Pet minuta sa Damirom Zlatarom Freyem

Izvor: Novi magazin

Prema rečima Zorana Jankovića, Damir Zlatar Frey vodi nas do furioznog raspleta, trenutka u kom se glavni junak Lobel vraća u svoju domovinu. Pokrećući veliku temu seksualne različitosti, i to kroz priču o samospoznaji glavnog junaka romana Lobela Kluisera, Frey nam upečatljivo predstavlja koliko je taj put mukotrpan i kakve sve opasnosti donosi, pogotovo u društvu koje svaku različitost nemilosrdno satire. Dirljiv i duboko human, roman „Mama Medeya“ nenadmašno pripoveda o životima stigmatizovanih ljudi, ali govori i o krhkoj snazi društvene solidarnosti, empatije i umetnosti koje nam jedino mogu doneti slobodu.

Damir Zlatar Frey, pozorišni je i operski reditelj, koreograf, scenograf, kostimograf, dramski i prozni pisac, osnivač i umetnički direktor pozorišta i festivala. Njegovo vanserijsko stvaralaštvo ostavilo je dubok trag na kulturnoj mapi gotovo svih prostora bivše Jugoslavije i Italije na kojima je radio, počevši od svoje domovine, preko Slovenije, u kojoj se umetnički formirao i 1986. godine osnovao čuveno pozorište, ljubljansku „Koreodramu“. Vizionarski, osniva 2000. godine i Međunarodni festival kamernog teatra „Zlatni lav“ u Umagu, koji svake godine, pod drugim sloganom, okuplja umetnike iz zemalja središnje i južne Evrope. Dobitnik je najviših nagrada i priznanja, među kojima se ističu: odlikovanje predsednika Republike Hrvatske za doprinos u kulturi Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Marulova nagrada, tri Nagrade hrvatskog glumišta, Prešernova, Župančičeva, Nagrada grada Ljubljane i Borštnikova nagrada, koju dobija u više navrata. Napisao je romane Kristalni kardinal (2014), Stanzia Grande (2016), Istarska Lady Macbeth (2020) i Mama Medeya (2022).

Vi ste često u Srbiji a kod nas na zvaničnim stranicama piše upozorenje za strance koji dolaze da kod nas nije zabranjeno biti homoseksualac, ali da treba biti oprezan zbog nasilja i agresivnosti prema ovim ljudima. Da li imate bilo kakvu vrstu straha kada dolazite ovde?

Ne, ne osjećam nikakav strah. Zaista, baš ni u jednom smislu. Homoseksualnost je, bar u mom slučaju, samo jedan dio mog života. Ovde imam puno prijatelja i relativno često dolazim, češće od kada sam prestao da se bavim teatrom i od kada samo pišem. Živim u takvom dijelu Hrvatske, u Istri, koja je atraktivna cijelom svijetu. Svjestan sam ja da idem u drugu državu kada dolazim ovamo, ne vučem za sobom tu staru patetiku da smo nekada bili jedna država, ali, straha nemam. Mene je uvek strah za moje prijatelje, a ne za mene.

Pre nekoliko sedmica je u Beogradu organizovan prajd i ponovo nije bilo zvanične podrške države, odbili su, ponovo, da okače zastave na institucije za vreme trajanja manifestacije. Vi ste kritični i prema samoj populaciji homoseksualaca jer, po vama, nije to borba samo za jedan dan šetnje. 

Ako je prajd jedini cilj te LGBT zajednice onda je to vrlo maleni cilj, gotovo nikakav. Jer, što je to? Jedan mjesec koji se završava šetnjom, gdje se slavi proljeće, novo buđenje i imamo simbol duge koja slavi svjetlost. Volio bih, s obzirom da sam cijeli život živio samo tako, nisam se nikada bavio „kombiniranim tehnikama“ da se tako izrazim, mislim da imam pravo govorit o tome. Uvijek sam davao do znanja i nikada nisam skrivao ko sam i što sam. Nisu se time bavili i pustili su me na miru. A u ovom trenutku, kada sam ja stavio točku na bavljenje kazalištem, kada sam mogao iskoristiti bonus svog rada, otišao sam u penziju.

Počeo mi se buditi neki drugi talenat i počeo sam pisati. A o čemu bih drugo pisao nego o tom najbolnijem dijelu moga života. To vam je kao da živite u gradu sa nekim drugim a ne govorite isti jezik. Isto vam je, budite se u istom gradu, vozite se istim tramvajima ali, ne govorite isti jezik. Vrhunac civilizacije jeste to da on ne krene da laje na vas a da vi ne uzimate kamen kako biste se obranili od njega. Da jedni s drugima budemo u miru. Ali, meni je to premalo, ne zanima me takav svijet, svijet zatvorenih enklava. Rođen sam za svijet svih i želim bit sa svima, svima davati i primati od svih. Želeo bih da i mojim prijateljima bude kao meni jer je meni dobro. Usudio bih se reći da je meni jako dobro. Osjećam se prihvaćeno u sredini u kojoj živim, pitali su me da li bih radio dalje i prihvatio sam to da radim sa studentima, otvorili su mi školu u Umagu. Zaista se mogu diviti da je svijet postao takav da dobiješ svaku mogućnost koju želiš, da zaokružiš svoj život.

Vaše teme i jesu one o kojima se ne sme pisati…

O čemu bih ja drugo pisao već o temi o kojoj se ne smije pisati? Znao sam da bih, ako bih pisao drame poput „Prodavačice ljubičica“ postao jako popularan pisac, prodavao desetine hiljada primeraka knjiga… Odlučio sam se za ovaj drugi put, da moje knjige budu kao moja djeca, znao sam da će to moje djelo biti sukobljeno sa onima koji ne vole taj deo mene, moju homoseksualnost. I upravo to se i događa sa mojim knjigama. Tiskaju se u malim nakladama, ali, primećujem da one u Hrvatskoj i u Sloveniji imaju svoju vjernu publiku. Posredno su pokrenule i neke druge ljude da pišu, ohrabrile su čitavu jednu novu generaciju.

Upravo sam to htela da vas pitam jer, jednom ste izjavili da znate da je vaša „Mama Medeya“ knjiga koja je „most sa onima koji dolaze i koji vas zavređuju kao i vi njih“. Da li je vaše pisanje, u stvari, misija?

Ta knjiga radi svoje čudo. Ona doseže do srca i umova a to je meni najvažnije. Ne mora to biti pun stadion ljudi ali neka ih bude nekoliko koji će zatim osnažiti druge ljude. Neka pomogne da mladi skinu sa sebe strah i frustraciju. To je misija moje knjige, a to sam radio i dok sam se bavio teatrom. Jer, znate šta, polovina njih iz LGBT populacije se autovala, polovina njih nije, a nekima ne pada ni na pamet da to učini. U njima raste pakao zbog toga, to je jako loše za njih, kao što je to loše i za čitavo društvo. Važno mi je da stalno upozoravam javnost na to koliko je važno da živimo u zdravom, otvorenom društvu gde je svakoj jedinki priznato svako njegovo pravo. Stvari se mjenjaju jer, kada je izašao moj prvi roman „Kristalni kardinal“ pre devet godina, izazvao je šok u javnosti, to je bilo nešto neviđeno. Za posljednjih deset godina Hrvatska se toliko promijenila, arhitektura države se toliko promjenila da sam ja mogao odjednom se baviti onim što sam uvijek želio. Homoseksualci se mogu legitimirati na svakom mjestu, svoju vezu mogu ozakoniti u istopolnoj zajednici i da imaju potpuno ista prava kao drugi ljudi. To je istinska preobrazba društva za samo nekoliko godina.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.