Sve Srbe treba istrebiti, uhapšeni neće biti pušteni

Izvor: Novosti

Igor Mrkalj je iznimno marljiv, predan i pedantan povjesničar glinskog kraja. Njegova knjiga “Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskoga kotara 1941.-1942. godine” obuhvaća period od proglašenja NDH do prve velike krize njene vlasti, s težištem na razdoblju od svibnja 1941. do lipnja 1942. godine u kojem ustaški teror doseže morbidni vrhunac i prerasta u genocid.

Ustaše su u više pokolja nastojali potpuno uništiti Srbe, Židove i Rome u glinskom kotaru. Autor je na temelju goleme arhivske građe i sekundarne literature minuciozno opisao i analizirao ustaške pokolje Srba u Glini i okolici rekonstruirajući do najsitnijeg detalja mehanizam zla.

Novosti u dva nastavka objavljuju izvatke iz Mrkaljeve knjige u kojima piše o pokolju počinjenom u svibnju 1941. godine.

* * *

Ustaški teror u NDH eskalirao je početkom svibnja 1941., kada su u samo dvije noći na mnogim mjestima u Hrvatskoj i BiH ubijene prve grupe Srba. Prvo su u Banjaluci 4. i 5. svibnja uhapšena petnaestorica imućnijih i poznatijih Srba, među njima i banjolučki episkop Platon Jovanović, koji je potom ubijen i bačen u rijeku Vrbas. U Gračacu i okolici uhapšeno je 26 Srba, koji su bačeni u Macolinu jamu u Lici, a tog 5. svibnja dogodila su se i prva ubojstva Srba u Zagrebu. Zatim su u noći 5./6. svibnja u Karlovcu ubijena tri Srbina, od kojih je jedan bio poznati odvjetnik Milan Vujičić, istaknuti član predratnog SDK-a i promotor političke suradnje Srba i Hrvata, koji je, štoviše, bio oženjen Hrvaticom.

“Sinkroniziranost nasilja, očigledno dirigiranog iz jednoga centra, objašnjava datum: prema pravoslavnom kalendaru, 6. svibnja je Đurđevdan, a prema poznatoj uzrečici iz srpske tradicije ‘Đurđev danak – hajdučki sastanak’, tradicionalno su, već stoljećima, oko toga dana, kako je postajalo toplije, hajduci kretali u šumu, a četnici odlazili u četovanje (to je u doba monarhističke Jugoslavije bila državna manifestacija).”

Ante Pavelić i Dido Kvaternik nisu se bojali da bi se neki Srbi na Đurđevdan zaista negdje mogli hajdučki sastajati, “već je datum prvih ubijanja odabran kao simbolički, najpogodniji za demonstraciju sile i utjerivanje straha u lokalne srpske zajednice, koje pogibijom svojih vodećih ljudi ostaju zbunjene i obezglavljene”, što ujedno objašnjava izostanak pobune ili ustanka protiv ustaške vlasti NDH.

Ovom viđenju i tumačenju može se pridodati zaključak da prve grupe odvedenih i ubijenih Srba predstavljaju ogledni primjer predstavnika srpskog intelektualnog i građanskog sloja, koji je prvi bio na udaru procesa uništenja Srba u NDH. No kakvo je stanje bilo tog 6. svibnja u Glini i glinskom kotaru?

Prvo je rješenjem ministra unutarnjih poslova NDH dr. Andrije Artukovića u Zagrebu od 6. svibnja 1941. dotadašnji kotarski perovođa Dragutin Imper imenovan kotarskim predstojnikom u kotarskoj oblasti Glina. Iako je kotarske predstojnike postavljalo i smjenjivalo Ministarstvo unutarnjih poslova na prijedlog ustaških stožera i logora, nema nikakve sumnje da je presudni utjecaj na Imperovo imenovanje i promaknuće imao ministar Puk, koji je nastavio davati smjernice za rad ustaških vlasti u Glini i glinskom kotaru.

