Damir Karakaš – „Okretište“
Piše: Veran Matić
Ili, kada mi se dopadne, onda opsesivno čekam narednu, i čim se pojavi, hrlim u knjižaru da je među prvima kupim. Nekada mi se dešavalo da knjigu u kući spazi ćerka i uzme prva da čita. Vrlo se unervozim zbog toga.
Kada sam počitao neveliku knjigu „Proslava“ Damira Karakaša, u maju prošle godine, ostavio sam ovu belešku na sajtu.
Citirao sam tu njegovu izjavu o čitanju: „Nemojte da vam se u očima vidi svaka nepročitana knjiga”… Setio sam se toga sada kada sam pred kraj njegovog romana „Okretište” pročitao rečenicu: „zažmirio sam i pokrio misli trepavicama”.
Naravno da sam i ovaj roman opsesivno počeo da čitam već u knjižari u Zagrebu, prvo diveći se koricama, baš lepa knjiga, pa nastavio Dalmatinom prema Varivodama, i u povratku u Beogad…
Novela počinje posetom autora Lici, bar tako možemo da rekonstruišemo, znajući gde je Karakaš rođen. Svaka rečenica pripovedanja o tom boravku kod roditelja, babe i dede, svojevrsni je biser, ne sme se preskočiti.
U nastavku, autor je u bolnici, reklo bi se kao žrtva određenog napada jedne ili više osoba, atentata… Strašni bolovi, na ivici smrti, promišljanja o osveti ili zaboravu, potiskivanju. Na kraju bračni razgovori, sa ćerkom… okretanje životu…
***
„Kad sam zaspao, sanjao sam djeda po majci; sjedimo pored kamenih suvomeđa: on ogrnut u ćurak, jednom rukom drži upaljenu luč, drugom mi daje svoju srebrom okovanu pušku. „Jel ti imaš snage sam otvorit kišobran?” pita me. „Imam”, kažem. Djed kaže: „Onda moreš potegnut i obarač ove puške. Pucaj svaki dan na žabe i tako vježbaj”. Zatim kaže, i osvetljava lučju oči: „Dok god se ne osvetiš, kad budeš dolazio u gostionu, konobar će ti donositi piće na pod, da piješ ko žaba. Zato moraš ubit, poravnat račune”. Ustajem, s malim oklijevanjem, jer smatram da te moje riječi trebaju biti izgovorene stojećki: „Ubit ću ih, djede”, kažem i uzimam pušku čvrsto u ruke, neću biti žaba!
***
O kojem književnom delu Igor Mandić kaže: „Okretište” po definiciji nije kratka priča, a ne može biti roman (za ovaj nedostaje mu opsežnost i više likova, dakle razuđenost u više uporednih ili sporednih priča), ali zato savršeno ispunjava ono što se očekuje od novele, kao priznate prozne književne vrste, a to je fokusiranost na jedan lik i jedan događaj, čime se dobija dojam „monodrame”, pa mogu reći da Karakaš ovim uspjelim uratkom daleko prednjači skoro pa svim sličnim i to mnogobrojnim piscima u hrvatskoj novijoj prozi. Biti prvak u noveli, bolje je nego biti na drugom mjestu kao kratkopričaš ili trećem u romanopisanju”.
A Dario Grgić u svojevrsnom pogovoru ovoj noveli kaže: „Dojmljiv tekst, autobiografija filtrirana kao umetničko delo, dokumentarac snimljen kao igrani film – pretpostavljam da bi takva karakteriziranja nekome mogla ići na živce, kao da se nešto izvrdava, kao da je pisac trebao napisati nešto drugo. Ali trebalo je imati hrabrosti, pa napisati baš ovo i baš ovako, bez parada, bez zveckanja mamuzama, pročišćen, skoro asketski tekst u kojemu se nema snage za osvetu, nema se snage ni za oprost, ali se ima snage, i to poprilično, za nastavak života”.
Već pomenuti Igor Mandić iz svake nedelje najčešće izmasakrira kritički po neko novo delo… Ali o „Okretištu” piše sa najboljim ocenama, sa kritičkom posvećenošću, poznatom Mandićevskom erudicijom. Najbolje da ga citiram:
„Okretište“ rekonstruira Damirovo kolebanje između poriva za osvetom i svojevrsnoga zatajivanja atentata
Ležim na leđima: prstima sam, kao mrtvacu, sam sebi zaklopio oči; cijeli dan ležim i ruku držim na rani… (…) imam osjećaj da postoji neki bolni vjetar koji mi se usvrdlava kroz rupu na tijelu. Iznenada, kriknuo sam; srce mi tuče u dlanu, ako stisnem šaku, zgnječit ću ga: toliki je bio moj bijes.” („Okretište”, str. 61.). Kad sa, slučajno, baš umalo oko polovice obujma novele „Okretište” (str. 128; 100 kn, vrijedi duplo) došao u čitanju do str. 61. Zatravljen sam ostao autorovim sposobnostima da u lakonskim slikama izrazi maksimum osjećajnosti. Bogme, baš a propos najteže svoje životne faze, demonstrirao je virtuoznu nadmoćnost Damir Karakaš (rođ. 1967. g. u selu Plašćica kod Brinja u Lici; putopisac i kratkopričaš; nadasve romanopisac, s već 6 objavljenih; nagrađivan – nagrđivan – studirao agronomiju i novinarstvo, bavio se performansima, lutao kojekuda, posebno se hvaleći svojim uličnim sviranjem u Parizu; nekonvencionalan – kakvih je kod nas malo – ratni reporter i novinski suradnik, dojmljive pojavnosti – što ga još posebno izdvaja iz gomile cehovskih „kravataša”… itd.)”
