Iz nove knjige Slavenke Drakulić: ‘Spremna si upravo onoliko koliko to izbjeglica može biti…‘

Dinamično i literarno napisani, ovi tekstovi otvaraju niz ratnih situacija viđenih iz tzv. žablje perspektive, iz vizure običnih ljudi

U jeku još jednog rata na europskom tlu, i mnogih drugih ratova diljem svijeta, knjiga “Rat je svugdje isti” poznate novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić donosi niz eseja o ratu koji su uglavnom u stranim publikacijama izlazili od 1991. do danas. Ovi će vas eseji izložiti cijeloj paleti emocija i natjerati vas da razmislite kako je moguće da, uz toliki tehnološki i znanstveni napredak, nikako ne možemo iskorijeniti rat i ubijanje.

Dinamično i literarno napisani, ovi tekstovi otvaraju niz ratnih situacija viđenih iz tzv. žablje perspektive, iz vizure običnih ljudi. Tu su izbjeglice koje se nakon rata pokušavaju snaći u stranoj zemlji, u kojoj i nisu dobrodošle, majke izjedene iščekivanjem jer ne znaju jesu li im sinovi poginuli ili će se ipak vratiti, silovane žene koje ne žele šutjeti, okolnosti koje obične ljude pretvaraju u okrutne zločince, uloga medija u shvaćanju ratnih zbivanja… Nakon eseja “Balkan Express” i “Oni ne bi ni mrava zgazili”, Slavenka Drakulić još jednom pokazuje da sukobi započinju riječima, indoktrinacijom, sijanjem nacionalističkih podjela – i da se to stalno ponavlja, poput noćne more. Društvene podjele i sukobe nije lako razumjeti. Ali dužni smo razmišljati kako ne bismo stalno ponavljali iste pogreške. Knjiga “Rat je svugdje isti” Slavenke Drakulić idealno je štivo za to – vrtlog emocija nakon čitanja nagnat će vas da poželite mijenjati svijet.

***

Gotovo je s kolebanjem, sutra odlaziš. Jučer je rano ujutro bombardirana kuća u susjedstvu i dim se još uzdiže. Nepoznati, uznemirujući smrad preplavi te čim otvoriš prozor. Sjediš u svojoj zatamnjenoj dnevnoj sobi, gdje već dugo nema struje, gledajući rastvoreni putni kovčeg na podu. Vi Ukrajinci zovete ga tryvozhna valizka, kovčeg panike, kovčeg tjeskobe – svojevrsni kovčeg straha. Blago paničareći, u kovčeg ubacuješ topao pulover; susjed ti je rekao da bi ti mogao zatrebati – ali odmah ga potom vadiš i zamjenjuješ svojom najdražom haljinom. Zatim se pitaš zašto bi izbjeglici trebala elegantna haljina, pa i nju izbacuješ. Što da poneseš sa sobom? Ljudi ti govore da uzmeš ovo, da ne zaboraviš ono, iznenada su svi stručnjaci za bijeg. No, čak i kad bi mogla ponijeti sve što trebaš, od knjiga i tople odjeće do hrane i lijekova, kako bi nosila tako težak teret?

Obuci čvrste cipele za hodanje, rekla bi tvoja baka, voljena babusja, sigurno ćeš mnogo tabanati. Milo moje, ostavi tu pretrpanu valizku ovdje; ništa u njoj ne može te zaštititi od rata. Da je barem sad ovdje s tobom. No, njezine kosti su na groblju koje još nije pogođeno. Ruski vojnici zasad ciljaju samo žive Ukrajince, ali i mrtvi će uskoro doći na red. Budući da mrtvi prebivaju u sjećanjima živih, i oni moraju biti uništeni. Nemoj se pitati kakvi su to ljudi koji mogu ubijati starce, malu djecu i njihove majke. Ljudi ubijaju ljude, međusobno si to činimo. Sad Rusi ubijaju nas, no vjeruj mi, i mi ćemo ubijati njih. Znaš da je babusja ljudsku prirodu doživljavala pomalo mračno. Ali jasno ti je da ni mrtvima ne možeš narediti da zašute; oni tebi naređuju da ih se prisjećaš. Ako bi joj ljutito uzvratila: Ovo nije vrijeme za usporedbe, mi se samo branimo, babusja bi jednostavno odmahnula rukom, kao da govori: Sve sam vidjela i znam za što su sve ljudi sposobni.

Ali ubijaju čak i mačke, govoriš, kao da je to tvoj posljednji argument protiv ruskih vojnika. Pronašla si svoju Lunu ozlijeđenu ispred vrata i umrla ti je u rukama. Zašto ubiti mačku? Životinje nisu neprijatelji. Prošla si kraj mrtvog psa ovčara kad si išla po vodu; netko je tog psa volio kao što si ti voljela Lunu. Zato si predugo i ostala ovdje, jer nisi mogla podnijeti pomisao da je ostaviš. Tek kad si počela kopati plitak grob u cvjetnjaku, postala si sigurna da sve ovo želiš ostaviti iza sebe. Neobično, pomišljaš u polumraku jedne svijeće, stvarno je čudno da te nakon svega najviše prestrašila nemilosrdnost vojnika prema životinjama.

