‘Trojica za Kartal’: Jergovićev rekvijem za opkoljeno Sarajevo

Piše: Jasmin Agić

Svaki bolji čitalac je ubijeđen da svaki pisac ima svoje javne i tajne opsesije, da za svakog pisca postoje teme, sadržaji i motivi kojima se, htio on to priznati ili ne, uvijek i iznova vraća, priče nad kojima „izgara“ svoju maštu i spisateljsko umijeće. Postoje pisci koji osim opsesivnih tema strastveno, „luđački“, i opsesivno izmaštavaju neki prostor ili vrijeme, pisci koji, bez obzira koliki poetski iskorak napravili od svojih spisateljskih demona, uvijek imaju potrebu pisati o jednom mjestu, o jednom prostoru, jednom toposu, a onda još preciznije o jednom gradu ili čak o jednoj ulici. Cijeli niz američkih prozaista su pisali o svojoj domovini „američkom Jugu“, ruski pisci stoljećima, od Gogolja do Belog, opisivali su Sankt Petersburg, Nagib Mahfuz i V. S. Naipaul su pisali o svojim mitski živopisnim ulicama, uskim gradskim grlima, u kojima je bio sažet cijeli poznati univerzum.

Jedan od takvih pisaca je i Miljenko Jergović, sladostrastan, poetičan i maštovit, a njegova književnost, tematski raznovrsna, uspijeva govoriti o dvije kvintisencijalno važne stvari naše egzistencije – vremenu u kojem živimo i mjestu u kojem obitavamo. Ali, pogrešno bi bilo razumijevati Jergovićevo pismo isključivo kao književnost koja je svedena na jednoobraznu mimesu stvarnosti, jer je riječ o literarnom djelu koje neprekidno ispituje granice dijahronijskog i sinhronijskog reprezentiranja vremena i prostora. Knjiga priča Trojica za Kartal, formalno gledano, takva je vrsta štiva, a čak i podnaslovom ‘Sarajevski Marlboro remastered’ jasno govori u kojem pravcu treba tražiti smjernice za uspostavljanje interpretativne strategije. Vraćajući se svojoj opsesivnoj temi, gradu Sarajevu, onakvom kakvim ga se pisac intimno sjeća, Jergović ne samo da ispisuje prozu utemeljenu na poetičkom sjećanju grada nego svoju literarnu strategiju širi na sjećanje grada kroz optiku sopstvene književnosti.

Trojica za Kartal su knjiga o Sarajevu pod opsadom, to je proza koja, kroz iskustvo proživljenog, a zatim i kroz iskustvo prethodno poetiziranog, uspostavlja „mozaik grada“ u epistemiološkom smislu istinitiji nego je to političko – ideološko pamćenje sarajevskih ratnih godina. I dok su se prizori četvorogodišnje opsade reducirali na nekoliko ekspresionistički upečatljivih snimaka urbanog razaranja, u kojem su tragične sudbine ljudi gotovo u cijelosti pobrisane, Jergović pred čitaoca reuspostavlja istinsku, taksinomatski detaljnu, sliku grada pod opsadom. Stiče se dojam da je opsada Sarajeva zaboravljen fenomen, jer njena svedenost na sumnjiva ideološka i simbolička podsjećanja, uvijek reaktualizirana nekim političkim povodom, zapravo sakrivaju razmjer tragedije opsjedanog grada.

Obnova „pobrisanog“ narativa

Jergovićeva poetika realističkog simbolizma omogućila mu je da, opisujući živote ljudi, obnovi jedan metaforički i lingvistički gotovo pa pobrisani narativ o Sarajevu pod opsadom. U knjizi Trojica za Kartal možete vidjeti slike ljudi koji nestaju pod težinom razaranja, to je knjiga u kojoj možete čitati o običnim ljudima koji su postali vojnici, o sudbinama karaktera, koje nadrealnost ratne situacije pretvara u književne likove, to je knjiga u kojoj smrt bilježi svoje pojavljivanje gotovo u svakoj priči. Sagledavajući priče knjige iz jedne naknadne, čitalačke, perspektive, sa sviješću da se o štivu, ipak, mora uspostaviti jedna sveprožimajuća svijest dojam kojeg se ne možete osloboditi jeste da je Jergović zapravo pisao knjigu o smrti u opkoljenom Sarajevu.

