obradović mu je i na to vratio tri put jače, pripretio Lutovcu da će ga vratiti na fabrička podešavanja, ako nastavi da se meša u svoj posao, i time zvanično objavio ono što svi znamo a ćutimo: Demokratska stranka više ne postoji. Malobrojni, hrabri i ugledni još-uvek-članovi DS-a su s pravom prozvali sopstveno rukovodstvo na odgovornost, ostale hiljade i hiljade demokrata – ćuti. I to je poslednja posledica onoga što je počelo planski i podmuklo – demontaža Demokratske stranke, nakon svih decenija najtežih izazova koje je preživela. Jer, kada je DS, sa svojim brojnim, a legitimnim derivatima, odlučila da se udruži sa ovim Šešeljevim naslednikom, Boškom Obradovićem, ona je odustala od onog poslednjeg što je imala: od svog kapitala gradjanske, ozbiljne, politički jasno centrirane stranke koja je oduvek bila sila koja okuplja, a ne prilepak koji prati. Dan kada su pristali da sa Šešeljem uveokom ruše vlast, bilo koju vlast, Demokrate su prestale da postoje. I Dveri se neće zaustaviti na tome: sad kada su prešli dugi put od grupice bahatih nasilnika koja prekida tribine do čela opozicione kolone, a da ništa u sebi nisu morali da promene, oni mogu samo da polete. Zato su, naprotiv, svi oni, koji su im godinama bili mete i logični politički protivnici, a da bi se udružili sa njima, morali da u sebi da promene sve, da se ponište i evo unište. To je bila cena plesa u ovakvom opozicionom društvu. I sad više nema nazad, kad si jednom dušu dao da udješ u kolo, nema tog zlatnika koji te može vratiti medju ljude. Strašna, strašna šteta.

Tekst prenet iz dnevnog lista Blic.

Click