SLOBODA DO TEMELJA: Potresne fotografije rata u Vukovaru koje je snimio hrabri Cvetković

Piše: Bojana Guberac, Lupiga

Promociju njegove knjige te istoimenu izložbu imali smo priliku pogledati u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu. Cvetkovićeva knjiga zapravo je priča o Vukovaru, gradu koji je u posljednjem ratu pretrpio stravično stradanje, gradu koji je danas zamrznut u svojoj traumi kao živi spomenik. Kako su oduzeti život i dostojanstvo ljudi jednog grada, ostalo je zabilježeno od strane neposrednog svjedoka vremena koji je u svom fotoreporterskom pothvatu bio beskompromisan.

Cvetković se zbog nemogućnosti dolaska na zagrebačku izložbu koja je ranije prikazana na šibenskom festivalu FALIŠ publici obratio putem video poruke uz zvuk klavirske pratnje.

„Dok se zlo još samo osećalo u vazduhu i polako ključalo obišao sam Slavoniju i mešovita sela. U okolini Vukovara proveo sam nekoliko meseci. Snimao sam dečake na odsluženju vojnog roka, rezerviste odvedene od kuće, natpis ‘Welcome to Yugoslavia’ na tenkovima JNA, grafite u srpskim sredinama protiv Hrvatske, topovske baterije, višecevne bacače raketa. I onda, pad Vukovara u novembru 1991. godine. Kada sam ušao u Vukovar, jedini moj zaključak je bio da su tukli samo da se sruši što više, bez nekog drugog cilja“, započeo je Cvetković te dodao da su kolege iz drugih medija, osim onih koji su radili za strane medije, bili ograničeni u radu. Naravno, bila je riječ o cenzuri.

„Urednici su ih ciljano slali tamo gde su ubijeni i stradali Srbi, kao da niko od Hrvata nije nastradao. Mnogi materijali ostavljeni u redakcijama su uništeni, a ja sam sve čuvao kod sebe kao da sam znao da se radi o istorijskim dokumentima“, nastavio je Cvetković.

Za ono što se događalo u Vukovaru optužuje hrvatske i srpske vođe nazivajući srpsku agresiju na Vukovar građanskim ratom, a klanje na Ovčari uspoređuje s događanjima u Drugom svjetskom ratu.

„Trebali su da smiruju situaciju, da ne dođe do krvoprolića, ali uz pomoć nacional-šovinista s obe strane došlo je do građanskog rata. Najgore i najteže mi je bilo kada sam ušao u vukovarsku bolnicu. U to vreme nisam znao što će se dogoditi kasnije. Izvode ljude i odvode ih ne znamo gde. Prave se spiskovi i sve me to podseća na Drugi svetski rat. Posle su streljani. Kako se nisu zapitali, pa postoje spiskovi, sutra će neko pitati: Gde vam je Josip? Gde je Franjo? Kakvo ludilo. Nakon svega razmišljao sam da ne postoje više reči ‘izvini’ i ‘oprosti’ u srpskom jeziku“, kazao je ratni fotoreporter čiju seriju fotografija snimljenih 1991. godine u opkoljenom Vukovaru istaknuti hrvatski novinar i Lupigin kolumnist Boris Pavelić naziva –dokumentom, svjedočanstvom i optužnicom.

„Dokument su utoliko što su te fotografije vrlo faktografske, one su kronološke. Očito je krenuo negdje kasnog ljeta 1991. godine na srpske položaje oko Vukovara i završio 18. studenog u kombinatu Borovo gdje vidimo desetke ljudi, branitelje kako se predaju, leševe. Ima barem 300 fotografija koje su još potresnije od ovih. Drugim riječima, on je snimio mrtve po gradu što službama koje su za to nadležne može pomoći da saznaju što je s ljudima kao i da se rekonstruira tko je gdje bio“, ističe Pavelić.

Zanimljivo je i da je Cvetković snimio, objašnjava Pavelić, Željku Jurić poznatu kao „djevojčica u plavom kaputiću“ čije uplakano lice na snimkama BBC-a rijetko tko nije vidio.

„On ju je snimio ranije istog dana. U tom smislu su fotografije dokumentarne i važne, nezaobilazne. One su svjedočanstvo vremena, jednog divljeg dehumanizirajućeg u kojem vlada totalno nasilje. Već smo gotovo pomalo zaboravili što je to zapravo bilo. Fotografije ratnih stradanja, kao ova fotografija čovjeka u bolnici bez noge su doslovne fotografije, ali fotografija žene koja gola pleše u nekoj birtiji pred policajcima je šira, manje je izravno potresna, ali je simbolična. Ta fotografija je obišla svijet, šokantna je jer ne govori samo o nasilju rata već o jednom širem patrijarhalnom kontekstu nasilja nad svima, a ne samo nad vojnicima na bojištu“, govori Pavelić o fotografiji kolokvijalno nazivanoj „Ukrajinka“.

