OD LOGORA DO BUTIK HOTELA: Ljetovanje na Mamuli, gdje su ljude izgladnjivali do smrti

Piše: Lado Tomičić, Lupiga

Vremenom se to ime primilo te je otok danas poznatiji tako, kao Mamula, nego kao Lastavica. Tvrđava Mamula građena je kao dio obrambenog sustava Boke Kotorske, koji čine još tvrđava Prevlaka na rtu Oštro te tvrđava Arza, na rtu poluotoka Luštica.

“U hotelu je na raspolaganju 26 soba, šest apartmana, holistički spa, wellbeing sadržaji poput bazena, sala za masažu, teretane, staze za trčanje, kao i tri restorana i četiri bara. Hotel ima uređenu plažu i mjesto za sunčanje nad južnim stijenama”, objavili su zakupnici Mamule – kompanija Orascom Development Holding.

Ova tvrtka je registrirana u Švicarskoj, a njezini vlasnici su egipatska obitelj Sawiris. Mamulu su od Crne Gore uzeli u koncesiju koja će trajati 49 godina.

Na obližnjem poluotoku Luštica kompanija Orascom Development Holding realizira i ogroman turistički projekt “Luštica Bay”, a projekt Mamula mogao bi se nazvati njegovom nadogradnjom.

U priopćenju kojim najavljuju početak rada svog butik odmarališta iz Orascom Development Holdinga naveli su da je posebno mjesto na Mamula Islandu “rezervirano za istorijsko-memorijalnu galeriju, koja pruža osvrt na bogatu istoriju ovog lokaliteta”.

Da pročitate na stotine priopćenja o otvaranju luksuznih butik hotela teško da ćete naći i dio o “posebnom mjestu za istorijsko-memorijalnu galeriju”. Iza toga, naravno, stoji priča o teškoj povijesti ovog otoka i ove tvrđave.

Barunu generalu topništva Lazaru Mamuli i pretpostavljenom mu austrijskom caru tvrđava Mamula nije poslužila. S nje nije opaljen niti hitac.

Puzla s objašnjenjem “posebnog mjesta za istorijsko-memorijalnu galeriju” može se naći na internet stranicama ekskluzivnog Mamula Islanda: “Mamula je tvrđava izgrađena 1853., a trebala je poslužiti kao obrana ulaza u zaljev. Tvrđava je služila kao zatvor u svjetskim ratovima, nakon čega je napuštena i prepuštena propadanju.”

Doduše, ovo objašnjenje nije posve točno, a izgubljenost u prijevodu, odnosno lepršavost Orascom Development Holdinga u tumačenju lokalne povijesti, bila je jedan od preduvjeta za realizaciju projekta Mamula Island.

Naime, u Drugom svjetskom ratu Mamula nije bila zatvor; ona je fašističkoj Italiji služila kao koncentracijski logor. Jasno, uglednoj švicarskoj kompaniji bilo je pomalo nezgodno objašnjavati klijenteli da će noćivati u istom prostoru, pa čak doslovno u istim prostorijama, gdje su fašisti zatvarali lokalno stanovništvo i članove pokreta otpora, izgladnjivali ih, nerijetko i do smrti, odnosno mučili i na koncu strijeljali ljude po presudama fašističkih vojnih sudova.

Gostima bi se to još i moglo objasniti, jer švicarska kompanija računa na klijentelu koja nije previše opterećena duhovima prošlosti egzotične Crne Gore. Termin “zatvor” kompanija je prije svega koristila kako bi se uskladila sa standardima političke korektnosti. Jedno je, po mjerilu te korektnosti, graditi luksuzni hotel na mjestu bivšeg zatvora, a drugo je graditi ga doslovno u prostoru koncentracijskog logora.

