Regionalni dokumentarci o medijima i novinarstvu koje morate pogledati: šta čini dobar dokumentarac?

20. March 2023.
Mirza Ajnadžić preporučuje dokumentarne filmove koji istražuju rad novinara i borbe sa kojima se suočavaju.
cover_regional_documentaries
Foto: Snimak ekrana/media.ba

Piše: Mirza Ajnadžić, Media.ba

Filmski teoretičar Bill Nichols je pisao o šest vrsta dokumentarnih filmova – poetski, ekspozitorni, refleksivni, obzervacioni i participativni – od kojih svaka ima karakteristične osobine. Stvar je u načinu na koji pričate svoju priču. Poetski dokumentarac uglavnom govori u vizualima, s pokojim ili nijednim intervjuom i bez naracije. Drugim riječima, odgovornost je na direktoru fotografije da napravi upečatljive slike koje mogu same ispričati priču. Refleksivni dokumentarac kreira direktan odnos između režisera i publike, pri čemu režiser preuzima ulogu u samom filmu. Vjerovatno jedan od prvih i još uvijek jedan od najboljih refleksivnih dokumentaraca je „Čovjek s filmskom kamerom“ Dzige Vetrova iz 1929.

Obzervacioni dokumentarni filmovi donekle su slični poetskim utoliko što su prvenstveno fokusirani na pedantno posmatranje, dok radom kamere dominiraju dugi snimci. Performativni dokumentarni filmovi – filmski stvaralac pretvara film u zabavnu predstavu. Autor često ima neposredan lični interes za temu, zbog čega su ovakvi dokumentarni filmovi prepuni snažnih stavova. U participativnoj vrsti stvaralac filma učestvuje u priči umjesto da je samo posmatra. Nalazi se ispred kamere i postavlja pitanja. Ne utiče na subjekte, već priča njihovu verziju istine ili njihovu perspektivu. Najbolji primjeri su filmovi Louisa Therouxa, britansko-američkog dokumentarista i novinara.

Najčešća vrsta dokumentarnog filma je ekspozitorna. Takvi filmovi imaju tendenciju da educiraju o i objašnjavaju određene probleme, trendove ili događaje. Sadržavaju intervjue, naraciju, različite vrste arhivske građe, vizualizirane podatke… sve kako bi tema bila što jasnija publici. Većina dokumentarnih filmova koje ću ovdje spomenuti spada u ovu kategoriju. Da budemo jasni, tražio sam dokumentarne filmove o novinarima koje nisu nužno napravili novinari. Dakle, teme filmova koje sam odabrao su rad novinara, problemi s kojima se suočavaju i priče za kojima tragaju.

ODGOVORNI – uloga medija i novinarstva u ratnohuškačkoj propagandi

Arhitel produkcija iz Srbije osnovana je 1993. i prvi trag je ostavila serijom „Slike i reči mržnje“. Njihov glavni cilj je borba protiv cenzure i zloupotrebe medija kada je u pitanju suočavanje s prošlošću. Jednosatni film iz 2022., „Odgovorni“, autorice Ivane Lalić i u režiji Gorana Kovačića, prikazuje kako su mediji korišteni kao propagandno oruđe u Srbiji devedesetih godina prošlog stoljeća. Sadržava intervjue s novinarima i arhivske snimke o medijima, urednicima i novinarima koji su tada bili dio ratnohuškačke mašinerije. „Odgovorni“ je klasični narativni ekspozitorni TV dokumentarac koji nastoji da objasni probleme i obrazuje javnost, u ovom slučaju o tome kako i zašto medijski profesionalci završavaju kao propagandno oruđe. Film koristi jednostavnu, ali vjerovatno najefikasniju metodu pričanja ovakve priče, uz niz intervjua u stilu „talking head“ koji pokreću narativ. „Odgovorni“ nas vodi od 1990-ih do danas, pokazujući koliko su poslušni mediji važni za nedemokratske političke režime i tjerajući nas da se zapitamo kako bi se stvari odvijale da su mediji bili nezavisni.

SILOM NA SEDMU – SLUČAJ CRNA GORA „Riječju – sumorna slika ambijenta u kom medijima nije dozvoljen slobodan rad i mogućnost da budu korektiv vlasti i jedan od stubova demokratije.“ – citat naratora iz dokumentarnog filma.

Proizveden 2018, „Silom na sedmu – slučaj Crna Gora“ je jednosatni dokumentarni film o napadima na novinare. Predstavlja sumornu sliku društva u kojem istraživačko novinarstvo ima svoju cijenu. U filmu se pojavljuju novinari iz cijele Crne Gore koji su izvještavali o slučajevima korupcije, zbog čega su bili napadnuti, a u nekim slučajevima i ubijeni. Ono što atmosferu u filmu čini još sumornijom je to što crnogorska policija, tužioci i sudstvo nisu riješili nijedan slučaj. Nekažnjivost zločina nad novinarima, sugerišu autori, dovodi do više napada na njihove kolege, kao i logičnog pitanja: jesu li vlasti saučesnici u tim napadima? Ovaj narativni dokumentarac koristi intervjue, arhivske snimke i scene rekonstrukcije kao prateći materijal.

OPASNA MREŽA „65% online napada na novinare je usmjereno protiv novinarki.” – citat iz dokumentarnog filma.

Opasna mreža, 12-minutni dokumentarni film iz Sjeverne Makedonije je film o online napadima na novinarke. Zasniva se na istraživanju koje je provela PINA (Platforma za istraživačko novinarstvo i analizu). Ovaj dokumentarac balansira između videoreportaže, filma i promotivnog filma. Autori su koristili CGI (kompjuterski generirane slike), intervjue i prateći materijal koji prati i otkriva dijelove svakodnevnog života učesnika, doprinoseći ideji filmskog iskustva.

