Angelina – veliki mali anđeo (FOTO/VIDEO)

19. March 2024.
Kada se pomenu ubijeni u OOŠ „Vladislav Ribnikar“, Malom Orašju i Duboni, najčešće pominjana reč je anđeli. Deca i mladi, kao i Dragan, kao da su po svojim osobinama birani tako da vam prva asocijacija bude upravo ova reč. 
image001 (5)
Angelina Aćimović. Foto: Andrija Čikić

Autor: Veran Matić, Foto: Prvatna arhiva (tekst je prvi put objavljen 29. januara 2024)

I među njima, dve devojčice-devojke, i bukvalno se tako zovu: Angelina Aćimović, ranjena u „Ribnikaru“, koja je preminula nakon dvanaest dana i Anđela Stevanović iz Malog Orašja, koja se izborila sa veoma teškim ranama posle višemesečne bitke. 

Muški oblik ovog imena je Anđelko, kako se zove Angelinin tata. Vrlo popularno ime – od Rusije do Amerike, Australije, Poljske, Nemačke, Italije… Prepodobna Angelina Branković, supruga despota Stefana Brankovića, bila je albanskog porekla. Anđeo je veoma važan u hrišćanstvu, judaizmu i islamu.

 

IMG_4303
IMG_4424
20190126_130946

 

U utorak, 30. januara, biće obeležen rođendan Angeline, koju su kao pravog anđela doživljavali u njenoj porodici, u društvu iz ranog detinjstva u Podgorici, nastavnici i drugari u osnovnoj školi i drugim školicama koje je pohađala. 

Ginče, kako je zovu u porodici, imala je autentični spoj karaktera i principa. Često anđeoskih.

Svojim otvorenim izražavanjem ljubavi, radosti i ozarenosti je zračila poput neka svetlosti koja se pojavljuje. Jedan od nastavnika priseća se scene – dok u razredu prepunom graje, napeto pokušava da obavi neke administrativne poslove, na ulazu se pojavljuje ozarena Angelina koja celom svojom pojavom na vratima emituje pozitivnu energiju, pozdravljajući ih sve srcem koje pravi sa obe šake. 

 

IMG-20240126-WA0042
IMG-20240126-WA0066
IMG-20240126-WA0069
IMG-20240126-WA0059
IMG-20240126-WA0060
IMG-20240126-WA0080
IMG-20240126-WA0082
IMG-20240126-WA0039
IMG-20240126-WA0041
IMG-20240126-WA0051
IMG-20240126-WA0053
IMG-20240126-WA0056
IMG-20240126-WA0064
IMG-20240126-WA0074
IMG-20240126-WA0077

 

Angelina je imala autentičnu sposobnost da svoju pozitivnu energiju učini zaraznom. Sam razgovor o njoj sa onima koji je poznaju, činio je da se osećate dobro – kao da tu, među vama, struji neka plemenitost. 

Dok slušate o Angelini i njenim anđeoskim vrednostima, to vam pomaže da se u tugovanju, žaljenju, osmehujete i divite životu. Po uzrastu ni dete ni devojka,  sa osobinama koje su sve ređe, za kojima sve više čeznemo i žalimo i koje nam se sve više čine svetim i nedodirljivim… Ubice u majskim pokoljima kao da su imale zadatak da ubiju takve vrednosti dece, mladih i Dragana jer su osobine koje su ih krasile, bile najveća prepreka za napredak i procvat zla. 

Vrlo često se slični užasi tumače kao ispit vere u Boga. Rekao bih da je ovo ispit vere u ljude, u čovečnost, u sposobnost pojedinaca i društva da se izbore sa zlom. Kada se sve sabere, možemo slobodno reći da smo na tom ispitu svi pali i da smo ostavili naše anđele i njihove porodice bez adekvatnog odgovora. Zbog toga možemo očekivati da nam se svakakva zla ponavljaju. 

