Mirin smiraj

Piše: Veran Matić

Prvo što sam pomislio, nije umrla, ubijena je.

Raspad Jugoslavije doneo je ogroman broj mrtvih, ranjenih, silovanih, razorenih domova, unesrećenih, izbeglih u regionu i po svetu.

Dok je živela na relaciji Zagreb-Beogad, Mira Furlan je satanizovana na način koji joj nije nudio izbor osim da sa porodicom napusti ove prostore.

Imao sam čast i zadovoljstvo da blisko sarađujemo. I tokom devedesetih, kada smo  komunicirali nakon što su se skućili u LA, pored radosti kontakta osećao sam sve efekte izranjavanosti jednog divnog, tananog, kreativnog bića širokog srca i uma.

I kasnije kada je počela da dolazi na naše prostore, nisam gubio taj utisak. Kao da je taj metak ispaljen početkom devedesetih i dalje razarao.

Isto sam osećao i pre par godina u Rijeci gde sam odgledao predstavu organizacije Mikija Manojlovića Radionice integracije, izvanrednu „Dok nas smrt ne razdvoji“ upravo po drami Mire Furlan, pomalo a možda i više biografsko delo.

Pre skoro petnaest godina, televizija B92 bila je koproducent legendarne serije „Vratiće se rode“, u kojoj je Mira igrala i koju je režirao njen suprug Goran Gajić. Samizdat B92 je pre deset godina objavio njenu jedinu knjigu „Totalna rasprodaja“. Bila je to zbirka tekstova već objavljenih u „Feral Tribjunu“ – sećam se koliko je Mira bila uzbuđena i počastovana idejom da se svi njeni tekstovi objave kao kompilacija.

Ova knjiga je pokazala da Mira Furlan nije samo velika glumica, već da ima i raskošni dar za pisanje u kojem ima „prkosa i razumevanja, gorčine i nežnosti, dileme i ironije“. Sećam se njenih gostovanja na beogradskom Sajmu knjiga, kada se ispred štanda Samizdata B92 tiskala publika da je upozna i da im se potpiše jedna od najlepših i najslobodnijih glumica bivše države.

Obiman rukopis, neka vrsta biografskog teksta, zaokružen je pre par godina. Čekao je da bude profiltriran i pripremljen za štampanje na engleskom, srpsko-hrvatskom, hrvatskom, srpskom… Nadam se da će taj izuzetno vredan tekst ugledati svetlo dana.

Mirin odlazak je kao holivudski film bez hepi enda.

Napušta nas glavna zvezda, a sa njom kao da odlazi deo nas i naših života.

Nema više stare Jugoslavije u kojoj se proslavila, Feral Tribjuna za koji je pisala ni „onog“ B92 koji je bio njen izdavač i koproducent.

Zavesa je spuštena.

Uvod u knjigu „Totalna rasprodaja“ Mire Furlan

Ove sam tekstove pisala za svoje najdraže novine Feral Tribune u razdoblju između 2004. i 2006. godine, uglavnom u Los Angelesu. Tekstovi su bili koncipirani kao tjedna kolumna pod nazivom „Pisma iz Amerike“. Najprije treba nešto reći o tome što je Feral značio u mom životu u bivšoj Jugoslaviji prije rata, a osobito u razdoblju nakon što je rat počeo. Feral je zaista bio feral, svjetlo u mraku, dokaz da nismo potpuno ludi i sami usred opše histerije. U drugom gradu u kojem sam prije rata živjela postojala je radio-stanica koja je imala isti ljekoviti učinak – B92. Sada, petnaestak godina kasnije, sad kad više nema rata, od ta dva svjetla samo jedno još gori. Ferala nema više. Čini se da je u svim našim novim državama inteligentna politička analiza i kritika postala nepoželjna i da je bjesomučno prepisivanje članaka o slavnima i bogatima iz strane štampe i sa interneta mnogo korisnije za građane. B92 nekim čudom još uvijek postoji i upravo je iz tog pravca u mom smjeru upućena ponuda da se od mojih tekstova za Feral napravi knjižica. Hvala Feralu, hvala B92. Hvala, Viktore i Heni. Hvala, Verane. Hvala i urednici Lidiji Kusovac s kojom je bilo pravo zadovoljstvo raditi na ovom projektu.