Napominje da je važno znati da je takvih birtija bilo u to vrijeme i s hrvatske strane, a u Bosni naročito. Mnoge su žene iz Ukrajine bile žrtve trgovine ljudima, što je, ocjenjuje, potpuno neistražena tema. Posebice važna sada u kontekstu rata u Ukrajini.

Pavelić smatra da su Cvetkovićeve fotografije iz Vukovara na koncu optužnica. Prvenstveno protiv rata, kaže. Ali i protiv rušenja jednog grada i napada na slabije.

„Očigledno je da fotoreporter razumije tko je tu jači. Fotografije su i protiv onih koji svoj vlastiti narod navodno oslobađaju. To vidimo i iz autoironičnog naslova knjige ‘Sloboda do temelja’. Mi vidimo na fotografijama Srba koji su možda i mislili da ih JNA oslobađa da su oni također žrtve rata, ne mnogo manje od ljudi koji su napadani“, naglašava Pavelić.

Pa premda se čini da su fotografije snimljene bez rizika, što naravno nije točno, trebalo je imati iznimnu reportersku hrabrost, ali i ljudskost da bi se one snimile.

„Rekao bih da su neke od ovih fotografija snimljene bez rizika, ali vidimo da je većina njih ipak snimljena upravo obrnuto, pokazuju ono što se stvarno događalo, da su ubijeni Hrvati i hrvatski civili, prikazuje razularenu rulju, ali i ljude sa srpske strane koji se boje. To je bilo vrlo riskantno snimiti“, zaključuje Boris Pavelić, koji je bio jedan od govornika na otvorenju izložbe.

Slaven Rašković, urednik knjige „Sloboda do temelja“ priča nam kako je u Srbiji bilo nemoguće takvo nešto objaviti, a sam autor nije imao sredstava da to učini samostalno.

„U Srbiji nije postojao interes da se tako nešto napravi. Kada smo prošle godine imali izložbu u Beogradu, ona je bila pod zaštitom policije jer je priča o Vukovaru tema s kojom se srpsko društvo i dalje nije spremno suočiti. Cvetković je zbog svojeg rada – što u Vukovaru, što u Bosni, imao velikih problema i profesionalno i privatno, posebice za vrijeme Miloševića. Ali i kasnije. Srpskim političarima i dominantnom srpskom narativu se ova priča ne uklapa, tako da je autoru bilo jako drago što smo mu omogućili da napokon objavi fotografije“, kazao je Rašković koji je ranijih godina čuo da je Cvetković za vrijeme rata radio svoj posao vrlo pošteno te fotografirao ono što drugi fotoreporteri uglavnom nisu nego su, kaže, više-manje radili u okvirima propagande.

„Kada mi je pokazao arhivu shvatio sam da je ona vrijedna i da na Balkanu vjerojatno takvo nešto više ne postoji“, primjećuje Rašković koji se kroz svoj rad suočavanja s prošlošću navikao vidjeti svašta. Dugo je godina vodio projekt popisivanja žrtava u Hrvatskoj.

„Međutim, za Cvetkovića kao autora bilo je teško suočiti se s vlastitim fotografijama i ponovno proživljavati viđeno. S druge strane mu je došlo olakšanje jer su fotografije objavljene. Puno mu je to značilo. To je, rekao bih, bio svojevrstan proces razrješenja i zatvaranja jedne priče“, veli urednik knjige.

U kontekstu pomirenja, smatra Rašković, ova izložba ima veliku ulogu jer je velika stvar da je jedan srpski fotoreporter napravio ovakve fotografije.

„Kada smo imali izložbu u Šibeniku rekli su mi ljudi da fotografije izgledaju kao da ih je snimio hrvatski fotoreporter. Cvele je ovim fotografijama pokazao da je čovjek i to za ljude u Hrvatskoj treba biti važan iskorak. Mi ne možemo puno utjecati na ono što se, primjerice, trenutno događa u Ukrajini, ili negdje drugdje gdje je rat, ali ono što možemo je konstantno donositi priče koje prikazuju svu destrukciju i posljedice rata koje za nas koji živimo na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, traju još uvijek“, zaključuje u razgovoru za Lupigu Slaven Rašković, urednik foto-monografije „Sloboda do temelja“ užičkog fotoreportera Miloša Cvetkovića Cveleta koji je imao dovoljno hrabrosti – kada se zbog toga lako moglo izgubiti glavu – snimiti istinu.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.