Kad bi ti babusja barem mogla sad pomoći kako je činila kad si bila dijete. Čini ti se da gotovo vidiš njezino lice kako se saginje poljubiti ti čelo; da skoro osjećaš njezine tople ruke, njezinu prisutnost. Ne budi tužna, ponesi svoju valizku sa sobom. Ali ne ovu na podu koju si nekad nosila na ljetovanje na Krimu. Ne, moraš otvoriti novu, onu u svojem umu, onu za slike i sjećanja, za miris proljeća i prizivanje osjećaja određenog dodira. To je valizka koju ćeš više trebati jer u nju stane sve što ti je drago, sve što jesi. Ta nevidljiva prtljaga postat će tvoja oprema za preživljavanje. A sad, ljubavi moja, prije nego što otiđeš, vrijeme je da uzmeš svijeću i dobro pogledaš uokolo, ona bi rekla, vodeći te u kuhinju s uredno opranim suđem i čistim stolnjakom. Jesi li ovako pospremila za kad se vratiš? Učinila sam to iz navike, objasnila bih joj i ona bi razumjela; pa ona te je i naučila čistiti za sobom. U dnevnom boravku ona bi primijetila nešto što bi drugima promaklo. Izostanak fotografija. Nema slika na kojima su babusja i majka i čitava obitelj, a prije su bile ponosno izložene na ormariću, ispod sata. Izvadila si slike iz okvira da ti mogu praviti društvo po putu. Kao da se ispričavaš, slabašnim glasom kažeš: Neke sam slike sakrila na sigurno dok se ne vratim. Da, znam da svaki izbjeglica misli da je odlazak samo privremen; kako bi ga inače mogao podnijeti?.

Nisi namjeravala otići čak ni kad se granatiranje približavalo niti kad su drugi susjedi iz stambene zgrade već otišli, kao da si vjerovala da te rat neće dodirnuti. Kako ostaviti mjesto na kojem ste ti i tvoji roditelji teško radili da zaradite za svaku stvar, od velikog televizora ravnog ekrana do skupocjenog novog tepiha? Lijepe poklone koje si dobivala za rođendan, stare naslijeđene šalice za čaj, onaj fini kaput za koji si štedjela, male stvari koje su te radovale. Odlazak od kuće da bi spasila vlastiti život je nešto nezamislivo, jer što je život bez svega što tu kuću čini domom? Gotovo da osjećaš babusju kako ti čita misli dok dodiruješ jastuke na krevetu, svjetiljku za čitanje, novu i nepročitanu knjigu koja čeka da je otvoriš. Pokušaj sačuvati trenutke i ponijeti ih sa sobom. Sjećaš li se kako si pala s bicikla prvi put kad si ga vozila i ozlijedila koljeno, no tvrdoglavo si se opet popela? Ili kupnje novih cipela za maturalnu zabavu?

Drugi trenuci koje nećeš moći zaboraviti, čak i kad bi to željela: onaj kad si ugledala prvo ljudsko truplo. To je bilo jučer, zapanjeno se prisjećaš. Dok si ulazila u svoju ulicu, netko je ležao na pločniku ispred broja pet. Kako si se približavala, budući da si morala proći, vidjela si starog školskog domara koji te nikada nije puštao u školu ako bi zakasnila samo i minutu. Ležeći tamo u svojoj pidžami, izgledao je kao da spava. No, tko bi odabrao spavati na pločniku hladnog proljetnog dana? Čak i s mjesta na kojem si stajala mogla si vidjeti njegove otvorene oči, a ispod glave tamnu mrlju krvi. Naglo si se osjetila uhvaćenom u zamku. Zastala si i zavrištala, ne nadajući se odgovoru: Zašto? Zašto?.. No, odgovor je došao poznatim glasom: Nemoj ići okolo i pitati zašto; više nisi dijete.

