KOSTI U MIKSERU: Film o suđenju Feralu koje se pretvorilo u „vrhunsku zajebanciju na Tuđmanov račun“

Piše: Bojana Guberac, Lupiga

„Knjiga je opsežna, a prekratka. Čitatelji današnjih medija – a to uglavnom znači čitatelji naslova, Twitter poručica i parola, proizvoljnih tekstića na Facebooku i kratkih, neambicioznih članaka na portalima i u onome što je ostalo od novina, ne mogu stvoriti istinsku sliku o tome što je bio Feral Tribune. Bez pretjerivanja, te su novine bile, iz broja u broj, novinarsko, spisateljsko i umjetničko remek djelo. Nesretna i prerana smrt Feralova ilustratora Alema Ćurina, koji je umro u utorak u 67. godini života, podsjeća na to na najbolniji način: njegove ilustracije objavljene u Feralu same su po sebi umjetnička galerija najvišeg ranga. Dakle, iz tih petnaest intenzivnih godina samostalnog Ferala, uz još deset onoga koji je prethodio kao podlistak splitskih tjednika i dnevnika, izažeo sam samo ono što mi se činilo najvažnije i najmarkantnije, ali ne nužno i najbolje“, kazao je za Lupigu Boris Pavelić.

I baš zato što je taj uvod u Feral izazvao stanovit interes, kaže Pavelić, a da je pritom on „temu tek načeo“, s producenticom i redateljicom Dijanom Mlađenović dugo je sanjario da priča o Feralu zaživi i u vizualnom mediju u vidu dokumentarnog serijala. No, ta će priča, izgledno je, pričekati neka bolja vremena. Takav serijal nemoguće je realizirati bez financijske potpore HRT-a ili neke druge televizijske kuće, a HRT ga, po svemu sudeći, nema interesa snimiti. Epilog ove štorije ipak nije beznadežan jer je projekt odlučio podržati HAVC u vidu cjelovečernjeg dokumentarca.

„Nećemo, zasad, snimiti serijal, nego cjelovečernji dokumentarac. Pripremili smo, istina, i nacrt scenarij za serijal: iskusna producentica i redateljica Dijana Mlađenović i ja kreirali smo projekt dokumentarne televizijske serije od osam epizoda, svaka po 52 minute, radnog naslova ‘Smijeh slobode’. Taj je koncept HAVC podržao, ali ga nije prihvatio HRT, premda ga je kolegica Mlađenović, uporna i marljiva kakva jest, više puta prijavila na javne natječaje HRT-a. A bez financiranja HRT-a, ili bilo koje druge TV kuće, tako opsežan dokumentarni serijal ne može se, nažalost, snimiti, premda bi to, u ovo vrijeme umiranja slobode, bio prvorazredan javni interes. Sad, nakon što je HAVC prepoznao vrijednost svega toga, sretni smo što ćemo krenuti na posao“, priča nam Pavelić.

Zanimalo nas je zbog čega je HRT višekratno odbio financirati projekt i koje su razloge naveli u obrazloženju.

„HRT uglavnom piše generička i vrlo štura obrazloženja. Napisali su, recimo, da nema interesa. Ili novca. U jednom obrazloženju bilo je navedeno – upozoravam na stil te rečenice – kako ‘projekt ‘Smijeh slobode’ nije moguće odabrati s obzirom na to da temom ne odgovara traženom’. No ne čudimo se: pa zar mislite da bi najintrigantniji, najpismeniji i najslobodarskiji medijski fenomen samostalne Hrvatske, koji se s toliko strasti i umijeća borio protiv rata, razaranja, kriminala i nacionalizma, smio, u Hrvatskoj čije javno lice kreira HRT, biti od ikakva javnog interesa? Zar mislite da bi ‘velike ribe’ u HRT-ovu, blago rečeno, moru prosječnosti dopustile da se njihovi profesionalni novinarski dosezi izlože dosezima Feralovih novinara? I zar mislite da bi HRT pristao financirati seriju koja bi prikazala novine što su razotkrivale profesionalnu sramotu istog tog HRT-a? Dakako, da HRT ima urednike Feralova ranga, on bi to učinio – ali nema, i neće, to je bar jasno. Pritom, naravno, novac koji dobiva HRT smatra svojim, a ne novcem svih nas zajedno, kojim bi nas bio dužan pošteno i obavještavati. No, opet, nikad ne reci nikad – otvoreni smo, čekamo, kao uvijek, bolja vremena“, optimističan je naš sugovornik.

