Kako je Dežulović ‘raspizdio’ pola Beograda: ‘Znači, za Dežulovića cela srpska istorija je laž!’

Piše: Ante Radić

Ovim povodom srbijanski mediji Dežulovića su poželjeli za sugovornika pa je tako beogradski Nedeljnik s Dežulovićem u svome tiskanom izdanju objavio razgovor, čiji odjeci ovih dana odzvanjaju na društvenim mrežama. S jedne strane čuje se pljesak na otvorenoj sceni, a s druge – bijes i kletve uvrijeđenih sadržajem Dežulovićevog nastupa. Na intervju je, između ostalih, reagirao i zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić, koji je putem svoje Facebook stranice Dežuloviću isporučio svoju povrijeđenost i uvrijeđenost.

– Znači, za Dežulovića cela srpska istorija je laž. I to nam kaže neko ko pripada narodu koji državu u kome su mu bila priznata sva prava dobio tek 1918. godine zahvaljujući Srbima, napisao je na svojem Facebook profilu Vesić, dodajući pritom da je Dežulović poznat postao u Beogradu (!?), te da “ljude, poput Dežulovića, provincijskog duha metropole kao Beograd ostave bez daha”. Po uhodanom pravilu srbijanske javne scene, uvrijeđenost predstavnika vlasti dežurni tabloidi isporučili su svekolikom stanovništvu, uz naslove koji sugeriraju da je riječ o skandalu, nedopustivoj izjavi hrvatskoga pisca i tako dalje i tako dalje.

Što je uvrijedilo zamjenika gradonačelnika Beograda do te mjere da je svoju uvrijeđenost izvolio javno staviti u obranu “cele srpske istorije”? Pa, recimo da je Dežulović nastupio u prepoznatljivom svom stilu te je primijetio da “Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne, ili Jagodina za bogate, blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimio Radoš Bajić na metamfetaminima”, odnosno da je “u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim, čudovišnim Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa”.

Dodao je Dežulović još i da “grad, naime, ne čine žirafe, nego ljudi”, da “ne razlikuju grad i selo samo industrija i poljoprivreda – više se krumpira i kupusa danas uzgoji u urganim vrtovima Helsinkija nego na finskom selu – već rastvorenost grada i njegova socijalna, kulturna i svaka druga diverzija i diverzifikacija, nasuprot plemenskoj tradiciji sela i seoskih glavara” te da je “upravo po tome Beograd nekad bio grad, upravo po tome Beograd je danas blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimao Radoš Bajić na metamfetaminima”.

Ove Dežulovićeve teze, na pogon Vesićeve uvrijeđenosti, lansirane su na društvene mreže – Twitter i Facebook – te smo kao rezultat dobili oštru razmjenu vatre uvrijeđenih Vesićevaca i Dežulovićevih pristalica. Na molbu portala Nova.rs, Dežulović je dao još jedan kraći intervju u kojem je pokušao smiriti strasti. Zajebavamo se, nije pokušao primiriti strasti.

– Takvu buru, naravno, nisam očekivao, ali ispao je eksperiment u kontroliranim laboratorijskim uvjetima: da je Beograd zaista ozbiljna, velika europska metropola, kako bi i u kojem to paralelnom svemiru buru u takvom jednom megalopolisu mogao izazvati intervju trećerazrednog nekog pisca iz jednog dalmatinskog sela s ukupno deset stanovnika? Reakcije na moj intervju tako su upravo empirijski dokazale svaku moju tezu. Slavni Beograd uvrijedio se kao seoska mlada, dirljivo provincijski, baš kao neka kazahstanska selendra iz filma Saše Barona Koena. Da nisam ustaško đubre, skoro da bi mi ga došlo milo, rekao je pisac za portal Nova.rs.

Na pitanje kako je došao do zaključka da je Beograd “tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimao Radoš Bajić na metamfetaminima”, Dežulović je elaborirao: “Beograd nije takav od jutros. Početak današnjeg Beograda – s Bajom Malim Knindžom na Terazijama, postrojenim dobrovoljcima kraj Skupštine i Šešeljom s tjelohraniteljima u Klubu književnika – pamtim još od 1991, kao mladi reporter “Slobodne Dalmacije”. (…) Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad.”

Ukoliko na ovu temu poželite saznati više, odlomak Dežulovićevog intervjua za “Nedeljnik” naći ćete ovdje, uvrijeđenost i povrijeđenost zamjenika beogradskog gradonačelnika Vesića ovdje, tabloidno sufliranje zamjeniku beogradskog načelnika ovdje, a kratak i ubitačan Dežulovićev intervju za portal Nova.rs – ovdje.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.