Veran Matić – Gde su nestali

Piše: Veran Matić

To je i jedan od motiva zbog kojih sam prihvatio da pomognem i u pronalaženju nestalih u ratu u Hrvatskoj, sa idejom da iskoristim svu energiju, kontakte i pristup informacijama koji možda nije moguć u funkcionisanju državnih institucija.

Želeo sam da problematiku nestalih izvedem na svetlo dana, da je učinim vidljivom, da je približim širem auditorijumu koji nije svestan patnje koja postoji toliko godina nakon tragičnih događaja. Godišnjice dođu i prođu, a između ostoje 364 dana zaglušujuće tišine, koja se vrlo retko prekida vestima o nekim vidljivim pomacima na tom polju.

Prošle nedelje išao sam jednim krakom izbegličke kolone, od Dvora do Gline i Petrinje. Bio na mestima masovnih grobnica, u kraju u kojem još uvek ima neekshumiranih grobnih mesta. I bio isto tužan kao te ’95. godine, sa osećajem da još uvek traje tih nekoliko dana u kojima je Hrvatska ostala bez 250.000 Srba.

Osećaj da sve još uvek traje vezan je za podatak Komisije za nestale Republike Srbije o 642 lica koja se još uvek vode kao nestala u operaciji Oluja, čija tela nisu ekshumirana sa poznatih mesta. Više od pola ih je starije od 60 godina.

Bio sam na srpskom groblju u Dvoru i položio cveće na zajedničku grobnicu u koju su bila sahranjena 64 NN lica upravo iz ove kolone. Ova grobnica ekshumirana je 2009. godine. Identifikovane su 34 osobe, što znači da u grobnici leži još trideset neidentifikovanih tela.

Po evidenciji Uprave za zatočene i nestale Republike Hrvatske ima još oko 1870 nestalih lica. U mrtvačnicama u Zagrebu, Osijeku i Rijeci nalazi se preko 850 ostataka tela koji još uvek nisu identifikovani.

Komisija za nestale RS ima podatke o većem broju nestalih, onima koji nisu prijavljeni po standardima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Više od 600 ih je na toj listi, koja je dostavljena i partnerima u Hrvataskoj, a da postoji veliki broj neprijavljenih po tim standardima govori i činjenica da su neki sa dostavljene liste identifikovani u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. (Prema podacima MKCK – Međunarodnog komiteta Crvenog krsta iz jula meseca 2021. godine, u regionu se kao nestala vode još 9.969 lica u bivšoj Jugoslaviji, od ovog broja 1.968 u Hrvatskoj. U službenim evidencijama Komisije za nestale vodi se ukupno 1.606 lica u Republici Hrvatskoj, državljana Republike Srbije, vojnika bivše JNA i lica za koje su porodice zahtev za traženje podnele preko tadašnjeg JCK (369), nestalih građana Republike Hrvtaske srpske nacionalnosti čije porodice kao izbegla lica žive sada u Srbiji (590) i lica čiji nestanak nije prijavljen prema kriterijumima MKCK “operativna lista” (647).)

Prema podacima Komisije za nestale, hrvatska strana je dostavila spiskove sa imenima i mestima pokopa 956 žrtava iz akcija hrvatske vojske i policije Bljesak i Oluja, i predala 669 protokola za neidentifikovana stradala lica u navedenim akcijama. Uporednom analizom dostavljenih i raspoloživih podataka, Komisija je utvrdila postojanje 1300 grobnih mesta na registrovanim lokacijama, o čemu je obavestila Republiku Hrvatsku. U periodu 2001. – 2019. godine iz ovih grobnica su ekshumirani posmrtni ostaci preko 1300 lica, od čega je oko 800 identifikovano i predato porodicama radi sahrane.

Znam da ova gomila cifara ume da bude zamorna, ali sam želeo da ih navedem kako bi dočarao sa kojim se problemima suočavamo nakon više od četvrt veka, pokušavajući da se usaglasimo o brojevima. Iza tih brojeva ne stoje stvari već ljudi, njihovi nestali životi i duše, bol, patnja i zapitanost njihovih najmilijih gde su nestali i kako su stradali.

***

Podaci znaju da budu zamorni ali ima ih još, i još uvek ima neslaganja između evidencija srpske i hrvatske strane. Čini mi se da je za temu Oluja najbitnije da ima još 642 nestala lica. Sigurno je da su ostaci tela nekih od njih već u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, neidentifikovani, iz različitih razloga.

Jedan od prioriteta mora da bude da se u međusobnoj ekspertskoj saradnji utvrde problemi sa identifikacijom skoro 900 ostataka tela u ovoj instituciji, kako bi se pronašlo rešenje, ako je potrebno tražiti porodice da bi dale uzorak za DNK analizu, ili ako je već dat uzorak kompromitovan pa da se prikuplja ponovo, ili da se reši zajednički neki drugi problem. To je osnov poverenja za kojim tragamo, a naravno i za informisanje porodica.

