“Insajder” kao ostrvo nade

4. June 2020.
Jedina emisija tog tipa gde mogu da se čuju skoro svi i gde još uvek pristaju svi da dođu.
_MG_7132
Fot> Nebojša Babić

Piše: Veran Matić

Ko rano rani dve sreće grabi, pomislio sam dok sam izlazio iz zgrade Vlade. Već do 8 jutros obavio sam sastanak sa ministrom Šarčevićem, a sreo i upoznao novog ambasadora Hrvatske. Malo li je? E sad, da li sam ugrabio neku sreću ili nesreću, videćemo. Ne treba biti sitničav.

Kod ministra sam poranio kako bi utvrdio koliko u Srbiji ima škola sa poljskim ili neadekvatnim toaletima kojima je potrebna rekonstrukcija. Velika kompanija, buduća članica Srpskog filantropskog foruma, želi da pomogne da se broj takvih škola smanji.

U isto vreme radimo Bitku za znanje, razvoj informatičke pismenosti u osnovnim školama, primenu mBotova u nastavi, šaljemo talente na svetska takmičenja, ali u isto vreme postoje i „klozetska“ pitanja koja moraju da se rešavaju. Dobićemo podatke vrlo brzo, prošle godine bilo je oko 50 škola sa poljskim WC-ima, za šta ne znam šta bih rekao. Pre desetak godina sam organizovao donatore da eliminišemo poljski wc u školi u koju sam ja išao, „Jovan Cvijić“ u Debrcu. Trebalo mi je mesec dana da prikupim 25.000 evra, ali čitave dve godine da realizujemo projekat.

Bila je to dogradnja škole sa novim prostorom jer unutra nije bilo mesta, ali ta papirologija i neaktivna lokalna samouprava, forsiranje izvođača koji imaju ponude sa većom cenom itd… Stalno su pretili da se ne dogodi da deca ne moraju više da trpe dok ne dođu kući. Znam da nas čekaju takvi izazovi ponovo, ali vredi. Vredeće.

Sa ministrom dogovaram da Koalicija za dobročinstvo prvog dana škole podeli odabranim školama i učenicima popularne brošure o filantropiji, dobročinstvu, a pre početka godine da imamo obuku nastavnika iz odabranih škola za pilot nastavu o temi dobročinstva. Želimo da kultura dobročinstva, humanosti i solidarnost postane deo celog obrazovnog sistema.

Dok sam gledao prvu epozodu najnovijeg serijala Insajdera „Tačka“ o medijima i vlasnicima medija u Srbiji danas, čitam paralelno i intervju sa Zoranom Stanojevićem, urednikom internet portal Radio televiziji Srbije.

Dopadaju mi se njegove teze da su ovdašnji mediji “ogledalo društva“, „da su nekome fantastični, a za neke nepodnošljivi“, da je stanje rezultat „sinergija raznih negativnosti“. Neiscrpni kapacitet za podeljenost nije potrošen jer „kada jedna strana vlada, druga je nesrećna“. Društvo i novinarska scena su podeljeni na najmanje dva tabora unutar kojih postoje „podtabori“. Ti „tabori“ međusobno ne priznaju jedni druge kao novinare a unutar tabora je velika solidarnost iako je dilema koga priznajemo kao novinare pošto ima previše medija i kvalitet profesije je „razvodnjen“.

U tako oštro podeljenoj medijskoj sceni, onih koji rade i žive „treći put“ u kojem se pokušava naći balans između ostrašćenih ekstrema sve je manje. To je najteža pozicija i zato u dovoljnoj meri ne dobija na vidljivosti pošto narušava postojeću crno-belu sliku. Primer toga je sinoćnji serijal Insajder koji je urađen u najboljoj tradiciji nekadašnjeg B92, gde se čuo glas svih koji su hteli da uzmu učešće i gde nije bilo svrstavanja na bilo koju stranu.

Primer emisije Insajdera o medijima je paradigmatičan za naše podeljenosti. To je verovatno jedina emisija tog tipa gde mogu da se čuju skoro svi i gde još uvek pristaju da dođu. Možda se zato i prećutkuju dometi emisije koja nema ambicije da bude politički instrumentalizovana baš zato što odogovornost za današnje stanje deli na ravne časti „naših“ i „njihovih“.

I Insajder kao ostrvo sve je ugroženiji snaženjem polarizacija, umesto da se za taj projekat otvori mnogo veći prostor. Dugo postoji ideja o tome da Insajder preraste u 24-časovni kanal, ali u ovakvoj podeljenosti Srbije na dva velika kablovska operatera (48% i 42%) , veliki izazov je da se postigne da takav program bude emitovan na obe mreže. U duboko polarizovanoj Srbiji to je nerešiv problem jer ekskluzivno emitovanje na samo jednoj kablovskoj mreži nije dovoljno za održivi biznis model. Sa druge strane, to neminovno diskredituje projekat od strane onih koji su iz nekog razloga odbili da takođe emituju Insajder.

Umesto da provajderi vode računa o tehničkim aspektima, podizanju kvaliteta i dostupnosti, postaju u sve većoj meri glavni i odgovorni urednici medijskog sadržaja koji se emituje. Kao nekada kada su to radila dva ili tri bloka marketinških agencija koje su, pored celokupnog marketinškog budžeta, upravljale i vodećim produkcijskim kapacitetima i praktično imali mnogo veći uticaj na medijske uređivačke politike nego što bi uopšte to trebalo da radi jedna marketinška agencija.

Vrlo su kompleksni, duboki problemi medijske scene i perspektive novinarstva u Srbiji. Radikalizam nas vodi ka daljoj polarizaciji umesto da pokušamo da nađemo neku tačku preseka koja će pomiriti profesionalne standarde, političke i ekonomske interese ključnih aktera. Nema te medijske strategije nit zakona koji mogu da razreše ovako kompleksne probleme ako ne postoji iskrena želja svih zainteresovanih aktera za njihovim urgentim rešavanjem.

Za početak bi bilo ohrabrujuće eliminisati diskriminatorni pristup i načiniti stimulativne mehanizme koji se odnose na medijske projekte distribuirane putem kablovskih mreža. Uz institucionalno, finansijko, uredničko osnaživanje uloge javnih medijskih servisa i njihove autonomije, bio bi to vidljiv pomak u sferi uticaja elektronskih medija.

Do tada delim mišljenje koje sam danas pročitao na društvenim mrežama: “Nervira me što nema više ljudi u javnom prostoru koje možeš da pitaš, čuješ, koji ti proširuju vidike. Svi stalno gledamo iste – mi ove, oni one”.

To mora da se menja. Što pre to bolje. Za dobrobit svih.

Click