Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto

Piše: Drago Pilsel

U tom razgovoru, Papa govori o imaginarnoj, hipotetičkoj situaciji u kojoj bi ga osoba interpelirala kazavši ”Biti homoseksualac je grijeh”, na što Franjo sam sebi, odnosno zamišljenom sugovorniku kaže: ”Također je grijeh kada smo jedni prema drugima nesolidarni”.

Neki mediji su, pogrešno, pripisali Papi da on smatra (zbog riječi ”također”) homoseksualnost grijeh bez obzira na to što je Franjo i u tom razgovoru za AP kazao, ponovio raniji stav: da je homoseksualnost ljudsko stanje.

Kako bi pojasnio situaciju, američki je isusovac James Martin, koji niz godina radi s homoseksualcima, poslao na španjolskom jeziku Papi tri pitanja i brzo od Pape dobio odgovore, također na španjolskom, ali u rukom pisanom pismu. Papi je bilo jasno da će i pitanja i njegov odgovor postati javni.

Valja citirati pitanja:

Sveti oče, hvala Vam za Vaš jak poziv na dekriminalizaciju homoseksualnosti. Zašto ste odlučili to kazati u ovom trenutku?

Čini se da postoji određen nesporazum u vezi Vašeg komentara ”Biti homoseksualac je grijeh”, što, naravno, nije nešto što Crkva uči. Čini mi se da ste Vi nekog interpretirali, ponavljali nešto što bi netko hipotetički rekao. Dakle, mislite li Vi da je biti homoseksualcem grijeh?

Što biste rekli katoličkim biskupima koji još uvijek podržavaju kriminalizaciju homoseksualnosti?

Na temelju ovog do sada izloženog, bila je to prilika da se Papu pozove da pojasni stavove koji su možda, što se Franji zna dogoditi kada govori iz glave s novinarima, nejasni i traže naknadna tumačenja, ali odgovor koji je uslijedio je zaista važan i zato ga valja citirati in extenso. Pogotovo što ga nigdje u hrvatskim medijima nema u cijelosti.

27. 1. 23.

R.P. James Martin, sj 

Dragi brate, 

Puno ti hvala na pismu. 

Nije prvi put da govorim o homoseksualnosti i o homoseksualcima.

I želio sam pojasniti da nije zločin podcrtati da svaka (takva, op. D.P.) kriminalizacija nije ni dobra ni pravedna. 

Kada sam spomenuo grijeh, jednostavno sam se odnosio na to da katolički moral govori da je svaki seksualni čin izvan braka grijeh. Naravno da se moraju imati u vidu okolnosti koje smanjuju ili poništavaju krivicu. Kako vidiš, ja sam ponavljao jedan općeniti stav. Ali sam trebao kazati ovo ”grijeh je (homoseksualni čin, op. D.P., prema sadržaju razgovora za AP) kao što je svaki seksualni čin izvan braka”. To, kada govorimo o ”materiji” grijeha, ali dobro znamo da katolički moral, osim materije, ispituje slobodu, namjeru; i to za svaku vrstu grijeha. 

I bilo komu tko bi želio kriminalizirati homoseksualnost ja bih mu rekao da je u krivu. 

U televizijskom intervjuu, gdje se govori na spontan način, u razgovornom tonu, jasno je da se ponekad ne preciziraju stvari. 

Molim za tebe i za tvoj apostolat. Molim te, čini to i za mene. 

Neka te Isus blagoslovi i Blažena Djevica čuva. 

Bratski, 

Franjo. 

Iz konteksta intervjua za AP moglo se zaključiti da je Papa govorio o homoseksualnosti misleći u tom slučaju na ”homoseksualne čine”, a ne na sâmo homoseksualno stanje. Tim odgovorom Papa potvrđuje da je njegovo stajalište, koje ponavlja od prvoga razgovora s novinarima u zrakoplovu na povratku iz Brazila 2013. godine, stajalište Katekizma Katoličke Crkve – sama homoseksualnost nije grijeh.

U pismu bratu isusovcu u SAD-u je ponovio ono što je rekao za Associated Press: ”Onima koji žele kriminalizirati homoseksualnost želim reći da su u krivu”.

U intervjuu je istaknuo da biti homoseksualac nije zločin, dok su u više od 50 zemalja predviđene zakonske kazne za homoseksualne osobe, a neke od tih zemalja imaju i smrtnu kaznu.

Toliko u vezi Papina intervjua i njegova pisma subratu u SAD-u.

Ponavljam, važan je ovaj Papin apel. Ali ja se s papom Franjom, kao i katoličkim učenjem, ne slažem. Možda sam zato katolički disident ili me sama Katolička Crkva (a ne samo Josip Bozanić, koji je biskup u dijecezi u kojoj živim, a koji je uložio ne baš mali napor da mi to pokaže) ne smatra dostojnom osobom, ni vrijednim sugovornikom, možda ni članom kada me već kao crkveno vjenčanom i razvedenom te ponovno oženjenom Crkva drži daleko od euharistije.