Izuzetno je važno da se svi koji do sada nisu prijavili nestanak svog člana porodice jave Komisiji za nestale ili Crvenom krstu Srbije, kao i oni koji nisu dali krv za DNK analizu. U suprotnom biće potpuno vezane ruke i Komisiji za nestale, jer je potpuno jasno insistiranje predstavnika institucija Hrvatske da neće i dalje prihvatati potpuno integrisanje u regionalni program ICMP, tj. traženje nestalih po standardima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, što znači da nikad neće biti rešen veliki broj neidentifikovanih posmrtnih ostataka koji se trenutno nalaze u Zavodu za sudsku medicinu u Hrvatskoj ili će biti otkriven u narednim ekshumacijama.

Više godina postoji zastoj i u potrazi za nestalima i u identifikaciji ekshumiranih tela. Iako se čini da postoji zamor ili osećaj da su iscrpljene mogućnosti, neophodno je potpuno resetovati pristup pronalaženju nestalih i identifikacijama tako što će se mnogo intenzivnije sarađivati i zajednički raditi. Sadašnji način komunikacija nadležnih institucija doveden je u neku vrstu pat pozicije. Neophodno je i u potpunosti razjasniti probleme sa identifikacijom kako bi se napravila akcija prikupljana uzoraka DNK od porodica koje do sada nisu dale uzorke neophodne za identifikaciju.

Jedan od sagovornika u Dvoru pre nekoliko dana rekao mi je: „Uskoro neće biti onih koje će to interesovati….” Zbog toga je važno napraviti novi napor u narednih nekoliko godina. Zajedničke komemoracije koje predstavnici srpske zajednice održavaju sa predstavnicima vlade Hrvatske mogu da budu dobra osnova za tu ofanzivu u ponalasku nestalih i uspešnim identifikacijama.

Kada sam jednom našem istoričaru rekao da idem u Dvor, na groblje, rekao mi je da mu je tamo sahranjena baka. Preživela je Jasenovac za razliku od svoje troje dece, a ubijena je u svojoj 94. godini u izbegličkoj koloni u Oluji… Veoma je važno je da te istorijske cikluse zaustavimo, a jedan od preduslova je i proces pomirenja u kome ne učestvujemo dovoljno ili ga ignorišemo.

Svestan sam svakodnevnog uticaja dnevne politike koji temu nestalih potiskuje na margine. Znam da na ovim temama ne rastu rejtinzi, kao i da nisu tema fokus grupa koje kanališu interese političara. Sa druge strane, ta tema ostaje onaj kamen koji nas žulja, tema koja se ne može prećutati i koja uvek može da mobiliše javnost.

Želim da moj angažman mobiliše ljudskost, humanost, sažaljenje i pomirenje. Da vrati u fokus ljudska prava i da pokaže da nestali u tragici svih događanja mogu da budu onaj jezičak na vagi naše savesti koji nas motiviše da načinimo sledeći korak.

***

Za ovaj osvrt važan je i zaključak istoričara Iva Goldštajna

Ivo Goldštajn „Hrvatska – 1990-2020. – Godine velikih nada i gorkih razočaranja“

Poglavlje Oluja

 „… Hrvatske su vlasti prema počiniteljima paleža, pljački i ubojstava bile nedopustivo popustljive. Čak i kad su počinitelji bili poznati ili čak uhvaćeni, znalo se dogoditi da se izvuku, jer se pravosudni postupak uglavnom pretvarao u farsu, samo su rijetki bili osuđeni. Hrvatska se opet našla pod paljbom međunarodne zajednice. Velika ratna pobjeda zagađena je bespotrebnom osvetom. Mnogi su se na hrvatskoj strani pitali – „u čemu smo mi to pobjedili, ako smo se moralno izjednačili sa svojim krvnikom“, odnosno – „ ne zavaravajmo se veličinom pobjede dok u pobjedničkom maršu koračaju i obojice i razbojnici“.

I uistinu – u čemu je razlika između „krajinskih“ vojnika (ili četnika, sasvim svejedno), koji su ubijali civile po Škabrnji, Kozibrodu ili drugdje, i ljutih bojovnika (nikad privedenih pravdi), koji su u Gruborima kod Knina nakon „Oluje“ ubili 90-godišnjakinju, invalida u kolicima i rubno slaboumnu osobu?

Odgovorne treba tražiti manje među brojnim izvršiteljima, primitivcima koji su često bili nesvjesno oruđe pravih krivica, zaslepljenih mržnjom. Neki od najodgovornijih bili su u samom vrhu vlasti. „Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu“, izjavio je tih dana potpredsjednik Vlade Bosiljko Mišetić. (Dvije godine prije bio je još eksplicitniji: “U duhovnoj obnovi dijete od rođenja treba da zna, odnosno treba naučiti tko mu je neprijatelj, a neprijatelj mu je – Srbin.“) Naposljetku, Tuđmanova pobjednička ekstaza, koja se očitovala u nizu agresivnih šovinističkih izjava, za vrijeme i nakon „Oluje“, jasno je poručivala da u osloboditeljsko-osvetničkom divljanju ne vidi ni najmanji problem.