Kada su shvatili da serijal neće biti lako snimiti odlučili su se fokusirati na „sam vrhunac Feralova suprotstavljanja autoritarizmu hrvatskih devedesetih“. I tako je nastao novi projekt, a radi se o dugometražnom dokumentarnom filmu radnog naslova „Kosti u mikseru“. Paveliću je drago što je barem HAVC, kad već nije HRT, prepoznao ovaj projekt – kao i prethodan razvoj TV serije – kao javni interes.

„Kosti u mikseru“, ili , u prigodnoj varijanti, „miksanje kostiju“, objašnjava Pavelić, „jedna je od više Feralovih sintagmi koje su ušle u kolokvijalni govor, a da mnogi to, očito, više i ne znaju, što je prirodan razvoj stvari: ona je danas stilem kojim se opisuju pokušaji, koje je začeo Franjo Tuđman, da se posthumno ‘pomire’ ustaše i partizani premještanjem i ponovnim, reinterpretiranim ‘memorijaliziranjem’ njihovih posmrtnih ostataka, što je samo po sebi već blasfemično.“

„Kosti u mikseru“, također je, naslov teksta Feralova komentatora Marinka Čulića objavljenog u tom listu 29. travnja 1996. godine, u kojemu je Čulić, kaže Pavelić, ismijao Tuđmanovu zamisao da Jasenovac postane memorijalno mjesto svih koji su u Drugome svjetskom ratu, navodno, poginuli za Hrvatsku. Takvim bi se crnim i nadasve nadrealnim scenarijem izjednačila uloga ustaša i partizana, nacista i antifašista.

„Zbog tog je teksta, i prigodnih karikatura objavljenih uz njega, državno odvjetništvo protiv Čulića i Feralova glavnog urednika Viktora Ivančića podnijelo optužnicu zbog uvrede i klevete predsjednika države. Možete li vi, mladi ljudi, zamisliti da danas Zlata Hrvoj-Šipek iz samoizolacije najavi optužnicu protiv, štajaznam, Lupige, jer je, recimo, Ante Radić napisao da, govorim napamet, izjave Zorana Milanovića kaskaju za izjavama Radovana Karadžića? Dobro, znam da možete, ali to se naprosto neće dogoditi. No, u ono vrijeme, 1996. godine, hrvatski je parlament donio zakon koji je državnom tužitelju omogućavao da po službenoj dužnosti dadne na sud novinare i medije ako zucnu nešto što se ne bi dopalo predsjedniku države. Feral Tribune bio je prva i jedina žrtva toga zakona, i o tom suđenju govorit će naš film: o suđenju koje se – premda je malo kome bilo smiješno – pretvorilo u vrhunsku zajebanciju na Tuđmanov račun. Takvog sudskog procesa u prošlih 70 godina u demokratskoj Europi, uvjeravam vas, nije bilo“, prisjeća se Pavelić dok primjećuje da potpisnica ovih redova pripada mlađoj generaciji, onoj zbog koje je važno beskompromisno otvarati možda bolne, ali istinite teme iz naše ne tako davne prošlosti, pa ipak dovoljno daleke da ih se današnje generacije ne sjećaju.

Upitali smo našeg sugovornika može li publika od dokumentarca očekivati nešto što dosad nije vidjela ili ono što je moguće da se o Feralu ne zna.

„Može, čak i ona koja se sjeća suđenja. Samo, malo tko ga se sjeća: ovdašnja se javna mašinerija, razumljivo, potrudila da ta nečasna epizoda hrvatske vlasti postane što prije zaboravljena – i zato je potez HAVC-a hvalevrijedan; HAVC, naime, treba financirati sve projekte od javnog interesa, a ne samo one koje vlast smatra takvima – to bi trebalo biti notorno, ali nikad nije loše uvijek iznova podsjećati. Napravit ćemo, dakle, punokrvan dokumentarac: ispričati priču o suđenju, kontekstualizirati je u vrijeme, objasniti zašto je važna za današnjicu – a jest, itekako – te zabaviti i obavijestiti gledateljice i gledatelje, i osnažiti im vjeru u mišljenje vlastitom glavom. Ono, dakle, što je radio Feral“, ističe Pavelić.

U teaseru dokumentarca novinar i jedan od začetnika Ferala, Viktor Ivančić, kaže „Cila priča o Feralu je priča o slobodi“ – ta Ivančićeva rečenica, kaže nam Pavelić, radno je geslo filma. Dodaje kako je dokumentarac „posveta slobodi, slobodi govora, ruganju, buntu i neposluhu, u ovome vremenu demokratske regresije“.