Otac Nade Ilić sjedio je u gostioni Batinović s Francekom Butorcem, “sa kojim je bio dobar drug i taj mu je u pripitom stanju rekao da hoće Glinjani ustaše da protjeraju sve Srbe, da oni imaju sjednicu u bolnici, pa da će mu on javiti rezultat te sjednice do nedjelje, a za to vrijeme neka se čuva”

Spletom okolnosti Glinjanka Darinka Čučković saznala je iz krugova bliskih novom kotarskom predstojniku da se upravo tog 6. svibnja sprema hapšenje osmorice Srba Glinjana, pa je žurno otišla u Karlovačku ulicu kod gostioničara Petra Opaića i upozorila ga što se sprema. Osim njega, trebali su biti uhapšeni trgovci Adam Pejić, Ilija Bogunović, Jovo Katić, Nikola Žutić te još neki, zbog čega je Opaić “odmah otišao u Zagreb”.

Međutim, na Đurđevdan, 6. svibnja, uhapšen je samo obućar Adam Resanović, kojeg su ustaše sumnjičili da skriva “teški mitraljez”. Adamova kćerka Dušanka bila je uvjerena da je njenog oca prijavio njegov vjenčani kum i obućar Ivan Vrebac iz Joševice, koji je odmah nakon uspostave NDH stupio u ustaški pokret i “glinsku policiju” na preporuku dr. Reboka.

Resanović je odveden u općinski zatvor, u kojem su se tada već nalazili Stojan Samac, bivši stražar, i Stojan Slijepčević, bivši nadstražar u općini Glina. Njima je priključen i Miloš Bunčić iz Dodoša, bivši načelnik općine Kraljevčani, koji se zbog ustaških ucjena i prijetnji upravo tog dana predao ustaškim vlastima.

Sva četvorica bila su satima svirepo mučena i zlostavljana, međutim u noći 6./7. svibnja Miloš Bunčić, koji se nakon izvjesnog vremena probudio iz nesvjestice, uspio je da se iz zatvorskog podruma izvuče, da bi “odatle kroz prozor nužnika izašao napolje”. Zbog Bunčićevog bijega iz općinskog zatvora ustaške vlasti u Glini odlučile su da Adam Resanović, Stojan Slijepčević i Stojan Samac te još neki budu već sutradan otpremljeni kamionom “u pravcu Petrinje”, iz koje se nikad nisu vratili.

Na Đurđevdan, 6. svibnja, grupa ustaša koju su predvodili Nikica Vidaković, Francek Butorac i Nikola Modronja išla je u pojedina srpska sela “na glinskom kotaru i to kod bogatijih ljudi, od kojih su uzimali novac”, tobože “radi zaštite”. Tako su od Stojana Prodanića i Stanka Solara u selu Šibine, kao i od Đure Dmitrovića u selu Roviška, uzeli “po 20.000 dinara”.

Francek Butorac je tada “od Zorke Arbutine u selu Roviška oteo 50 dukata”. Istovremeno je grupa ustaša pod vodstvom Luke Mazalovića iz Maje 6. svibnja došla u susjedno selo Bijele Vode u kuću Dragana Brankovića, povratnika iz Amerike, i “zahtijevala od njega 10.000 dinara koje je on dao”. Zatim je ista grupa ustaša u susjednom selu Dragotina u kući Vasilja Todorovića opljačkala dukate njegove dvojice sinova, Dušana, bivšeg oficira, i Milana, bivšeg podoficira jugoslavenske kraljevske vojske, “koji su strahovito tučeni”, nakon čega su ih ustaše obojicu odveli sa sobom.