Za mene je bilo dobro i vrijedno iskustvo pisati o Americi u Americi. Bilo je zdravo imati deadlines. Bilo je korisno za moj mozak i za moje duševno stanje pokušati artikulirati misli o svemu što se događa oko mene. Zaključila sam da su deadlines tj. rokovi jedino što jednu nediscipliniranu osobu kao što sam ja može natjerati na rad. Veliki projekti nikako da se zavrže. Ali svaki utorak imati zadatak da se složi novi mali sastavak o kurentnoj situaciji pokazalo se kao dostižno. A dostižni ciljevi su ljekoviti. Shvatila sam to kao vježbu, kao trening, kao disciplinu. Na tome sam zahvalna.

Štošta se promijenilo u zemlji u kojoj živim od vremena kad sam pisala ove sastavke. Sad imamo novog, pametnog, obrazovanog, progresivnog i, čini se, poštenog, predsjednika. Izbori 2008. bili su dobar trenutak za ovu zemlju i za cijeli svijet. Jesu li se stvari, međutim, bitno promijenile? Naravno da ne. Kao što smo i tada znali, nije stvar u čovjeku, nego u sistemu. A sistem je jak i mnogo je novaca u igri. Bitne promjene bi zahtijevale žrtvu najbogatijih a to, naravno, spada u domenu utopijskog science fictiona.

Pripremajući ovu knjižicu, bilo je zanimljivo vratiti se unazad i prisjetiti se sebe od pred nekoliko godina. Kao i uvijek, postavilo se pitanje smisla ovog projekta: zašto, zbog čega? Nisam pisac niti imam literarnih ambicija. Više nego pokušaj pisanja, ovo je pokušaj bilježenja. Ovo je dokument onoga što sam bila, što sam mislila i što sam osjećala u određenoj fazi svog života. Što se Amerike tiče, ona i dalje ostaje zastrašujuća i zadivljujuća, fascinantna i odbojna, jednom riječju neshvatljiva. U tome je valjda njen čar i njena tako neodoljiva privlačna snaga. Ovu knjigu posvećujem svojim prijateljima Viktoru Ivančiću i Heni Erceg, sa zahvalnošću što su mi dali šansu da, barem nakratko i površno, isprobam najteži zanat pisanja i da testiram sebe kao mogućeg novinara – stranog dopisnika. Posvećujem je i svim rasutim ex-Jugoslavenima, na svim kontinentima planete. Mnogo bi me usrećilo kad bi barem netko među njima našao u ovoj knjižici makar i jednu rečenicu koju bi prepoznao i koja bi mu nešto značila. To prepoznavanje bi dalo smisao mojim riječima.

U Los Angelesu, 14. 2. 2010.

Mira Furlan: Totalna rasprodaja, Samizdat B92

„Mada takav sud ne podliježe zakonima žanra književne analize, najtočnije bi bilo reći da je zbirka eseja i kratkih proznih zapisa Mire Furlan strukturirana kao biserna ogrlica. A ima među tim tekstovima i takvih koji sami za sebe predstavljaju nisku dragocjenosti, poput onoga s naslovom `Emigranti`. Pisana izrazito inteligentno i pronicljivo, ova je knjiga (i) svojevrsni čin otpora, ali takav pri kojem autorica – ne pristajućina status objekta, pa ni `objekta koji misli` – mnogo češće koristi upitnike nego uskličnike. Riječ je o vrlo finome tkanju.

Riječ je o umjetnici i intelektualki koja se ne miri sa zadanostima, nego uporno propituje stvarnostoko sebe, do najneugodnijih detalja, i pokušava procijeniti gabarite vlastitog nepripadanja. Za ovo je štivo nepripadanje vjerojatno ključna riječ, u kojoj su sažeti i stav i sudbina, a proizlazi iz one vrste stvaralačke vokacije što ju je Joni Mitchell opisala kao `nespremnost na kooperaciju`. Rezultat je nekonformizam u svoj svojoj delikatnosti; rijetkim literarnim darom autorica uspijeva predočiti, reklo bi se, suptilnu stranu pobune. K tome, u pozadini sve vrijeme kao da odzvanja mantra učitelja joge: Ne traži ništa izvan sebe… A svijet Mire Furlan – u kojem ima i prkosa i razumijevanja, i gorčine i nježnosti, i dvojbi i ironije – bez sumnje je raskošan.“

Viktor Ivančić