Na neki način, smrt je centralni motiv knjige, semantičko mjesto iz kojeg se račvaju sve pripovijesti knjige, pa bilo da se smrt, na neki čudesan i fantastičan način izbjegne, kao što je to slučaj u priči „Lopovica“, u kojoj kleptomanska navika supruge spasi mužu život, ili dođe kao jedan demonski derivat rata kako možemo vidjeti u priči „Mesar“, gdje se glavni lik ubije nakon lažne vijesti o pogibiji vlastitih roditelja. Obje ove priče govore o ratu u opsjednutom gradu jednako uvjerljivo i upečatljivo kao i one u kojima je smrt predstavljena u svojoj direktnoj brutalnosti, ne dakle kao nagovještaj, nego jednina nužna datost, kao sudbinski početak, zaplet i kraj života predstavljenog u poetičkoj piščevoj obradi. Ono što Jergović uspješno „otkida“ od zaborava jesu i jezičke slike naše recentne prošlosti, slike koje su diktatom i terorom političke korektnosti „pobrisane“ iz našeg kolektivnog pamćenja.

I dok se danas uvriježilo opsjedače grada imenovati raznim eufemizmima, u kojima se njihov identitet namjerno čini fluidnim, korozivnim i zamagljenim, Jergović se u njihovom imenovanju koristi jezikom naše usmene stvarnosti, oni su i dalje „četnici sa kokardama“, a branioci su nerijetko, ne junaci ideologizirane historije nego jalijaši i bivši kriminalci, probisvijeti dosljedno odani nekom svom vlastitom, iskrivljenom, ali u njihovom svijetu jedino ispravnom moralu.

Epistemiološka odanost istini

Jergovićeva potreba za minucioznošću, za antomski priciznom „rekonstrukcijom“ zbivanja u gradu pod opsadom, podrazumijeva jednu surovu epsitemiološku odanost istini, ponekad čak i faktografskoj, ali više simbolički činjeničnoj, istini, koja se sistematski potiskuje, obespravljuje, negira i marginalizira. U priči „Lijep dan“ ili priči „Slijepac“ glavni junaci su ljudi rastrgani između dva prostora i dva vremena, konkretnije, između prostora grada koji je pod opsadom i onog prostora koji se nalazi sa druge strane i koji se proteže, kako pripovjedačeva svijest naivno vjeruje, do kraja poznatog svijeta i vremena, koje je u trenutku opsade ono prošlo, nekadašnje, simbolički sumnjivo i vremena sadašnjosti u opkoljenom gradu.

S promjenom ideološkog svjetonazora i slika prošlog vremena se mijenja pokazuje to Jergović veoma slikovito u priči „Lijep dan“ opisujući kako veliki zlikovac i poznati četnik iz Drugog svjetskog rata Krsto Džambas, postaje tek jedno ime u ličnoj pripovijesti bez značenja, a o ideološkoj promjeni, koju svijet Jergovićeve književne stvarnosti prolazi, najautentičnije govori lik iz priče koji se i prisjeća zloglasnog Krste: “Pa, majka mu stara, došla je demokratija! Uvedena je sloboda sjećanja. Za sve, pa i za ove kao ja, što bi gluposti pričali. O mrtvima sad možeš što ti je na volju. Žive više nije briga, a mrtva usta ne progovaraju.“