Slično su postupili i u susjednoj kući Stanka Gavrilovića i njegovog brata Stojana, financijskog preglednika, jer su i njih dvojicu ustaše opljačkali i odveli sa sobom. Sličnih primjera bilo je i u mnogim drugim selima glinskog kotara, kao što su Bačuga, Buzeta, Dabrina, Glinski Trtnik, Jame, Klasnić, Majske Poljane, Obljaj, Trnovac i Veliki Šušnjar, u kojima je tog dana uhapšeno, prema nekim procjenama, “oko 50 uglednih ljudi”, koji su već 7. svibnja otpremljeni u nepoznatom pravcu i zauvijek nestali, kao žrtve prvoga grupnog ubojstva u tome kraju.

Sutradan, 8. svibnja, dr. Rebok pošao je u Zagreb ministru Puku da protestira “zbog postupaka nekih tzv. ustaša, koji su se zalijetali po susjednim pravoslavnim selima i krali i pljačkali”. Rebok je smatrao da su to većinom “pristaše-prijatelji ministra”, zbog čega je protestirao riječima “to da nije ustaštvo, nego najobičnija Čeka [politička policija boljševika]”.

Puk mu je odgovorio: “A, znam ja što ću napraviti, poslat ću vanjske ustaše da naprave reda.” Koliko je istine u ovom razgovoru, otvoreno je pitanje, jer je Puk već tada uvelike spremao planove o masovnoj likvidaciji Srba Glinjana. Sasvim sigurno da je upravo on izdao upute svojim ličnim pouzdanicima u Glini, koji su 8. svibnja organizirali ustašku skupštinu u prigradskom naselju Jukinac. Na tu skupštinu pozvan je i Stjepan Šešerin iz Jukinca:

“Bilo je to čini mi se oko 7. ili 8. maja 1941. godine kada sam bio pozvan na ustašku skupštinu u Jukincu u gostionu Zibar. Poslije podne došao sam u gostionu ali skupština je već bila završena. Od seljaka iz Jukinca sam saznao da su na toj skupštini bili dr. Mirko Jerec, Nikica Vidaković i Misson, svi iz Gline, poznate ustaše.

Jerec je tom prilikom održao govor u kome je tražio od seljana da se prisegnu za vjernost Paveliću, što je po završetku skupštine i učinjeno. Zatim je govorio da treba pobiti sve Srbe i zatražio od seljana zemljište na kome bi se pokopali Srbi. Narod je to traženje ustaških lopova odbio i s time je skupština završena.”

Nakon što su uhapsili petoricu Srba u Gornjim Jamama, ustaše su ih vodili preko Hađera za Prekopu. “Uz put kada smo vodili ovih pet ljudi od Jama do Hadjera, naćeravali smo ih da moraju pišati u zube jedan drugom, a i tukli smo ih i mučili na svake načine”, kaže ustaša Stjepan Kihalić. Najviše su ih tukli dok su prolazili kroz šumu Šaš, pri čemu su se isticali Ivan Avedić, Nikola Lipak i Nikola Šafar. Tada su ubili Pavla Pavlovića, s obrazloženjem da je i on četnički kapetan. Njega je u šumi “mrtvog, svega izmrcvarenog” pronašla kćerka Ljuba Pavlović. (…)

Nakon ubojstva Pavla Pavlovića kolona uhapšenika stigla je u Hađer kod Blaža Trojakovića, koji je ustaše ponudio rakijom. Međutim, tom prilikom pobjegao im je Đuro Uzelac, pa su ustaše krenuli za njim u potjeru, dok su ustaše koji su ostali u Hađeru ubili Luku Đukića i Petra Đukića zbog toga što je pobjegao Uzelac.

Potjera je bila neuspješna, pa su ustaše u Prekopu doveli jedino “živog” Petra Pavlovića, kojeg su pritvorili u Penkovoj trgovini. Međutim, kada se Penko nakratko udaljio, Ivan Avedić i Stjepan Rohak izveli su Petra Pavlovića iz trgovine i odveli ga na obližnji most na rijeci Glini, na kojem su ga zvjerski ubili i bacili u vodu, rekavši kasnije Penku, “otplivao je Petar Pavlović”.

