Da li bih kao svećenik dao blagoslov gay parovima? Svakako!
Piše: Drago Pilsel
Da sam kojim čudom postao svećenik, i da sam isti onaj koji je zavolio svetog Franju 1986. (u duši i srcu jesam), da li bih gay osobama dao blagoslov njihovim vezama? Bih!
Evo jedno razmišljanje o tomu.
”Jesi li čuo da biskup taj i taj ima ljubavnicu tu i tu?” Ili: ”Hej, Drago, znaš li kako se zove ljubavnik monsinjora N. N.?” Takve mi poruke stižu već puno godina, ali ih, moram priznati, zanemarujem; jer, što se mene tiče s kim spavaju hrvatski svećenici ili biskupi kad ja zagovaram ukidanje celibata (pa sam zbog toga podupiratelj i pravoslavlja, i protestantizma, i starogkatolicizma…) i kad sam osoba koja poštuje osobe homoseksualne orijentacije, dapače, javno promoviram njihova prava.
Umirovljeni papa Benedikt XVI. napisao je u memoarima da ga nitko nije prisilio na odreknuće, ali tvrdi da je gay lobi u Vatikanu pokušao utjecati na donošenje odluka. U knjizi ”Posljednji razgovori” (Verbum, Split, 2016.) prvi put u povijesti neki bivši papa sam procjenjuje vlastiti pontifikat po njegovu završetku. Radi se o knjizi dugih intervjua što ih je Josef Ratzinger vodio s njemačkim novinarom Peterom Seewaldom.
Pozivajući se na zdravstvene razloge, Benedikt XVI. je 2013. postao prvi papa u 600 godina koji se odrekao dužnosti. Benedikt kaže da je znao za postojanje gay lobija od četvoro, petoro ljudi koji su pokušali utjecati na neke važne odluke u Vatikanu. U jednom članku u Corriere della Sera se navodi da je umirovljeni papa uspio “razbiti tu moćnu skupinu”.
Nekadašnji minhenski nadbiskup, kasnije predstojnik Kongregacije za nauk vjere, odstupio je s papinske dužnosti nakon turbulentnog pontifikata koji je obilježio tzv. Vatileaks aferu koju je izazvao njegov bivši butler koji je medijima dao Benediktova privatna pisma i dokumente koji govore o korupciji i borbi za vlast u Vatikanu. U knjizi Benedikt još kaže da je tijekom cijelog pontifikata vodio dnevnik, ali će ga uništiti, iako je svjestan da bi to za povjesničare bila ”zlatna prilika”.
Talijanski mediji su u to doba objavili da iza curenja podataka stoje prelati koji su željeli diskreditirati Benedikta i prisiliti ga na odreknuće. Katolička Crkva drži se svog višestoljetnog protivljenja homoseksualnom činu. No udruge za ljudska prava već dugo tvrde da u Vatikanu radi puno gay osoba, a crkveni izvori sumnjaju da su se neki udružili kako bi se međusobno podupirali u napredovanju i utjecali na odluke Kurije.
Želim reći da je bilo vrijeme kada sam se i sam počeo pitati imam li pravo šutjeti o stvarima u koje sam upućen: dakle o lažnom moralu svećenika i biskupa koji dave ovu sirotu zemlju, katkad i kumujući kriminalu, maltretiraju ljude opomenama i prijetnjama kad i sami manipuliraju i emocijama i novcima održavajući vanbračne heteroseksualne i homoseksualne odnose.
Moram kazati da nisam na čisto. Puno toga znam, pa sam tako (nažalost) pratio ljubavnu aferu biskupa s jednom doktoricom i drugu aferu biskupa s njegovim ljubavnicima (da, više njih).
Do sada je postojalo pravilo da se o tim stvarima ne piše. Mnogo nas novinara zna za ljubavne afere nekih katoličkih svećenika, ali smo se suzdržavali o tome pisati, najčešće iz nekog obzira prema njihovoj intimi, pogotovo ako su imali vanbračnu djecu, pa čak i unuke, znajući da se korektno odnose prema njima.
Ja sam još, k tome, označen lošim iskustvima koja su me možda učinila više osjetljivim: u novicijatu 1988. godine, na sjeverozapadu Argentine (Salta), prvih osim mjeseci smo imali magistra novaka homoseksualca i sve bi bilo podnošljivo da dotični nije manipulirao s nama novacima jer je išao u krevet s nekim mojim kolegama.
Kada sam otkrio aferu (uhvatio sam ga slučajno kako leži i mazi se s jednim mojim drugom), poveo sam pobunu i nekolicina nas je odlučila iskoristiti njegovu kraću odsutnost. Napravili smo puč, rekli poglavarima ”ili on ili mi”, te je taj lik smijenjen s funkcije, a mi smo dobili rezervnog magistra s kojim smo nekako uspjeli završiti tu važnu godinu u životu svakog redovnika. Pojašnjavam da sam pobunu poveo prije svega zato jer više nisam želio trpjeti da živimo franjevaštvo bez ozbiljnog susreta sa sirotinjom (o tome uskoro u drugoj kolumni).
Po dolasku u Jugoslaviju 1989., na otoku Košljunu, u samostanu, nakon nekoliko mjeseci jedan kolega mi je rekao da je zaljubljen u mene; pretpostavljam da je ispitivao teren želeći vidjeti možemo li imati seksualne odnose. Ja sam, čini mi se, pristojno postupio, pozvao sam ga u šetnju i razgovor i pojasnio da sam heteroseksualno orijentirana osoba i da me on seksualno ne zanima. Uskoro je, koliko pamtim, napustio naš samostan.