Zanimljivo je da u bosanskohercegovačkoj književnosti nema mnogo literarnih štiva koja na tako raznovrstan, pitoreskan i deskriptivan način predstavljaju jedno jasno omeđeno vrijeme i jedan konkretan prostor. U Trojici za Kartal Sarajevo pod opsadom opisano je u svojoj pojavnoj i fenomenološkoj mnogostrukosti, a forma knjige priča omogućila je Jergoviću da još i više istakne višedimenzionalnost teme. Sarajevo pod opsadom nije monolitan narativ, to nije jedna, linearna, na jedno značenje svedena pripovijest, to nije historija ideologiziranih udžbeničkih predstavljanja prošlosti, to je živi grad, kako ga Jergović i dalje osjeća, grad u kojem žive hiljade najrazličitijih ljudi, grad u kojem se odigravaju stotine sasvim različitih, nekada teško pojmljivih, uzbuđujućih, proturječnih i teško zamislivih ljudskih tragedija.

Ako je Sarajevo opsesivna tema Jergovićevog pisanja, što vjerujemo da jeste, Trojica za Kartal, je knjiga o umiranju u gradu pod opsadom; to je hronika umiranja, jer rat i jeste, u konačnici, jedan nepregledni niz tragičnih pogibija. Trojica za Kartal u najbližoj su poetičkoj korelaciji, dakle u duhovnoj i estetskoj povezanosti, sa Sidranovom sjajnom knjigom pjesama Morija, samo što je je Jergović, za razliku od Abdulaha Sidrana, pažnju svoje svijesti usmjerio na ono što je u godinama nastajanja i objavljivanja Morije smatrano očiglednošću, istinitošću, metafizičnošću našeg bivstvovanja. Ali, gotovo tri decenije nakon okončanja opsade slike grada koji se „guši“ u krvi svojih nevinih žrtava toliko su izblijedjele da Jergovićeva knjiga priča djeluje otrežnjujuće i provokativno, ona dolazi kao neka vrsta opomene pamćenju, koje je u svojoj sebičnoj i pragmatičnoj selektivnosti namjerno zaboravilo ljude koji su umirali u besmislu jedne urbane opsade.

Tiha molitva za ubijene

Kada pročitate knjigu, kada sklopite njene korice, kada se iznenada zateknete pred navalom slika iz vlastitog iskustva rata shvatite da je knjiga priča Trojica zaa Kartal neka poetska vrsta rekvijema za Sarajevo, ali ne rekvijema u kojem se opraštamo od „mrtvog grada“, jer Sarajevo je živo uprkos svoj smrti koja ga je snašla, o čemu sam Jergović svojim književnim pismom svakodnevno svjedoči, nego tiha, nenametljiva molitva za sve ljude ubijene tokom opsade Sarajeva, ljude koji su „morali“ biti zaboravljeni kako bi život mogao da se nastavi.

Uprkos svim nastojanjima da se zametne u sjećanju, tri deseteljeća od izbijanja rata, 1992. godina postala je opet centralna tema bosanskohercegovačke književnosti, a o opsadi Sarajeva piše se sa literarnom strašću koja je gotovo pa nezabilježena. Da bi se shvatila važnost Jergovićeve knjige i razmjeri „šutnje“ kojom je obavijena tema opsade Sarajeva bitno je naglasiti da se tek u posljednje vrijeme javljaju knjige koje tematiziraju ta „zloguka“ vremena.

Svaka govori o Sarajevu iz svoje poetičke vizure, iz ličnog autorskog odnosa prema temi, ali obje podjednako pokušavaju pamćenju vratiti ispunjeniji oblik. Jedna je Jergovićev Kartal, druga roman Dževada Karahasana Uvod u lebdenje, obje sjajne u onom klasičnom smislu značenja atributa, gdje kada ustvrdite da je nešto sjajno to podrazumijeva da vas knjiga podučava i opominje, da će trajati i dugo nakon što izblijede reklamni slogani kojima se pokušavaju prodati sve manje zahtjevnoj čitalačkoj publici.