Angelina je sa dve godine počela da piše, doduše slova su joj bila obrnuta. Pet godina starija sestra Marija i Angelina su se najčešće igrale učionice, učiteljice i đaka. I to nije bila samo igra, već i ozbiljno učenje o strečenim znanjima starije sestre od strana ozbiljne ambiciozne i disciplinovane učenice, kakva je bila Angelina. 

 

(Angelinin prvi javni nastup na dodeli diploma vukovcima. Preuzimanje videa dozvoljeno je samo zajedno sa celim tekstom)

 

Kada je porodica trebalo da se preseli iz Podgorice u Beograd, Angelina je sa svojih osam godina osmislila sve detalje. Sama je pronašla školu u koju će se upisati njena sestra i ona, kao i stan u kojem će živeti. Tata Anđelko, koji je već bio u Beogradu, jedino je imao zadatak da praktično realizuje ono što je sama Angelina već odabrala i dogovorila. 

Od rođenja je pokazivala samostalnost, izuzetnu samouverenost i upornost. Roditelji nemaju objašnjenje kako se to dogodilo. Kao da je splet karaktera i osobina stigao rođenjem i da je udahnut u utrobi majke Natalije, Ruskinje, rođene u Donbasu u Ukrajini, koja je tokom studija u Kijevu upoznala budućeg supruga Anđelka. Ne znam šta sve znači termin „slovenska duša“, ali bih voleo kada bi to bile karakteristike koje ima Angelina – široko srce i ljubav za sve. Uz to, mama govori o tome da je bila prava „Madam“, kao da je dete „plave krvi“, plemićko i gospodstveno. 

„Starmala“ je termin koji se kod nas najčešće koristi za decu koja su na različite načine zrelija od svoje generacije. I nekako, kao da taj termin ima i negativan prizvuk. Slušajući o Angelini, nisam mogao da naslutim bilo šta slično. Upravo suprotno: splet svih njenih vrlina, iskonskih vrednosti, prirodne ljupkosti i pozitivnosti, činio je da te osobine koje je izdvajaju, ne budu percipirane kao nešto što je van okvira društva i generacije, drugara i porodice. 

Spoj etike i estetike karakteriše sve anđele. 

Angelina je gajila izuzetne vrednosti empatije i dobročinstva. Želela je da nijedno dete, nijedan čovek na svetu ne pati, da nijedna životinja ne bude maltretirana i gladna. 

 

Foto: Privatna arhiva

Bila je i umetnik u duši, crtala je intenzivno od pete godine i pohađala školu dizajna. Lepeza njenih želja o tome šta će biti u životu bila je široka a u središtu njenih aktivnosti nalazila se estetika. Od elementarnog nivoa: nije počinjala obrok ako nije savršeno postavila sto i rasporedila tanjire, kašike, viljuške, salvete… Jelu je pristupala kao uzvišenom činu, i ništa nije moglo da je omete da ne obeduje kako je zamislila. 

 

Jedan od crteža Angeline Aćimović. Foto: Privatna arihva

Do velikih ambicija vezanih za profesiju modne kreatorke, pohađanje dodatne nastave dizajna, stvaranja ideja za odeću, ali i za nakit, stvaranje sopstvenog brenda sa imenom u vezi sa kojim nije morala puno da se trudi – Angelina. 

Bila je oduševljena kada je u razred iz Pariza došla Adriana Dukić. Ubrzo su postale bliske drugarice, pomagala joj je u vezi sa srpskim jezikom i matematikom. Sa druge strane, Adriana joj je donosila duh Pariza o kojem je maštala mlada kreatorka. Istovemeno, Adriana je sa sobom donela i specifičan duh tradicije pošto je igrala u folklornim društvima. 

 

 (Adriana Dukić, koja je aktivna u folklornom društvu, uči Angelinu i drugaricu Jelisavetu kako se igra kolo. Tata Anđelko je govorio “Ona je mene učila da igram hip-hop a ja nju da igra kolo”. Video ne može da se prenese van konteksta teksta tj prenošenja celog teksta)

 

Druženje sa Andrijom Čikićem je, takođe, imalo uticaja na njen umetnički duh. Njena druželjubivost, svestranost i lakoća u komunikaciji povezivala je brojne drugarice i drugare. 