Život ne čine stvari; čine ga sjećanja na te stvari, to je jedini način da ih zadržiš sa sobom. Sad razumiješ zašto je tryvozhna valizka u tvom sjećanju toliko važnija od one na podu. One koju bi beskorisno vukla, povlačila ili nosila uokolo, grleći je i nikad ne ispuštajući – sve dok se ne bi toliko umorila da bi je poželjela napustiti, baciti je u prvu vodu dovoljno duboku da je proguta. Ova druga valizka, naprotiv, ta će zauvijek ostati s tobom, nju ćeš nositi natrag doma ili kamo god odeš kad rat završi. Jer hoće – svaki rat završava. Ta je druga valizka teška na drugačiji način. Osim straha, slika iz prošlosti i tvojih sjećanja na dragocjene trenutke, ona sadrži i sve što si naučila otkad je rat počeo: zvuk sirene koja najavljuje zračni napad, riječ sklonište, vlažni smrad podruma, miris svježe krvi. Također, stvari koje ćeš tek morati naučiti: otkrit ćeš da tvoj dom nije tvoj jer ti ga drugi mogu oduzeti; shvatit ćeš da zapravo ne posjeduješ ni svoj život; naučit ćeš se bojati i da strah zapravo nije loš; naučit ćeš birati strane i ponekad biti gurnuta na stranu koju nisi odabrala; možda ćeš čak morati naučiti kako mrziti. Mržnja je nešto što je u takvim okolnostima lako naučiti. To je najgora lekcija preživljavanja; definitivno ćeš naučiti riječ preživljavanje i njezino značenje. Preživjeti je moguće svugdje; to ćeš naučiti dok ćeš u dugoj koloni hodati prema nekoj granici. Ta riječ, uz mnoge donedavne nepoznanice, bit će glavna u tvojoj valizki. Sigurno mjesto još je jedan važan pojam; još si jučer vjerovala da je sigurno svako mjesto gdje se osjećaš dobro. I riječ sretnica će promijeniti značenje: dok budeš sjedila na vlažnom tlu negdje u šumi, prekrivena ceradom ispod debelih kapi hladne kiše, naglo ćeš osvijestiti kakva si samo sretnica.

U ratu ćeš upoznati puno novih riječi. Pažljivo uzmi te novorođene riječi i pospremi ih u svoju valizku, koja će postajati sve dragocjenija što dalje budeš išla.

Kažem ti, bila je dobra ideja ubaciti fotografiju kuće u ruksak. I opet me pitaš zašto? Nisi li još naučila da rat ne dopušta postavljanje glupih pitanja? Zato što si sad beskućnica, izbjeglica. Vidim, ljubavi, da se ne slažeš, igrajući se ključem stana u džepu kao da nešto dokazuješ. Ti vjerojatno ne, no ja se sjećam stare novinske fotografije – mnogo godina nakon što je rat u Bosni završio, svake subote u Berlinu, blizu Wittembergplatza, mogao se vidjeti isti prizor: žene, mnogo žena stoji u tišini držeći fotografije svojih kuća, domova koje su jednom imale dok ih drugi nisu prisvojili. Ili ih granatirali, zapalili ih. Žene su držale te fotografije kao jedini dokaz da su i one jednom vodile živote poput naših. To ti govorim. Sjećam se kako me to pogodilo, ideja da bi slika mogla biti dokaz pripadanja običnim ljudima. Takva fotografija, a ne ključ od kuće, postane osnovni dokaz identiteta, poput osobne iskaznice. Ti si sad takva izbjeglica, razumiješ li?

Izbjeglica je još jedna nova riječ, no nakon tjedan dana shvatit ćeš da ona sažima sve što predstavljaš drugima. Ali trebat će ti vremena da sebe vidiš kao izbjeglicu jer je slika koju ta riječ izaziva obično malo drugačija. Velika masa ljudi, žene glave prekrivene maramom, mladi muškarci i djeca kože tamnije od tvoje hodaju ili čekaju, sjede na tlu ili čuče ispod otvorenog neba negdje na mađarskoj granici, očekujući prijevoz do Njemačke. Zasigurno se sjećaš slike mrtvog sirijskog dječaka koji leži na trbuhu na plaži u Turskoj; protrnula si od nje. Uskoro ćeš naučiti da će tvoja ukrajinska nacionalnost i svijetla boja kože odrediti tvoju sudbinu – kao što su njegova nacionalnost i boja kože odredile njegovu. Jednom kad budeš sigurna i zaštićena u novoj državi, iskusit ćeš neobičan osjećaj; zbunjujuću mješavinu zahvalnosti svojim dobročiniteljima i neke vrste srama. Nije lako primiti dobročinstvo. Potrebna ti je pomoć, a to je ponižavajuće. Trpjeti samilost je možda najteži od svih tereta.

Vjeruj mi; nisi sama. Moje će kosti ostati ovdje, ali nastavit ću živjeti u tvojoj valizki. No, evo posljednje stvari na koju te moram upozoriti prije nego što te pustim. Možda po putu vidiš nekolicinu mrtvaca i počneš misliti da poznaješ smrt jer ćeš na čelu osjetiti hladan znoj straha. Ali nije to ono što ti želim reći. Moraš se više potruditi, moraš naučiti prepoznati smrtnu opasnost, njezin ledeni dah iza tvojih leđa, i to tako da joj ne ugledaš lice. Ta će ti vještina spasiti život, a ne stvari koje si uzela iz stana. Brzo je nauči, ljubavi moja…

Babusjin glas je sve tiši.

Sad vidiš blijedu svjetlost zore. Znak da trebaš krenuti.

Ostavi teški kovčeg straha, ostavi ga tamo, otvorenog na podu.

Ne plači.

Nasmiješi se kada budeš zatvarala vrata. Strahovi te više ne opterećuju, jača si zbog svega što nosiš u sebi i što ti nitko ne može oduzeti.

Spremna si upravo onoliko koliko to izbjeglica uopće može biti.