Nesporno je da je glavni inicijator masovnog hapšenja i likvidacije Srba Glinjana bio ministar pravosuđa dr. Mirko Puk, koji je to mogao učiniti samo uz puno znanje i odobrenje Eugena Dide Kvaternika u Zagrebu

Nakon ubijanja četvorice Srba iz Gornjih Jama, Božidar Penko ponovo je okupio grupu ustaša iz Prekope i Kihalca, koja se sutradan, 9. svibnja 1941., uputila u Gornje Jame, gdje je pohapsila još osmoricu Srba, i to Iliju Aćimovića, Božu Đukića, Simu Đukića, Đuru Pavlovića prvog, Đuru Pavlovića drugog, Paju Pavlovića, Simu Pavlovića i Vuju Pavlovića.

Masovno hapšenje izvršili su “14 ustaša i jedan žandar”, a prilikom hapšenja ustaše su govorili Srbima da trebaju ići “na preslušanje i da će se odmah po završenom poslu vratiti kući iz Gline”. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, pojedine Srpkinje iz Gornjih Jama, zabrinute za sudbinu svojih muževa, otišle su još istog dana u Glinu “kod dr. Reboka i pitale ga gdje su naši ljudi”, a on im je “odgovorio da im je bolje u zatvoru nego na polju”.

U međuvremenu, prema tvrdnji Božidara Penke, osmoricu uhapšenih Srba već su “preuzeli kotarski predstojnik Imper i glinske ustaše”, koji su ih zatvorili u kotarskom zatvoru. Penko je “znao da je to hapšenje srpskog življa u vezi sa odlukom da treba sve Srbe istrebiti i da uhapšeni više neće biti pušteni na slobodu”. (…)

Otac Nade Ilić sjedio je tog dana u gostioni Batinović s Francekom Butorcem, “sa kojim je bio dobar drug i taj mu je u pripitom stanju rekao da hoće Glinjani ustaše da protjeraju sve Srbe, da oni imaju sjednicu u bolnici, pa da će mu on javiti rezultat te sjednice do nedjelje, a za to vrijeme neka se čuva”. Na toj sjednici, odnosno povjerljivom sastanku vodećih ustaša iz Gline i glinskog kotara na kojem se raspravljalo i odlučivalo o sudbini Srba Glinjana, bio je trgovac i ustaša Joža Milčić iz Prekope:

“Ja sam bio član ustaške organizacije i kao takav bio sam prisutan na sastanku u novoj zgradi bolnice glinske. Na ovom sastanku bilo je prisutno oko 40 do 50 ljudi, izmedju kojih se sjećam da su bili prisutni dr. Mirko Puk, dr. Rebok, Mison, Braco Žinić, Ivica Ostarčević mladji, Francek Butorac, Đuro Vrpoljac, Ivan Pavković, šumar Ivo Pothorski, Ivan Zibar, Stjepan Kihalić iz Kihalca, Stjepan Mulac iz Prekope, Joža Cerjak iz Bučice, Ivan Cavrić iz Zaloja, Mate Božurić iz Bučice, dr. Cvitovac sudac, Verzon trgovac, Talijan Nikolozo sa ciglane, te još neki seljaci i gradjani iz Gline. Ne sjećam se da je ovomu sastanku prisustvovao Slavko Mrgan, ali se dobro sjećam da je bio prisutan šumar Ivo Pothorski. Sastanak je otvorio Mison, i održao kratki govor u kojemu je rekao da se imaju pohapsiti svi nepoćudni Srbi Glinjani. Zapisnik je vodio Braco Žinić i svi prisutni su odobrili da treba Srbe Glinjane pohapsiti da neometaju ustaški rad.”

