Vreme je za prijateljstvo – Srbija i Hrvatska

5. August 2020.
Moje osnovno opažanje juče i danas je da su najnormalniji u istupanju i promišljanju događaja vezanih za „Oluju“ upravo oni koji su prošli najveću patnju, ostali bez svega stečenog, bez članova porodica, sa četiri godine ratnog iskustva i traumom najvećeg egzodusa na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata. Upravo oni su najrazumnije govorili o aktuelnim prepirkama oko toga da li je trebalo otići na centralnu manifestaciju Hrvatske u Knin ili ne, da li je trebalo uspostavljati mostove poverenja ili i dalje živeti u mržnji…
IMG-2a4fe69e8f10342874ff3b5b02c5396f-V
Snimak ekrana iz dokumentranog filma "Srboljub i Hrvoje" u produkciji RTS, autora Miloša Milića

Piše: Veran Matić

Na moj jučerašnji tekst o aktuelnim percepcijama „Oluje“ u Srbiji i Hrvatskoj, bilo je mnogo reakcija a jedna od upečatljivijih je poruka Srđana Anđelića: „Umesto da ćutimo i slušamo ljude koji su patili, živeli po kasarnama, odrasli sa ožiljcima, mi im samo kopamo po ranama kao da im zauvek prodajemo onaj sendvič od 10 maraka“.

I zaista, umesto fokusa na pomoć najugroženijim među izbegličkom populacijom u rešavanju svakodnevnih problema, u stvaranju mehanizama za pravnu i svu drugu pomoć za realizaciju njihovih prava u Hrvatskoj, na podršku srpskoj zajednici u Hrvatskoj da se osnaži kroz sopstvene institucije, vrši se još jedna u niz satanizacija nad predstavnikom nove generacije politički i društveno angažovanih Srba u Hrvatskoj – Borisom Miloševićem. Zašto se i dalje smatra da mi odavde bolje znamo šta je važnije od onih koji žive na licu mesta? Zašto opet stariji upadaju u matricu podrške politici koja nas je dovela u sadašnju poziciju? Zašto pretenduju da i dalje treba da nameću svoje frustracije, svoje nekonstruktivne obrasce ponašanja, govora, poruka i pretnji?

Boris Milošević danas je dostojansveno, u crnom odelu, sa crnom kravatom, sa svom svojom tugom i pijetetom, bez ijednog tapšanja, svojim ličnim prisustvom dao značajnu poruku hrvatskoj javnosti, izbivši na taj način argumente o tome da Srbi ne žele da se integrišu u hrvatsko društvo.

Dakle, sve suprotno onome šta su od njega očekivali nerazumni i usijani s hrvatske strane ili šta su od njega očekivali emocionalno zasljepljeni zbog svojih gubitaka i dežurni proglašivači srpskih izdajica. Našao je mesto, oblikovao gestu a nije se slomio pod njenim teretom.

Njegov gest pratili su kontragestovi. U govorima predsednika Milanovića i premijera Plenkovića progovorilo se i o zločinima nad srpskim narodom, izrečene su poruke o normalizaciji odnosa u samom hrvatskom društvu, ali i sa Srbijom.

Ovo je odlična osnova za dalje simbolične gestove poput budućih poseta zvaničnika Hrvatske stratištima Srba. Planirano je fokusiranje na poboljšanje položaja povratnika i drugih u sredinama u kojima žive Srbi.

Koliko se može isčitati iz poruka onih koji su napravili ovaj važan prvi korak, moguće je da su pripremaju i drugi jednako važni koraci, ili da se o njima razgovara. Posebno iskoraci u odnosima između Hrvatske i Srbije.

***

Ovo je prilika da pomognemo više nego da odmažemo našim prenemaganjima i optuživanjima drugih za našu nesreću. Potrebne su nove inicijative koje bi ove prve gestove odredile kao pravac stabilnog procesa unapređenja odnosa. Mržnja, stereotipi, strah jednih od drugih… moraju se razbijati samo konkretnim akcijama.

Nekako slično, dvadesetak godina posle Drugog svetskog rata, 1963. godine potpisan je Francusko-nemački sporazum o prijateljstvu – „Jelisejski ugovor“. Na osnovu tog sporazuma osnovana je Francusko-nemačka kancelarija za mlade, sa misijom da ojača veze između nemačke i francuske omladine i da produbi razumevanje jednih o drugima.

Ova organizacija podržava omladinsku razmenu i projekte mladih ove dve zemlje. Uključuje razmenu učenika srednjih škola i univerziteta, jezičke kurseve, bratimljenje gradova, regionalna partnerstva, sportske skupove, stipendije i istraživanja. Sve sa ciljem da se prodube nemačko-francuski odnosi, da se olakšaju ključne kompetencije za Evropu, promoviše interkulturalno učenje, razmenjuju iskustva nemačke i francuske kroz proces pomirenja…

Rezultati su impresivni – od 1963. godine preko 9 miliona mladih iz obe zemlje bili su deo 376.000 različitih programa. Svake godine organizuje se oko 8.000 sastanaka, 4.700 grupnih razmena i 3.300 individualnih razmena. Godišnji budžet u iznosu od 29 miliona evra obezbeđuju ove dve zemlje.

Zato mislim da je sada pravi trenutak da se napravi Srpsko-hrvatska ili Hrvatsko-srpska kancelarija za mlade sa istim ciljevima.

Ne samo simbolično, već i faktički treba graditi budućnost dobrih odnosa između naše dve zemlje, između naša dva naroda. Toliko toga je poremećeno ratovima i  nerešavanjem problema posle ratova da smo danas susedne zemlje, a u političkoj sferi udaljeni kao da su okeani između nas.

Siguran sam kada bi se pojavili pozitivni impulsi, podsticaji, obezbedile stipendije, elementarni troškovi, da bi se pojavilo i zanimanje za obrazovanje, informisanje, kulturne projekte. Kultura je neverovatan prostor za uspostavljanje saradnje.

Zajedničke globalne teme, ekologija, zaštita čovekove okoline, zajedničkih resursa kao što su Sava, Dunav… I sami po sebi zahtevaju regionalnu saradnju a u srpsko-hrvatskom slučaju mogu dobiti novu dimenziju.

Znam da postoji slična Inicijativa RYCO (Regionalna kancelarija za omladinsku saradnju) ali u njoj nije Hrvatska, ali i sama organizacija nije do sada postigla neke zavidne rezultate. Na greškama u postavljanju te organizacije treba graditi buduću organizacija mladih Srbije i Hrvatske, kako bi se postiglo ono što su uradili Francuzi i Nemci, za koje verujem da će biti najveći saveznici ovog procesa, pomagači koji će preneti svoje izuzetno iskustvo.

***

U samom centru Zagreba, restitucijom je srpskoj zajednici vraćeno nekoliko zgrada za koje postoje planovi da to bude iskorišćeno za Srpski kulturni i ekonomski centar. To je jedan od najznačajnih aktuelnih projekata, koje Srbija mora bezrezervno i odmah da podrži (uz pomoć sredstva Vlade Hrvatske i Evropske unije) kako bi se obavili neophodni radovi i kako bi se što pre osetio pravi značaj ovog prostora, institucije sa svrhom uspostavljanja mostova.

Znam da je u ovom trenutku teško govoriti o Ugovoru o srpsko-hrvatskom prijateljstvu, kao ekstenziji postojećeg Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ iz 1996. godine, koji su potpisali Mate Granić i Milan Milutinović, ali on je neminovnost ako želimo napredak naših društava i naših građana.

Sada je taj momenat.

Slične objave

Click