Dežulović: Europa je danas Jugoslavija iz 1990. godine

Piše: Boris Pavelić, forum.tm

Pred popunjenom konferencijskom dvoranom hotela Croatia, u kojoj se nakon izlaganja razvila živa diskusija s publikom, govorili su pisac i kritički kolumnist iz Beograda Tomislav Marković, te pisci i novinari iz Splita Boris Dežulović i Viktor Ivančić, suosnivači kultnog Feral Tribunea.

Nacionalizam je, drži Marković, “nasilje po sebi”, jer čovjeku ne dopušta da bude išta drugo doli nacionalni identitet, himerična kategorija za koju ne znamo ni što je. Moral nacionalizma moral je hajdučke bande, a njegove su vladajuće vrijednosti izgovor za pljačku. Ako ste dio klike, zločin postaje nekažnjiv: ljudi to vide, pridružuju se jer su oportunisti, i time zločin postaje isplativ, a moral zajednice potpuno se urušava. Pritom će Marković kazati kako oportunizam smatra čak i opasnijim od nacionalističke ideologije, jer većina prilagođenih u ideologiju zapravo uopće ne vjeruje: oportunizmom, a ne čvrstim ideološkim uvjerenjima mogu se objasniti masovna pretrčavanja iz komunističke partije u nove nacionalističke stranke na prijelazu osamdesetih u devedesete.

Dežulović konstatira kako je “pobijedio nacionalizam i idiotluk”, s nasiljem kao načinom kojim se učvršćuje u sistem. “Europa je danas Jugoslavija iz 1989. ili 1990. godine”, kazao je, rekavši kako je bio više od vica stari bosanski štos iz devedesetih, u kojem je “Švedska 30 godina iza nas, jer je kod njih dobro”.

Ivančić, štoviše, nacionalizam smatra “metaideologijom, nadideologijom” koja se ne mora uvijek očitovati kao nasilje, premda “benigni nacionalizam” – nacionalizam izvješenih zastava, primjerice – “ne znači da je slabiji” od nasilnoga. U svakom trenutku, ako moćna organizacija, najčešće država, procijeni da je trenutak pogodan, benigni se nacionalizam može prometnuti u nasilje: jer nacionalizam je “iznuđivanje lojalnosti”.

“Ljudi na himnu ustaju zato što ne smiju ne ustati. Nacionalizam je inducirana državna emocija, i rezultat dugotrajnog rada državnog aparata, ideološko brifiranje koje se pretvara u rutinu, a može dovesti do strašnih posljedica”.

Dežulović će istu misao izraziti ovako: “Ne možeš nekoga pristojno uvjeriti da je Hrvat. Pa tko bi bez nasilja bio Hrvat?”

Nacionalne su države “žalobne zajednice”, definirat će Ivančić, u kojima se sustav “brine da ratne rane nikada ne zacijele”. Dakako, “istinskog pijeteta nema kad se žrtve komemoriraju državnim ritualima”, a na djelu je otvoreni cinizam: u Splitu će, primjerice, biti održana suđenja za zločine u Lori, i krivci će biti osuđeni, ali će država usprkos tome pred vojarnom u Lori podignuti spomenik postrojbi istih tih zločinaca, poručujući kako do presuda ne drži ni pišljiva boba.

Takav odnos prema pravdi i državi Ivančić je u zametku prepoznao već u činu preimenovanja zagrebačkog Trga Republike i povratka spomenika bana Josipa Jelačića početkom 1990. godine: bio je to, kaže, jasan signal kakvu državu žele hrvatski nacionalisti: državu koja će prezreti “republiku”, ali će zato odati počast “carskom koljaču”.

Tomislav Marković, pak, pojam “nacionalnog interesa” smatra “močugom” za zlostavljanje ljudi. “Mene, na primjer, baš briga za nacionalni interes. Ja od države tražim da me ostavi na miru.” Uostalom, zašto bi postojao samo jedan nacionalni interes, koji definira uska grupa ljudi? I zašto mora biti kolektivan? “Interes bi trebao biti stvar individualne ljudske slobode”, kaže Tomislav Marković.

Razgovor je pokazao i kako se društvena atmosfera u Hrvatskoj i Srbiji, za razliku od devedesetih kada se moglo konstatirati mnogo paralelnih procesa, s vremenom počela raslojavati. Naročito se to vidi na kolektivnom i službenom odnosu prema ratu u Ukrajini. U Hrvatskoj, konstatirao je Ivančić, dade se osjetiti “žudnja da se rat kroatizira”.

“Svakog tko kritički progovori, Plenković proglasi ‘rusofilom’; i najmanja kritika NATO-a i američkog imperijalizma biva proglašena ‘putinovskom’”. Ivančić u takvoj atmosferi prepoznaje “žal za ambijentom ratnog stanja”, u kojemu su “Rusi postali globalni Srbi, a Srbi lokalni Rusi”.

U Srbiji, pak, dijametralno suprotno: Marković podsjeća kako je “kremaljska propaganda” uznapredovala toliko da biva proglašen “nacistom” svak tko se usudi podsjetiti kako se napadnuti ima pravo braniti. Na djelu je, kaže, “neprestana proizvodnja medijski nepostojeće realnosti” – ali to, sudeći po dijagnozama trojice sugovornika, vrijedi za svaku situaciju u kojoj se mediji ne bave novinarstvom, nego propagiranjem nacionalizma, čemu svjedočimo uvijek iznova, od devedesetih na Balkanu, preko novinara “pridruženih” američkoj vojsci u Iraku, do današnjeg rata u Ukrajini i službenog njegovanja balkanskih netrpeljivosti.

“Usprkos svemu – ili baš zbog svega – novinari koji su se nagledali nasilja ne vjeruju više ni u kakav prevrat, ni u kakvu revoluciju. Potaknut pitanjem iz publike o “opravdanome i neopravdanom nasilju”, Dežulović je odgovorio kako je naša generacija doživjela “raspad ideje o ‘romantičnom nasilju’”. “Nisam siguran da bih volio vidjeti i najplemenitiju revoluciju. Danas znamo kakav bi bio rezultat svake od njih, uključujući primjerice i revoluciju protiv bešćutnog međunarodnog kapitala”. Istinskom dilemom današnjice Dežulović zato smatra problem može li se društvena promjena, i kako, postići – bez nasilja. ”

Ovogodišnji Rebedu dobro je počeo: prve večeri živa diskusija, pronicljive i odvažne teze, zaključci i poruke gorki i neveseli, ali takav je duh vremena; ali važnija je spoznaja da se slušateljstvo uvjerilo kako ni današnjica nije ugušila feralovski duh slobodarskog rugalaštva.

Dubrovačka publika očekuje da se to nastavi potvrđivati i preostale tri večeri: u petak priliku imaju pisci Viktor Ivančić i Dragan Velikić, čije će knjige “Točku na U” te “Via Pula i “Adresa” predstaviti Boris Dežulović i Tomislav Marković, urednik u riječkom Ex Librisu Zoran Grozdanov, profesor filozofije i političar iz Rijeke Nebojša Zelič te zadarska pjesnikinja Staša Aras.

Članak je prenet sa portala Forum.tm.