Međutim, fakti su fakti. Prema Hrvatskoj enciklopediji, koncentracijski logori su “mjesta masovnog zatočenja domaćeg ili stranog civilnog stanovništva (katkad i vojnika) u izoliranim većim ograđenim prostorima. Otvaranjem i održavanjem koncentracijskih logora totalitarni ili ratni/vojni režimi obračunavaju se s političkim protivnicima. Kriteriji zatočivanja mogu biti individualni, ali češće obuhvaćaju cijele kategorije stanovništva (masovni politički, nacionalni, vjerski i rasni progoni), a razlozi mogu biti državna sigurnost, gospodarsko iskorištavanje, kazna te zastrašivanje ostaloga stanovništva”.

U toj definiciji nalazi se potpun opis uloge tvrđave Mamula u Drugom svjetskom ratu.

Za prve logoraše Mamula je otvorena početkom 1942. godine. Talijanska vojska tamo je najprije zatvorila stotinjak žena i djece iz Pobora kod Budve. O povijesti logora Mamula tako je govorio redatelj Aleksandar Reljić, autor dokumentarnog filma “Mamula all inclusive”.

Osim civila, na Mamuli su zatvarani simpatizeri i članovi pokreta jugoslavenskog otpora fašizmu i nacizmu. Na Mamuli je strijeljan Ešo Sarajlić, kojeg su talijanski fašisti uhitili kao učenika trebinjske gimnazije. U pitanju je brat velikog jugoslavenskog i bosanskohercegovačkog pjesnika Izeta Sarajlića.

Na samom ulazu u tvrđavu donedavno je stajala spomen ploča, koju je 1965. godine podigao “narod Boke Kotorske”, s ovim natpisom:

“Ni mrak i memla, ni glad i mučenje, ni zloglasni okupatorski sudovi i strijeljanja nijesu slomili duh i vjeru u pobjedu onih koji su ovdje tamnovali u dva svjetska rata. Preko hiljadu i pet stotina boraca i učesnika narodnooslobodilačke borbe iz mnogih krajeva naše zemlje u vremenu od 1941. do 1943. godine doživjeli su u zatvorskim ćelijama ove tvrđave najstrašnije muke, dokazujući kako se bori i mre za sreću naših naroda – za socijalizam. Njihovo držanje pred neprijateljem na ovom ponosnom i tužnom ostrvu služit će kao primjer borbe i žrtvovanja za slobodu i dobro svoje domovine.”

Prema procjenama crnogorskih povjesničara, kroz logore na Mamuli i obližnjoj Prevlaci prošlo je oko 2.300 ljudi, a 130 ih je ubijeno ili umoreno glađu.

U svjedočanstvima snimljenim sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preživjeli zatvorenici i zatvorenice uglavnom govore da su trpjeli nesnosnu glad. U medijima toga vremena Mamulu nazivaju logorom i mučilištem.

Nakon devedesetih otok Mamula postao je mjesto koje je mogao posjetiti bilo tko. U prostoru tvrđave jednom godišnje lokalni SUBNOR-i komemorirali su žrtve iz Drugog svjetskog rata, Mamula je služila i kao filmski set, prirodno stanište galebova, izletište turista…

Na koncu su, u jeku “valorizacije” svakog kvadratnog metra na moru i uz more, tvrđava i otok Mamula za relativno mali novac iznajmljeni švicarskoj kompaniji.

Plaćena je zakupnina za zemljište od 1,5 eura po četvornom metru te 0,9 eura za zakup akvatorija. U Crnoj Gori su procjenjivali da će im taj posao donijeti 7,5 milijuna eura u prvih deset godina od zakupnine.

Projekt Mamula Island u Crnoj je Gori imao svoje pobornike i oponente. Obitelji preživjelih logoraša bile su protiv. U spomenutom dokumentarnom filmu “Mamula All Inclusive” jedan od preživjelih zatočenika Ivo Marković kaže: “Protiv smo te trgovine s tvrđavom Mamula, ali mi se ne pitamo ništa, mi smo bespomoćni, ne možemo uticati ni na što”.

Tvrđava Mamula, inače, nije i prvi slučaj pretvaranja logora i mučilišta u luksuzne hotele. Sličan primjer može se naći u ukrajinskom Lavovu, gdje je zloglasni nacistički “toranj smrti”, logor za ratne zarobljenike, pretvoren u hotel s pet zvjezdica po imenu “Citadel Inn”.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.