I ovo želim priznati: jako sam oprezan u vezi s ovom temom, jer je jedan moj dobar drug i kolega s bogoslovije u Rijeci, koji je kasnije postao svećenik Zadarske nadbiskupije, a bio je homoseksualac, ubijen na vrlo okrutan način. Ubio ga je autostoper s kojim je odlučio otići na kupanje, pa dalje kako bude. U to se ne želim petljati. Ubojica je uhvaćen nakon šest mjeseci.
Ubojstava svećenika homoseksualaca je bilo više. Javnost najviše pamti smaknuće don P. u njegovom stanu u Splitu godine 1996. Kao i to da je u grob ponio tajne čak petorice ljubavnika, među njima nekolicine svećenika.
Stoga sam ne oprezan, već turbo osjetljiv na pisanja o seksualnoj orijentaciji svećenika.
Mene muči pitanje koje je očito mučilo i Benedikta XVI.: smijem li gledati u stranu kada znam da neki svećenici i biskupi maltretiraju puk, pak, se lažno predstavljaju kao moralne veličine? Da li bih morao o tome do groba šutjeti čak i kada su to biskupi koji nam se rugaju i smiju u lice?
Ova me pitanja jako opterećuju i ne daju mi mira.
Budući da sam već jednom maknuo/potjerao beskrupuloznoga svećenika, znam da imam moć raskrinkati biskupe (i svećenike) koji su nemoralni, fanatici ili korumpirani. Moja je dilema: smijem li iskoristiti tu moć ili moram prije svega uvažavati intimnost tih svećenika i biskupa?
Znam da ne smijem djelovati prema osobnim afinitetima i sklonostima. Nikako ne smijem donijeti odluke u afektu.
Razumije se da ne bih čekao ni sekunde da znam za slučaj pedofilije ili bilo kojeg drugog oblika seksualnog ili inog zlostavljanja.
Ali ovo je drugo: svećenici i biskupi idu, tako se očekuje, tako su izabrali, sami u krevet, međutim ima onih koji to ne mogu izdržati. I naravno da je to teško jer nije svima dan dar celibata. Mnogi taj dar ili krepost nemaju pa žive s neurozama i latentnom agresijom ili se ipak odlučuju na vanbračne i nezakonite veze sa ženama ili muškarcima.
Moram priznati da mi se nije lako suzdržati kad vidim svećenika za kojeg znam da ima homoseksualnu vezu, a javno žigoše homoseksualnost.
Ima dana kada bih njegovu dvoličnost dao na sva zvona. Za sada se pokušavam i uspijevam suzdržati.
Koliko još? Ne znam ni sam. Eto, ni papa emeritus Benedikt XVI. nije izdržao. Morao je progovoriti (prema u knjizi nema konkretnih imena za neke se ipak saznalo).
Zbog svih tih razloga, zbog suosjećanja i poštovanja prema gay osobama, homoseksualcima i lezbijkama, jer ih je Bog tako stvorio, a Bog stvara uvijek dobro, jer sve izvire iz njegove dobrote, a on je čisto dobro, svakako bih blagoslovio gay osobe i njihove veze.
Čovjek je stvoren kao slika Božja, na priliku svoju (Post 5, 1-2). Dakle, u Bogu je i muško i žensko, pa stoga, Bog nije samo otac, nego je i majka (valja znati razmišljati o majčinom Božjem licu!). On je sve što mi jesmo, na sve načine koji mi jesmo. To znači da su u Bogu i naša heteroseksualnost i naša homoseksualnost.
Papa Franjo je tijekom opće audijencije srijedom, 16. rujna 2020. (dvorište renesansne vatikanske palače San Damaso), rekao grupi od 40 roditelja LGBT djece da ”Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” te da ”Crkva voli tu djecu onakvu kakva jesu jer su Božja djeca”.
Papa želi reći kako se homoseksualci ne samo ne trebaju osjećati isključenima iz Crkve (mada se mnogi tako osjećaju) već da su njeni punopravni članovi koje Bog voli baš onakve kakvi jesu (makar im to, u hrvatskom slučaju, ovdašnji biskupi i svećenici ne govore).
Neke kršćanske crkve su odavno shvatile da u Bogu nema mjesta za diskriminacije pa dopuštaju ređenje i žena i homoseksualnih osoba. Katolička Crkva, naime, institucija je koja diskriminira i po toj liniji.
Pišem vam kao brat, kao novinar, javni djelatnik i zagovaratelj ljudskih prava. Ali nadasve, danas vam se želim obratiti kao kršćanin, kao poznavatelj teologije i kao tražitelj Boga.
Kao Kristov sljedbenik, kao onaj koji vjeruje u oslobađajuću snagu Evanđelja i kao onaj koji prepoznaje djelovanje Duha Božjeg u svakoj religiji, želim raditi na stvaranju tolerantnog društva i na otvaranju crkvenih struktura (svih konfesija) prema homoseksualizmu, jer o tomu je danas riječ.
Bog u kojeg vjerujem nije, ponavljam, muško. On je istovremeno (izvanvremeno) i muško i žensko. On je izraz savršenog pluraliteta. On je sasvim sigurno iznad spolova, ali nam ih je dao kao dar i kao izraz naše slobode.
Blagoslovljeni budite vi, braćo i sestre homoseksualci i lezbijke. I ja, mali brat Drago, sazivam Božji blagoslov na sve vas.
Tekst je prenet sa portala Autograf.
