Govor Milorada Pupovca na prijemu Srpskog narodnog vijeća povodom pravoslavnog Badnjaka

Preosvećeni vladike SPC,

Prečasni izaslaniče nadbiskupa zagrebačkog.

Poštovani predsjedniče Vlade, poštovana izaslanice predsjednika Republike,

poštovani zamjeniče gradonačelnika, poštovane saborske zastupnice i zastupnici,

poštovani članovi diplomatskog kora.

Poštovana predsjednice Hrvatskog nacionalnog savjeta u Republici Srbiji, 

drage uzvanice i uzvanici!

Svima vama želimo sretnu Novu godinu, i godinu mira tamo gdje mira nema, a tamo gdje ga još ima da ga se ne naruši nego sačuva. 

Kažem želimo zbog toga što vam ovu želju izričem iz duha ovoga skupa na kojem se preko tri decenije okupljamo različiti – različiti u vjerovanju i nevjerovanju, različiti po etnicitetu i nacionalnosti, različiti po političkim opredjeljenjima i dužnostima, različiti u iskustvima i uvjerenjima, a ipak objedinjeni u duhu u kojem se ovdje okupljamo, duhu ekumenskom.  To što smo okupljanje na pravoslavni Badnjak pretvorili u javnu manifestaciju duha ekumenizma u najširem smislu njegova mogućeg poimanja kao slavljenje života u njegovim razlikama, mi iz Srpskog narodnog vijeća smatramo važnim  postignućem do kojeg smo došli zajedno sa svima s kojima smo se u preko tri decenije okupljali u ovom gradu i u ovoj zemlji. Najvažniji dio tog postignuća je očuvanje i osnaženje vjerske tolerancije uopće, a posebno širenje vjerske  i slobode uopće pravoslavnih kršćana pripadnika Srpske i drugih Crkava. Na njemu počiva i naše očekivanje da će u ovoj i idućim godinama biti omogućeno da se obnove pravoslavni hramovi poput manastira Pakra, crkve Sv. Trojice u Bjelovaru, Saborne crkve Vavedenija Presvete Bogorodice u Plaškom, hisorijska drvena crkva Sv. Ilije u Buzeti kod Gline, Crkva Sv. Georgija u Medku i riznica ikona u Manastiru Krki. Da spomenem samo neke od manastira i hramova. Time bi širenje vjerske tolerancije bilo izrazitije, a sloboda vjernika SPC manje sputana.

Vrijeme je slavlja, slavlja Kristova rođenja po gregorijanskom kalendaru kad slave naši sugrađani katolici, slavlja Hanuke kad slave naši sugrađani Židovi, slavlja početka Nove godine kad slavimo svi i slavlja Hristova rođenja kad slave pravoslavni Srbi. Ovo jedinstveno slavlje u ljudskoj historiji dočekujemo i ulazimo u  njega s dostojanstvom, radošću i ljubavlju prema najbližim, svakom čovjeku i svemu što čini naš svijet. 

Zato je trenutak da kažemo da u ova vremena, kao i svako doba godine, nitko ne bi trebao biti veći nego što jest. Ni pojedinac, ni narod. Kao što nitko ne bi trebao biti ni manji, nego što jest i što bi mogao biti, ni pojedinac, ni narod. To bi trebalo vrijediti za svakog i svugdje, a to znači i za pravoslavne Srbe, Srbe u Hrvatskoj i Srbe iz Hrvatske. I oni imaju to pravo i treba da ga imaju u svakom aspektu svojeg života, imaju pravo da budu ono sto jesu i da njihova djeca to budu i da nitko od toga ne pravi problem ni u dane slavlja i ni u koji drugi dan godine čiji početak smo svi zajedno proslavili. Smisao i ovog današnjeg slavlja i svega drugog što SNV čini  u tome da u to snažno i bez sputanosti vjeruju i sami Srbi u Hrvatskoj i iz Hrvatske, da budu dobri susjedi, dobri sugrađani i da čine sve da svi budemo bolji nego što jesmo i da nam društva budu bolja nego što jesu. Siguran sam da bi takva individualna i društvena etika prava Srba u Hrvatskoj i iz Hrvatske učinila prihvaćenijim njihova prava nego što ovoga trenutka jesu. Također sam siguran da se s ovakvom individualnom i društvenom etikom možemo nositi s onima ovdje koji domove kulture, obrazovanja i susretanja koje su Srbi kao novonastala manjina u suradnji s Vladom podigli proteklih godina proglašavaju srpskim obavještajnim centrima i  s onima tamo koji putne isprave na koje Srbi iz Hrvatske imaju pravo proglašavaju dokazom njihove obavještajne obaveze prema Hrvatskoj, državi iz koje su potekli.

Dosad izgovorene  riječi o miru, duhu ekumenizma i individualnoj i društvenoj etici prava ne bi bile potpune, bar ne ovdje i sada, ukoliko ne bismo rekli nešto o čudotvornoj moći dijaloga u svakom prostoru našeg interpersonalnog ili javnog društvenog djelovanja. Pri tome ne mislima na dijalog među onim koji dijele suglasnost, koliko god je i takav dijaloga važan i neophodan, već na dijalog među onima koji se ne slažu, a naročito na odsutni dijalog među onima koji se sukobljavaju. Svi znamo da je to izazov ne samo za naše društvo i njegovu politiku, za našu regiju i odnose u njoj, za mnoga mjesta današnjeg svijeta. Sam iz iskustva i znanja koje o tome posjedujem znam koliko to može biti delikatna i osjetljiva tema. Zato ću o njoj  kao pripadnik vjerske, etničke i političke manjine koja ima svoje kako dramatično iskustvo odsustva dijaloga tako i bogato iskustvo građenja dijaloga, za ovu priliku reći samo to što vidim kao dvije važne prepreke da dijalog zamijeni sukob. Prva je jezik kojim se govori o onom s kojim bi se trebalo razgovarati. Privatan jezik i eliminatoran jezik ne mogu dovesti do dijaloga. Druga je razlog zbog kojeg se proizvodi i održava sukob. Privatan razlog i  rovovski, šanački, strančarski razlog također ne mogu dovesti do dijaloga. Čudesnu moć dijaloga gradi onaj ili oni koji spašavaju sebe i sve oko sebe visokih cijena moći koje se grade na jeziku i razlogu sukobljavanja.

Sad mi dozvolite da vas  pozdravim pozdravom koji je prije trideset i više  godina u ovom gradu i ovoj zemlji obnovio svoju dijalošku, ekumensku snagu i čini se da je nije potrošio do danas.

Mir Božiji, Hristos se rodi!