 

Foto: Privatna ariva
Angelina sa drugaricom Lazarom. Foto: Suzana Stanković Čikić

 

Andrija Čikić. Foto: Suzana Stanković Čikić

 

Andrija, Lazara i Andrej. Foto: Suzana Stanković Čikić

 

Samostalno je izgradila preduzetnički duh: jednom je samo javila mami da će praviti mafine. Iako to nikada raanije nije radila, napravila ih dok su roditelji bili na poslu. Mafine je napravila prema receptima na internetu. Odnela ih je u lokal sestre Jelene (iz tatinog prvog braka) i prodala ih mušterijama. Taj posao je nastavila, ali i širila pravljenjem nakita, koji je na sličan način prodavala.

 

DSC_0491 (2)
20240126_145233
image_6483441

 

Ukućani kažu da je Angelina bila uporna „kao mazga“. „Obrađivanju“ je pristupala veoma sistematično, argumentovano, sa puno šarma, ugrađenih psiholoških veština, čistog srca i bez želje da zloupotrebi poverenjr. Njenu upornost često je koristila i pet godina starija sestra koja je mlađu koristila kao „ambasadorku“ koja od roditelja dobija odobrenje za sestrin izlazak ili  dodatni džeparac. Iako je sestru prekorevala da za to kao starija može i sama da se izbori, nije joj bilo teško da kao mlađa učini ono što obično čine starije sestre.  

 

Marija i Angelina sa sestrom iz tatinog prvog braka Jelenom. Foto: Privatna arhiva

Tata Anđelko se snažno protivio da u kući imaju psa, kojeg je Angelina neizmerno želela. Lepeza njegovih argumenata činila se ubedljivom: pas u stanu je velika obaveza, zapostavljanje potreba kuce nije dobra, ni za kuću, ni za porodicu, psi ostavljaju dlake, imaju specifični miris, stan ume da izgleda neuredno… Angelina je tri godine uporno radila na rešavanju svih problema i na kraju je izašla sa predlogom koji je pobijao sve tatine argumente: nova pridošlica u porodicu – Zoja, lagoto romanjol, postala je ljubimica svih. 

 

Angelina Aćimović i pas Zoja Foto: Privatna arhiva

Volela je da planira i da realizuje svoje planove. Cilj da ima sve petice nije bio zbog toga da se bude „vukovac“, već kao normalnost postojanja u školi. Da bude odlična matematičarka i učestvuje na takmičenjima, ne zbog medalja, već zbog izazova. Želela je da postane inženjer. Sa svim svojim kvalitetima, bio bi to izuzetan spoj znanja, vrednosti i društveno odgovornog pristupa.  

 

2022.

Zahvalna sam 2022. godini što mi je dovela nove ljude i iskustva u život.  Za moje putovanje u Francusku u Nicu. Za to što mi je pokazala bliže ko je kakva osoba i ličnost. Za to što me je naučila da volim sebe i poštujem, da budem popustljivija i druželjubivija. Za moju divnu porodicu, prijatelje i Zou. Za nove avanture.

U 2022. godini, ostavljam sva loša iskustva i osobe. Ostavljam svu negativnu energiju. Ostavljam Vukana i Dušana!

 

Ciljevi za 2023. godinu

januar/februar/mart:

škola:

dobitak svih dobrih ocena na proverama.

prelazak u 74

navika: raditi domaći pre vikenda

učim na vreme

krenem na časove engleskog (6 časova minimum)

Lični razvoj:

  • jednom nedeljno slatko
  • kućni treninzi 4 x nedeljno
  • 4 knjige da pročitam (jednu na engleskom)
  • prodam i napravim kolekciju mog brenda
  • proslavim rođendan u obliku žurke sa muzikom, klopom i minimum 15oro bliskih prijatelja.
  • skupiti 80€ za tri meseca

 

20230521_215051
20230521_215038

Retko možemo da doživimo takav spoj izuzetno jake ličnosti, snažne emotivnosti i empatije. Izrazita samostalnost nije isključivala posvećenost i ljubav prema porodici. Kada je odlazila na kratko, blizu, već posle sat vremena je zvala da kaže da ih je poželela a kada je išla na nekoliko dana, onda su to bili brižni pozivi puni ljubavi, svako malo…

Danas počinje suđenje za ovaj užasan zločin što je samo jedan pravni aspekt zla koje nam se dogodilo. Ovo suđenje će trajati nekoliko godina. Biće to novi prostor za traume porodica ubijene dece, ranjenih kao i za traumatizaciju celog društva. 