Valja to vidjeti u širem kontekstu: kultura mržnje razvija se od 1991., ali je „Oluja“ kao vojni trijumf stvorila opasan višak svega negativnog na posve pogrešnim mjestima u državi i društvu.“

***

A od izuzetnog značaja je jučerašnje saopštenje SNV u Hrvatskoj, koja može uputiti i neki novi pravac promišljanja i komemorativnih aktivnosti:

14. izjava sjećanja Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj

Prije 26 godina započela je vojno-redarstvena akcija “Oluja” koja je, nakon obimom manje, ali po posljedicama jednake akcije “Bljesak”, uzrokovala historijski egzodus Srba s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Njih preko 300.000 moralo je napustiti svoje domove. Najviši predstavnici države u svojim su izjavama zbog toga izražavali neskriveno zadovoljstvo i likovanje. Srbi koji su ostali ubijani su i premlaćivani, kako za vrijeme “Oluje” tako i danima, mjesecima i godinama nakon nje. Njihova je imovina pljačkana i uništavana; kuće uništavane ili pak privatnim odlukama ili odlukama same države uzurpirane; tvornice i poljoprivredne zadruge također pljačkane i uništavane. Socijalna i komunalna infrastruktura, poput društvenih domova, škola, lokalnih ambulanti, lokalnih vodovoda i elektromreža, također je dugotrajno uništavana i trajno uništena. Zemljišta i šume u vlasništvu izbjeglih također su uzurpirani, mnoge crkve oskrnavljene i opljačkane.

Prije 30 godina započeli su ratni raspad zajedničke jugoslavenske države i rat u Hrvatskoj. Tim povodom treba reći da su Hrvati koji su živjeli na područjima Hrvatske sa srpskom većinom, nakon uspostavljanja Republike Srpske Krajine, ubijani, premlaćivani, zlostavljani, protupravno zatvarani, zastrašivani i protjerivani, a njihove kuće ili uzurpirane ili uništavane, a crkve skrnavljene, pljačkane i rušene. Tim povodom također treba reći da su sličnu sudbinu imali Srbi koji su živjeli u hrvatskim gradovima ili općenito na područjima pod kontrolom Vlade Republike Hrvatske. Neki su ubijeni, neki protupravno zatvarani, većina zastrašivana, protjerivana i diskriminirana, nekima su kuće minirane, neki izbacivani iz stanova, neki otpuštani s posla ili im je uskraćeno državljanstvo.

Na prostoru bivše Jugoslavije, 30 godina od početka rata i 26 godina od njegova završetka u Hrvatskoj, ratuje se komemorativnim politikama sjećanja. Svatko ima svoje sjećanje, svoje komemoracije i svoju političku upotrebu ratnih strahota i ratnih stradanja. Rijetko se sjećamo strahota koje su prošli drugi i stradanja koja su se dogodila drugima. U naše narodno ime ili od našeg narodnog imena. Jednako rijetko nam dopire do svijesti do koje smo mjere pijetet vlastita stradanja pretvorili u političko-vjersko podgrijavanje mržnje i neprijateljstva. Slično onom podgrijavanju žrtava Drugoga svjetskog rata koje nas je pripremalo za početak rata prije 30 godina. Zapanjujuća je, a nerijetko i zastrašujuća ustrajnost kojom veličamo svoje, a obezličujemo tuđe stradanje, kojom odbijamo priznavati tuđe, a očekujemo priznavanje svojeg stradanja. Ta ustrajnost nas sprečava da uradimo ono što sva civilizirana društva, narodi i države rade. Sami jedni prema drugima i prema sebi. Bez izvanjskih zakona, već na osnovi unutarnjeg zakona, onog moralnog, mi na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije u prvom redu.

Ne znamo kako će drugi, ali mi iz Srpskog narodnog vijeća i u ime srpskog naroda u Hrvatskoj onako ćemo kako smo i dosad: sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog. Priznavat ćemo stradanje drugog, kao što očekujemo da naše bude priznato.

***

Iako pretežno sizifovski, ovaj posao ima smisla sve dok bude nestalih. Kao što se pokazuje da ima smisla nametnuti ovu temu u političkom vrtlogu u kojem treba plivati a ne potonuti. Zato je veoma bitno ono što radi SNV, koji godinu dana nakon hrabre odluke o odlasku na komemoraciju u Kninu, pokazuje da je moguće načiniti hrabre odluke i politički preživeti. Svima su potrebni hrabri politički akteri i njihovi uzvišeni činovi. Sada ih čekaju oni koji su nestali, njihove porodice i njihovi narodi.