***
Dakle, pričanje o jednom liku i jednom događaju (=novela), reklo bi se u prvi mah (kao što sam ja bio sumnjičav od početka), neće lansirati „Okretište” među romane (pa, šta, zar nisam već rekao?), jer mu bitno – nedostaje – antagonist! Ma, nemoj (čovo, to govorim sebi) zar ne vidiš da je Zlo taj antagonist, samo što je bez lica i imena. Tako je i trebalo: Karakaš je, bez filozofiranja, ali utoliko dojmljivije (da vas trnci podilaze), u drugome planu pričanja pustio da se prošeću monstrumi deluvijalnoga Zla, tako što osjeća/trpi posljedice njihova djelovanja. Kad bih mogao pitati i/ili komentirat nije li ovaj atentat na pisca prouzrčen njegovim ranijim opisivanjem života u Lici, onda bih zabrazdio u društveno-političko blato… a toga se sam autor u ovoj noveli čuva.
Njegov LAKONIČKO-LIČKI izričaj i ideolekt neodoljivo su privlačni, ali nažalost ne stižem to tematizirati, budući da se pisac stalno ograđuje (osim što s opravdanim zadovoljstvom opisuje svoj bračni život – „vir a femina circondatus” – sa ženom i jednom kćerkicom – autofikcijski različito od “pravoga” Damira – što je pravo osvježenje nakon tmurnih prikazivanja bolničkoga boravka i teškoga oporavka). U šetnji sa svojom curicom stiže do posljednje stranice: „… ponovno sam počeo razmišljati o kraju romana, zažmirio sam i POKRIO MISLI TREPAVICAMA (izvin’te, opet ja naglasio)… malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako za njom” (127.) Tko može „misli pokriti trepavicama”, veliki je majstor pripovjedanja, što mi daje za pravo da „Okretište” smatram odličnom knjigom.”
***
Na margini ovog prikaza, podsećam se intervjua koji je Karakaš dao pre par godina Express-u.
Dugo ste obilazili razne gradove i slikali slova U po fasadama zgrada i kuća te govorili da ćete, kad ih skupite dovoljno, objaviti knjigu u kojoj će biti samo ta slova. Kako komentirate trenutačni ‘hrvatski’ odnos prema ustaškom naslijeđu?
Prije nekoliko godina kod Stankovića u ‘Nedjeljom u 2’ rekao sam da nikad neću podržavati ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju, a neki moji zemljaci odmah su me prekrižili, ali to je njihova sramota. Svjedoci smo i da u Hrvatskoj zadnjih mjeseci kruži grupa ljudi koja pokušava dokazati da je u Jasenovcu bio logor gdje su se održavali tečajevi tenisa, heklanja, plesa, iako je i Franjo Tuđman rekao kako je tamo poubijano osamdeset hiljada ljudi. Proučavao sam brojne knjige, razgovarao s mnogim ljudima, i mogu vam reći da su to bila takva zvjerska ubojstva kakva je teško zamisliti. Zakazao je i obrazovni sustav, i ako se ubrzo nešto ne učini, mladi će nam u Hrvatskoj od slova abecede znati samo za slovo U.
Pročitajte više na: express.24sata.hr
I o „Okretištu” glavni junak nastavlja da fotografiše slovo U:
“…nadam se da ću danas pronaći barem dvadesetak slova; već dugo – a počeo sam mnogo prije onog događaja – skupljam građu za knjigu u kojoj će biti samo slovo U. Tada zamišljam kako na pisaćem stroju po papiru kuckam jedno te isto slovo; nekidan sam opet nastavio kucati; izračunao sam da mi za pedesetak stranica treba otprilike stotinjak slova; zaustavio sam bicikl jer sam jedno slovo upravo primjetio na limu automobile, nalik na utisnuti vodeni žig, fotografirao i sjeo ponovo na bicikl;
Nakon što smo izišli, na drugoj strani zida primjetio sam golemo slovo U, izvukao mobitel i otišao ga uslikati; žena je rekla: „Danas sam jedno vidjela na ogradi kof nsšrh vrtića.” „Gdje?” pitao sam. „Tamo kod one stare drvene kuće.” Kimnuo sam. „Koliko ih sad imaš?” pita me. „Još puno treba”, rekoh.
***
Miljenko Jergović: Damir Karakaš, dom je svjetlo koje se pali i gasi