JUNK FOLDER/TERET ISKUSTVA/CIJENA ISTINE Serija dokumentarnih filmova koje su producirali SEENPM i Mediacentar Sarajevo

Ova tri dokumentarna filma su producirali SEENPM i Mediacentar kao dio Projekta Snažni (Resilience) . Junk Folder, koji je režirao Alen Šimić, prvi put je prikazan u septembru 2021. Govori o lažnim vijestima koje su uticale na društva Zapadnog Balkana posljednjih godina. Ovaj 30-minutni film ima osvježavajući stil pripovijedanja. Autori su kao prateći materijal koristili mnogo vrlo dobro osmišljenog CGI-a kako bi stvorili ogromnu deponiju smeća, sugerirajući, koliko sam shvatio, koje je pravo mjesto za lažne vijesti. Posebno je upečatljiv snimak golubova koji jedu na tom smetljištu – još jedna pametna narativna metoda koja prikazuje društvo koje „jede ono što se servira“ iako je to smeće. Odlični intervjui pomogli su Šimiću da napravi zabavan dokumentarac o ovoj važnoj, ali ne nužno „filmičnoj“ temi. Duhovit je, vizuelno zanimljiv i priča važnu priču, pa ga vrijedi pogledati.

Teret iskustva, koji je režirala Sabrina Begović Ćorić, objavljen je u novembru 2022. U smislu pripovijedanja, vizuala i režije, po mom mišljenju je najbolji od svih spomenutih filmova. Na vrlo jednostavan način priča priču o tri vodeće novinarke iz Bosne, s Kosova i iz Srbije. Zasniva se na razgovoru u podcast studiju između glavnih protagonistkinja. One razgovaraju o prijetnjama s kojima se svakodnevno suočavaju zbog svog posla i kako to utiče na njihov svakodnevni život, što je važna tema ispričana na jednostavan, ali djelotvoran način.

Cijena istine je posljednji dokumentarac iz ove serije i objavljen je online tek u februaru ove godine. Fokusira se na napade na novinare u Srbiji. Kako je objašnjeno u sažetku, „Film prati novinare Milana Jovanovića koji je izgubio kuću  – od podmetnutog požara, Vladimira Mitrića koji 18 godina živi pod policijskom zaštitom i istraživačku novinarku Jelenu Zorić”. Film počinje naratorskim svjedočenjem Milana Jovanovića dok se gledaocima prikazuju vizuelne posljedice napada na njega i njegovu suprugu podmetanjem požara. Zatim slijedi priča novinara Vladimira Mitrića koji živi pod zaštitom policije i istraživačke novinarke Jelene Zorić. Svaka od tri priče bi sama po sebi mogla biti dokumentarac, što sam u određenoj mjeri i priželjkivao. Međutim, dobro se uklapaju kako bi napravile jedan dokumentarni film s dobrim vizuelnim pripovijedanjem autorke Valentine Delić, zbog čega ga obavezno treba pogledati.

Ono što ova tri dokumentarna filma čini zanimljivim je sinergija između medijski fokusiranih OCD, koje očito nastoje da se zalažu za važna društvena pitanja, i filmaša, čiji je primarni interes, naravno, filmska strana stvari.

Kratku videokompilaciju svih nabrojanih dokumentarnih filmova možete pogledati ovdje(UPOZORENJE: Sljedeći videozapis uključuje sadržaj koji može biti uznemirujući!)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Novinarstvo i dokumentarni film imaju mnogo toga zajedničkog. Oboje traže priče koje vrijedi, a posebno priče koje treba ispričati. Trend da novinari i medijske kuće proizvode dokumentarne filmove kako bi ispričali priču sve više raste. Novinarima je često teško usvojiti pristup „pokaži, ne objašnjavaj“, tehniku filmskog pripovijedanja koja se prvenstveno oslanja na vizuelni sadržaj. Ono što možda nedostaje u novinarskom i medijskom snimanju dokumentarnih filmova u regiji su novi pristupi vizuelnom pripovijedanju. To ne znači da nema mjesta za jednostavan narativni ekspozitorni film – ponekad je to ipak najbolji način da se ispriča određena priča.

Način na koji odlučimo ispričati priču ponekad je važan koliko i sama priča. Samo pogledajte film kao što je „Valcer s Bashirom“ Arija Folmana iz 2008. To je animirani dokumentarac u kojem režiser intervjuiše svoje kolege ratne veterane kako bi popunio praznine u sjećanju na događaje iz 1982. godine u Libanu. Priča bi u svakom slučaju bila nevjerovatna, ali način na koji je ispričana je ono što ga čini sjajnim filmom. Ako mislite da bi filmovima o novinarstvu ili novinarskim filmovima nedostajao dramski element, svakako pogledajte rumunski dokumentarac „Kolektiv“ Alexandera Nanaua iz 2019. Oni često koriste nove pristupe snimanju filmova. Uzmite kameru ili pametni telefon i snimite ono što mislite da bi mogla biti dobra priča ispričana iz vaše perspektive i taj poduhvat bi mogao završiti kao prekrasan film, kao što je „Snimateljica“ Kirsten Johnson iz 2016, ili čak nevjerovatan film kao što je „Za Samu“ Waad Al-Kateab. Ono što pokušavam istaći je da bih volio vidjeti da mediji i novinari, tamo gdje je to moguće i primjereno, koriste razigranije pristupe u svom dokumentarnom radu.

Članak je prenet sa portala Media.ba.

Click