Anyway, zašto se s Papom ne slažem? Zato što u seksualnim činima homoseksualaca ne vidim grijeh, već najprije ljubav, možda ima i pohote, ali ja najprije želim među homoseksualcima, a mnoge poznajem i s mnogima se družim (poznajem i svećenike homoseksualce), prepoznavati ljubav.

Homoseksualce se mlati, to znamo. Znalo je gadno biti u našoj zemljici. Tako je onomad supetarski župnik, don Andro Ursić, izdao u danima prije nasilja na Prideu u Splitu knjigu za sve homofobe te ustvrdio da bi homoseksualci umjesto ulicama Splita trebali ”proći kanalizacijom jer im je seksualni život utemeljen na fekalijama”. Don Andro Ursić nije se previše zamarao hoće li njegovi homofobni stavovi biti poticaj fašistima u Splitu da učine sve kako bi gay parada završila u krvi.

A što se sve govorilo kada smo organizirali, to jest provodili prvi Pride u Zagrebu, kojeg smo, podsjećam, s podija na Zrinjevcu vodili Vesna Teršelič i ja? Pamtite li uvrede, boce i suzavac koji su letjeli i bacani na nas unutar policijskog kordona?

À propos onog čuvenog Pridea u Splitu, te 2011. je Gordan Črpić, sada profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, a tada tajnik Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije za Tportal kazao: ”S Papom (Benediktom, op. D.P.) je bilo 40 tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića i nije bio potreban ni jedan policajac (naravno, Črpić je govorio koještarije, ta, na trgu je bilo pandura) jer je događaj u skladu s vrijednostima društva u kojem živimo, a u Splitu angažirano ih je mnogo da zaštite sudionike parade. Ako idete protiv uvriježenih vrijednosti, ljudi se bune”. Dakle, analogijom bismo mogli reći: ako idete na nerv ustašama, potpuno je jasno da vam požele konc logor. Usred splitske rive!

Vremena te vrste nasilja su, čini se, po tom pitanju ostala iza nas, ali Papa smatra i mi novinari znamo da je gay osobama u mnogim zemljama jako teško.

I, što sad? Ljubiti bližnjega svojega samo ako nije Srbin, ateist ili peder? Sakriti sve ustaške popove, počevši od sarajevskog nadbiskupa Šarića, ispod skuta kardinala Stepinca, da se što je moguće više zamagli prošlost i da se iskrive činjenice (ustaše su, primjerice, krenule iz kurije u Zagrebu na Kaptolu broj 4)?

Dodat ću za kraj, jedno razmišljanje koje sam već, premda drugačije, iznio kada sam govorio na prvom zagrebačkom Prideu.

Kada eros, što znači, stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige za druge, osvoji veći prostor, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojemu ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima.

Naš bi moto mogao biti i onaj koji je jedan od najvećih modernih revolucionara, Ernesto ”Che” Guevara de la Serna, izabrao za sebe: ”Treba ojačati, ali pritom ne izgubiti nježnost”.

Zato pitam: mogu li Katolička Crkva i druge vjerske zajednice poprimiti oslobodilačku ulogu u srcu potlačenih, obespravljenih i siromašnih? Je li moguće obraćenje tvrdih srdaca svećenika i biskupa, tako opijenih mističkom svemoći vlasti koja im je povjerena?

Kada će svećenici i biskupi, redovnici i redovnice shvatiti da homoseksualnost nije bolest nego da se crkveni ljudi krivo odgajaju, da su mnogi od njih afektivno nezreli, da im je potiskivana seksualnost izvor frustracija, nasilja i čestih neuravnoteženih pa i patoloških oblika ponašanja?

Možemo li očekivati da će Crkva raskinuti svoj povijesni pakt s vladajućim snagama i stvarno se solidarizirati sa svima koji su lišeni svojih prava?

Bog u kojeg vjerujem nije muško. On je muško i žensko. On je izraz savršenog pluraliteta. On je sasvim sigurno iznad spolova, ali nam ih je dao kao dar i kao izraz naše slobode. Na njegovu sliku i priliku smo stvoreni.

Stoga, imajmo i mi, kao Martin Luther King, jedan veliki san: san da ćemo jednog dana, jednog nedalekog dana, biti zaista jednaki pred zakonima.

Sanjajmo da će svaka dolina tuge biti premoštena, da će svaka planina nepravde biti izravnana, da će neravni teren društvene surovosti biti gladak, da će krivi putovi opake birokracije biti ispravljeni, da će se slava Božja svima objaviti.

Ne živimo u očaju. Gore srca. Braćo pederi, sestre lezbe, Bog vas voli! I ja isto. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi imao što dati, i nitko nije toliko bogat da mu ništa više nije potrebno.

Nježnost i snaga. To vam od srca, uostalom, kao i papa Franjo, želim.