Kako da objasnim kilometre ljudi koji plaču, uvaljujući nam kiflice i krem bananice? I vodu, i papuče, i bubreg (da je nekom zatreb’o). I zagrljaje. Opet se ježim. Mi smo samo hodali. Nismo bili svesni šta radimo. Pokrenuli smo nešto. Ljudi su ustali. Ljudi se bore. Svako svakome pomaže. Zašto uvek nije tako? Ovi doživljaji će nas doživotno hraniti i negovati veru u dobro. Doživeli smo, osetili smo da je ovako nešto moguće. Zašto i ne bi bilo? Ljudi idu srcem. Svi smo zajedno (Dok danas pešači ka Kragujevcu, studentkinja Katarina Stanić nas podseća na šetnju od Beograda do Novog Sada)