Ustaša Milčić rekao je da je na ovom sastanku bio prisutan i dr. Mirko Puk, što bi značilo da je on taj “ustaški glavešina” čiji je dolazak bio najavljen telegramom koji je ranije tog dana stigao u glinsku poštu. (…)

Osim masovnog hapšenja svih Srba Glinjana, čini se da je na povjerljivom ustaškom sastanku u glinskoj bolnici određena i lokacija zemljišta “na kome bi se pokopali Srbi”. Tako se ustaški rojnik Nikola Modronja povjerio svojoj sestri Bari Žarinac rekavši da su ustaše “sa Pukom osnovali groblje za Srbe u Poglediću”, šumi nedaleko od njihovog sela Joševice. “Ona ga je sklopljenih ruku molila da to odbije i da ne dozvoli da se Srbi ubijaju i zakopavaju blizu Joševice”. Nakon što se Modronja vratio iz Gline, ponovo je razgovarao sa svojom sestrom, kojoj je rekao da su ustaše “odlučili da groblje bude u Prekopi”.

Pripreme za masovno hapšenje i likvidaciju Srba Glinjana bile su u punom jeku, međutim, tajnovitost više nije bila održiva, pa su u nedjelju 11. svibnja prijepodne glasine već počele kolati Glinom.

Tako je Joso Zibar, sin gostioničara Zibara iz Jukinca, prišao trgovcu Marku Vujasinoviću, koji se te nedjelje kao i svake druge “šetao prije ručka glinskim korzom” i, poznajući ga dobro, skrenuo mu pažnju “da je jučer bio na jednom sastanku ustaša gdje se pričalo i dogovaralo svašta i da ga on upozorava da se glinskim Srbima ne sprema dobro i neka se skloni iz Gline odmah taj dan jer bi moglo doći do hapšenja Glinjana”. Vujasinović mu je odgovorio da on nikome ništa nije učinio da bi bio kriv i “da se nema zašto bojati za svoj život”, te da stoga ostaje sa svojom porodicom. (…)

U nedjelju 11. svibnja poslijepodne bila je zakazana prijateljska nogometna utakmica između Glinskog sportskog kluba i nogometaša Topuskog. Utakmica je trebala da održi privid normalnosti u gradu, a dogovorio ju je tadašnji predsjednik GSK-a Josip Misson. Kod glinske djece, kao i brojnih navijača kluba, ostalo je upamćeno da su tog dana “uzalud čekali na glinskoj Oberstariji” da se pojave gosti iz Topuskog. Međutim, umjesto jednog autobusa iz pravca Topuskog, tog poslijepodneva pojavila su se u Glini dva autobusa iz pravca Petrinje.

Trinaestogodišnji Gojko Lončar, koji se s nekoliko dječaka igrao loptom u svojoj Petrinjskoj ulici, vidio je kada su “iz pravca Petrinje došla dva manja autobusa sive boje, a za njima oblak prašine”. Zaustavili su se kod Lončareve kuće i gostione “i raspitali gdje se nalazi zgrada kotara glinskog. U svakom od njih bilo je od 20-25 vojnika u prekrojenim uniformama sad već bivše vojske i ustaškim obilježjima.” (…)

Nesporno je da je glavni inicijator masovnog hapšenja i likvidacije Srba Glinjana bio ministar pravosuđa dr. Mirko Puk, koji je to mogao učiniti samo uz puno znanje i odobrenje Eugena Dide Kvaternika u Zagrebu. Upravo je Dido Kvaternik kao glavni organizator osigurao učešće svog najbližeg pouzdanika i ustaškog poručnika Ivice Šarića, pod čijim je vodstvom u Glinu stigla grupa od pedesetak ustaša emigranata-povratnika.

Ulogu glavnog organizatora i rukovodioca na terenu dobio je vodeći glinski ustaša Nikola Vidaković, dok je ulogu glavnog egzekutora preuzeo poručnik Šarić, uz sudjelovanje grupe ustaša emigranata-povratnika te grupe lokalnih ustaša iz Gline i okolnih sela.

(Nastavlja se)

Tekst je prenet sa portala Novosti.