Nacionalni resurs, lekari

22. June 2020.
Juče je objavljena vest da je preminuo profesor doktor Radan Džodić, dugogodišnji lekar i direktor Instituta za onkologiju i radiologiju. Sarađivali smo više godina u borbi protiv raka dojke.
Veran-Matic-predsednik-Upravnog-odbora-Fonda-B92_1521625455
Veran Matić. Foto: Fond B92

Piše: Veran Matić

Kada smo u Fondu B92 počeli akciju protiv raka dojke 2008. godine sa akcijom „77 žena u 7 dana“, kada smo, nakon višemesečne medijske kampanje, prikupili sredstva za kupovinu mobilnog digitalnog mamografa, sarađivali smo sa doktorom Nenadom Borojevićem koji je tragično izgubio život…

Kupovina i poklanjanje mamografa Institutu za onkologiju bila je pionirski podvig, ali pravi izazov bio je staviti ga u pogon, sa željom da se stvore uslovi za preventivne preglede, edukaciju, informisanje žena i drugih građana Srbije, uz organizaciju pregleda u udaljenim delovima Srbije daleko od kliničkih centara.

Doktor Borojević je bio hrabar i podržao kampanju koja je bila dosta hrabra i provokativna, za koju je tadašnji ministar zdravlja mislio da će izazvati stampedo na zdravstveni sistem i zagušenje. Nije se dogodilo, ali smo privukli pažnju. I uspeli da prikupimo preko 600.000 eura za mamograf.

Naslednik Nenada Borojevića, doktor Zoran Rakočević, i pored činjenice da nije bilo posebnog budžeta za rad digitalnog pokretnog mamografa, znao je kolika je važnost prevencije, edukacije, i koristeći sve potencijale Instituta za onkologiju napravio sjajan projekat. Nekoliko meseci unapred planiralo se mesto u koje će otići mamograf, pripremala medijski lokalna scena, organizovale lokalne zdravstvene ustanove, pravili spiskovi žena koje treba pozvati, animirati ih, organizovati infrastrukturu, prevoz do mamografa itd…

Doktor Rakočević, bio je snalažljiv i požrtvovan kada je reč o ovom projektu i uspelo je:  imali smo i po 85 odsto odziva i otkrivanje velikog broja kancera u ranoj fazi, kada je često za ozdravljenje dovoljna samo hiruška intervencija, bez zračenja i hemioterapije. Izračunali smo da je godišnji trošak mamografa u iznosu samo dve terapije za slučajeve poodmaklih stadijuma raka dojke. A pregledali su tada i po 200 žena dnevno. Uz to, lekari Instituta gostovali su po lokalnim medijima, tribinama udruženja žena, jednom rečju prosvećivali. Ogromnu podršku radu mamografa, kao i svim drugim akcijama Fonda B92, tada je pružala medijska kuća B92 koja je iz dana u dan izveštavala i o prikupljanju sredstava podstičući donatore da se jave, ali, još važnije, izveštavala i tokom skrininga iz svih delova Srbije, pozivajući građanke da se odazovu preventivnim pregledima. Siguran sam da je kombinacija profesionalnog i strateškog pristupa menadžmenta Instituta i izveštavanja u javnom interesu naše kuće doprinela posećenosti pokretnog mamografa i spašavanju života u tim prvim mesecima njegovog rada.

Gledali smo da mamograf bude na najprometnijim mestima, tako da žene mogu usput da svrate jer nije trebao nikakav uput. Jedna koleginica je tako danima prolazila pored a onda na nagovor prijateljice ušla, i spasila sebi život jer je kancer bio u fazi kada je bila dovoljna samo hiruška intervencija. Visoka smrtnost od raka dojke kod nas, kao i u nekim drugim slučajevima kancera, vezana je upravo za nedostatke vezane za skrining, prevenciju.

Trentno pravog skrininga nema a na one koji se odvijaju u pojedinim delovima zemlje ne odaziva se ni približno neophodan broj žena jer nema kampanje, senzibiliranja, a često se u zdravstvenim institucijama dugo čeka, žene ionako imaju strah… I u zemljama koje imaju obavezan skrining, kao što su Sjedinjene američke države, ima propusta vezanih za različite okolnosti vezane za sistem i lične razloge. I tamo gde je odziv izuzetno velik ali opet nedovoljan, postoje procene da bi za 30 odsto mogla da bude smanjena smrtnost od raka dojke. Analogijom, kod nas dolazimo do mogućih procena da bi i više od pola slučajeva raka dojke koji su imali smrtni ishod, da je skrining bio urađen, mogli da se preokrenu u život. Opet, kažem, čini mi se da se to može replikovati i na druge kancere. Nedostatak prevencije ubija bar pola onih koji bi mogli da se izleče. I da se pritom uštede sredstva koja se, kada su kasniji stadijumi u pitanju, upotebe a ne daju efekte.

Doktor Zoran Rakočević je smenjen nakon političkih promena i umesto njega u kraćim vremenskim periodima Institut su vodili ljudi koje ne poznajem, a prva odluka im je bila da se otarase digitalnog pokretnog mamografa. Od tada kreće lutanje mamografa od institucije do institucije sa dužim stajanjem nego radom. Mislim da je sada negde u pogonu ali ni približno u kapacitetu koji smo imali u periodu kada je organizaciju vodio Zoran Rakočević, koji se i pored nedostatka posebnog budžeta, dovijao i koristio druge prihode Instituta, jer je vrlo brzo video odlične rezultate ovog projekta.

Doktor Rakočević nas je takođe prerano napustio. Njega je nasledio doktor Radan Džodić. Puno puta smo učestvovali u zajedničkim aktivnostima promocije, prevencije, donacija… Zajedno smo uveli, pored Svetskog dana borbe protiv raka dojke, i Nacionalni dan u saradnji sa AVONom. Ali se priča o prevenciji nije vratila na onaj nivo koji smo uspostavili kroz dvogodišnji projekat sa pokretnim mamografom.

Ne znam da li će se to dogoditi, ali je potpuno jasno da gubimo živote nesmanjenim tempom, gubimo ogromna sredstva iz zdravstvenog osiguranja na skupe terapije kasno otkrivenih kancera i to sa lošim projekcijama kada je reč o izlečenju.

Gubimo i lekare, što odlaskom trbuhom za kruhom, što budu deo političkih igri, što od bolesti najčešće uzrokovanih načinom života koji nije lak. Morali bi da  razmislimo o tome, da su i lekari nacionalni resurs i da se preračunamo kada je reč o tome, da vidimo  da li će imati ko da leči nas, ali i same lekare.…

Voleo bih da ovo podsećanje na tri direktora Instituta za onkologiju probudi ponovo sile koje su bile aktivne onda kada su preventivni pregledi postali uobičajeni a znanje o raku dojke širilo se uspešnije nego ikada.

Zato mi je sinoć bilo i drago i potresno da je Suzana Trninić pustila ovaj tvit:

 

Click