Rovinj me, na žalost, po tko zna koji puta uspio rastužiti. Dakako da sam prostor nije kriv – to je jedan vrlo lijep gradić, čijim se vedutama, čijem se položaju na brdašcima sa kojih se malim strmim kamenim uličicama spušta prema morskoj obali, prema luci i šetnici uz rivu, gdje se ljuljuškaju mali brodići, ribarske barke i, tek negdje pri rubu jahta nekog tajnovitog milijunaša, dive mnogi. Mnogi su ovuda prolazili, sjedili u ovim kavanama koje više nisu kavane, i u restoranima koji više nisu restorani, mnogi su prolazili tržnicom koja više nije tržnica, ili navraćali u Teatar Gandusio, koji više nije teatar. Što želim kazati? Sve je još uvijek ovdje, ali samo svojim obličjem, figurativno. Iznutra, to je sasvim perpetuiran prostor, lišen svog stvarnog sadržaja, svoje prirodnosti – svoga života.