„Posvetu radimo, naravno, dokumentaristički, minuciozno, novinarski profesionalno – ne pišemo odu, nego snimamo dokumentarac. Zanima nas, recimo, i to što o suđenju feralovcima danas misli zastupnica optužbe; što danas misli tada utjecajni HDZ-ovac Drago Krpina, a što oštrooki Vladimir Šeks. Čut ćemo feralovce, njihove odvjetnike – od kojih su neki u sudnici izgovorili povijesno važne apologije slobode – ali i novinare, građane, Feralove čitatelje, možda čak i kojeg šanera i manipulatora … Donijet ćemo dokumentarni materijal; rekonstruirat ćemo vrijeme u kojemu se čista autokracija predstavljala vrhunskom demokracijom – a to je bilo naše vrijeme, ne toliko davno. Ako to nije javni interes, ne znam što jest – ili, znam što bi mnogi htjeli da bude, ali na to ne pristajem – i zato radimo naš film. Feral je, u ono vrijeme, bio što novine rijetko uspijevaju: novine i terapija istodobno. Govorio je ljudima, svojim dostojanstvenim slobodarstvom, da nije sve izgubljeno, i da ima onih koji se ne boje. To je trajno nadahnuće. Želimo tu poruku prenijeti na filmsko platno. A istodobno, onima na vlasti, koji ime Feral Tribune ni danas nisu u stanju prevaliti preko usta, filmom ćemo poručiti neka ne zaborave da će se uvijek, ovako ili onako, naći netko da ih podsjeti: slobodu možete zatirati, ali je ne možete zatrti. No, dobro, priznajem – i to sam ukrao od Ivančića“, otkriva Pavelić za naš portal.

U Hrvatskoj je 2018. godine, deset godina nakon što se ugasio Feral, premijerno prikazan dokumentarac „Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ čiju režiju i scenarij potpisuju Marina Banićević i Saša Stanić. Minimalističkim pristupom crno-bijelog filma, koristeći samo razgovor kao formu, autori su stavili naglasak na emociju i glas feralovaca. „Kosti u mikseru“, a i budući planirani serijal, konceptualno i tematski će se u potpunosti razlikovati od „Vive Ludež“.

„Film riječkih kolega komoran je, ali zato ne manje zanimljiv: osobno, podsjeća me na džezistički session s vrhunskim jammerima u ambijentu zadimljenog a neodoljivog jazz kluba, kakav riječka Ex Librisova knjižara svakako jest. Naročitu dokumentarističku vrijednost tom filmu naknadno je, nažalost, dala jedna tragedija: Predrag Lucić umro je dvije godine nakon snimanja, pa je ‘Viva Ludež’ postao i posljednji zajednički intervju s ‘trojicom od Ferala’. Što vrijeme bude odmicalo, ‘Viva Ludež’ bit će sve vredniji film: dragocjen dokument vremena i njegovih ponajboljih ljudi. Naš će film biti drugačiji: ambiciozniji – ne zato što smo bolji, nego jer imamo više vremena i, bogu hvala, para – i složeniji; rekonstruirat ćemo, što vjernije budemo mogli, suđenje Ivančiću i Čuliću, razgovarajući sa svima koji su s tim suđenjem imali ikakve veze, ali uvijek sa sviješću da je ona mala ogradica u sredini sudnice, u kojoj stoji optuženik, bila najčasnije mjesto cijeloga tog procesa – da parafraziram sjajnu Ivančićevu primjedbu“, konstatirao je Pavelić.

Negdje početkom ožujka 2017. godine u Splitu su se sastali Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Rose Fistanić, Zoran Erceg i Boris Pavelić radi probnih i istraživačkih snimanja.

U tom “druženju, smijehu i razgovorima” nastao je materijal za „Kosti u mikseru“. Rano je kazati kada će se njihov dokumentarac objelodaniti, mjesecima će se, naime, snimati. Ali nije teško za pretpostaviti da će ga publika dočekati spremna.

„Producentica i redateljica Dijana Mlađenović naša je karijatida. Da nije nje, ničeg ne bi ni bilo: njezina upornost i vedrina guraju stvar naprijed, baš kao što su je, istom takvom upornošću i vedrinom, svojedobno gurali i feralovci. Ja pišem scenarij, i brinem se da nam bunt ne iščili: mnogima se to dogodilo, ali nije ovima, i neće nama, to jamčim. Majstor Boris Poljak snimatelj je i direktor fotografije – preporučam da pogledate naš trailer i Borisov film o splitskim Bačvicama, odmah će vam biti jasno zašto smo odabrali baš njega. Kolega Vlado Gojun montirat će film – Dijani vjerujem na riječ da je mag montaže, i jedva čekam da mu skuham kafu“, zaključuje Boris Pavelić.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.