Postoji još nekoliko nivoa suočavanja sa ovim zlom. Glavno je sećanje na Angelinu, Anu, Adrianu, Andriju, Bojanu, Katarinu, Maru, Emu, Sofiju, Dragana, Kristinu, Milana, Dalibora, Petra, Nikolu, Marka, Aleksandra, Lazara, i Nemanju. I sećanje na ranjene. I briga o porodicama ubijenih i ranjenih i o ranjenima. 

Da li ih se sećamo, ili smo ih već zaboravili. Ili se nismo potrudili ni da ih upoznamo. Ne postavljam znak pitanja, jer sam neizmerno tužan zbog toga što nismo ništa učinili da sprečimo ove zločine, ali ni da jedinstvom nacije dostojno reagujemo  protiv tragičnog nasilja, koje ima svoju predistoriju i logiku. 

Počinju suđenja i sve ono što ih prati. Cureće podaci do tabloida, neki će prećutkivati, društvene mreže će se hraniti tračevima, lažnim vestima i simulacijom političkog života ili smrti. Porodice će iznova doživljavati traume. A gde smo tu mi da im to ne dozvolimo? Da im budemo podrška, da jasnom demonstracijom nadjačamo demone koji su već nadvladali kroz medije i društvene mreže. 

Zašto se svako podsećanje na žrtve sputava, naročito ona sećanja koja bi trebalo da ostave trag iza njihovih prekratkih, ali života prepunih vrednosti. 

Sećanje je ostavljeno pojedincima entuzijastama i porodicama. 

 

Umesto da slavimo živote đaka i mladih, utapamo se u poplave vesti o svakodnevnom nasilju. Kao da nas to nasilje nadvladava u borbi za sećanje. Ne smemo to dozvoliti. 

U utorak, 30. januara, Angelinina porodica će obeležiti njen rođendan sa roditeljima ubijene dece i Draganovim sestrama, kao i sa porodicama ubijenih u Malom Orašju i Duboni. 

Pre nekoliko dana obeležili smo i Draganov rođendan. Uskoro će biti Adrianin rođendan.  Početkom maja je godišnjica zločina. Do sada  nije ništa učinjeno da se građani Srbije sistemski uvere da ovo zlo neće proći nekažnjeno, i da će biti učinjeno sve što je neophodno da se u budućnosti spreče ovakvi zločini. Takođe, na opštu sramotu, nema dostojne dugoročne podrške sećanju kao ni materijalne, socijalne i zdravstvene sistemske podrške porodicama ubijenih i ranjenih

Najveća podrška je međusobna solidarnost i pažnja. „Hajde da idemo mi da beremo jabuke“, rekao je Angelinin tata kada sam mu rekao o tome sa kojim se problemima suočavaju porodice u Duboni. 

Kada sam Vladiku Ilariona (koji je imao najviše pijeteta prema žrtvama i porodicama) svojevremeno pitao kako bi mogli da pomognemo porodicama, rekao je: „Tuga koja se bori za radost. Rastanak koji čezne za susretom“.

Naša Angelina mora da bude ubeležena u vrednosti sa svim svojim postradalim drugarima, na način da te vrednosti kroz sećanja o njima predstavljaju promociju pravih vrednosti, ali i prepreku za talase uticaja zla. To je obaveza državnih i nacionalnih instititucija, ali i svakog pojedinca. 

 

Prenošenje teksta i slika dozvoljeno je uz upit na mejl veran.matic@fondb92.org.

Click